Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4343/16 (Z. Đ.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Dokaz
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Istraga
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 360
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4343/16
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4343/16, rješavajući apelaciju Zlatana Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatana Đurića podnesena protiv rješenjâ Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 281889 16 Kv 2 od 11. novembra 2016. godine i broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3.
novembra 2016. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.
tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Đurića podnesena protiv rješenjâ Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 281889 16 Kv 2 od 11. novembra 2016. godine i broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3. novembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatan Đurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Džanić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 281889 16 Kv 2 od 11. novembra 2016. godine i broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 30. novembra 2016. godine, a od Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) 22. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. decembra 2016. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. decembra 2016. godine.
4. Ustavni sud je dopisom od 11. januara 2017. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi informaciju da li se apelant još uvijek nalazi u pritvoru i, ukoliko se nalazi, po kojem osnovu.
5. Općinski sud je 18. januara 2017. godine obavijestio Ustavni suda da je Rješenjem tog suda broj 32 0 K 281889 16 Kv 6 od 22. decembra 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 281889 16 Kž 3 od 4. januara 2017. godine, apelantu pritvor produžen do 1. februara 2017. godine, a iz posebnog razloga predviđenog članom 146. stav 1. tačka
c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 32 0 K 281889 16 Kpp 9 od 21. oktobra 2016. godine odbijen je prijedlog Kantonalnog tužilaštva broj KT-ST-11/10 od 21. oktobra 2016. godine za određivanje pritvora apelantu i ostalim poimenično navedenim osumnjičenim licima.
8. Rješenjem Općinskog suda (vijeće) broj 32 0 K 281889 16 Kv od 26. oktobra 2016. godine uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva, pa je Rješenje sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kpp 9 od 21. oktobra 2016. godine ukinuto i vraćeno na ponovno odlučivanje.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak u svom rješenju tačno naveo kazivanje svjedoka, ali je iz takvih navoda svjedoka izveo pogrešan zaključak da su kazivanja ovih svjedoka neodređena u pogledu mjesta izvršenja inkriminiranih radnji iako su tvrdnje navedenih svjedoka u svemu afirmativne u pogledu činjeničnih navoda predmetnih krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret. Dalje je navedeno da tvrdnje tih svjedoka, koji potvrđuju navode iz naredbe o provođenju istrage, sudija za prethodni postupak nije doveo u vezu sa ostalim dokazima prikupljenim tokom istrage, s rezultatima posebnih istražnih radnji, koji itekako potvrđuju kriminalnu aktivnost osumnjičenih koja im se stavlja na teret, zapisnicima o uviđaju, pretresima prostorija koje koriste osumnjičeni, izvještajima telekom operatera, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i dr., na koji način bi tvrdnje svjedoka bile uvjerljivije, a materijalna dokumentacija pouzdanija, a naročito uzimajući u obzir djelimično priznanje osumnjičenih Enesa Bećirbašića i Damira Hrnčića i priznanje osumnjičenog Elvisa Bećirbašića.
10. U obrazloženju rješenja je, također, navedeno da rješenje sudije za prethodni postupak ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku. S tim u vezi je istaknuto da je iz uvjerljivih tvrdnji svjedoka o predmetnoj kriminalnoj aktivnosti osumnjičenih izveden pogrešan zaključak i dato paušalno obrazloženje da su svjedoci neodređeni iako iz njihovih tvrdnji proizlazi suprotno, niti su tvrdnje svjedoka dovedene u vezu sa ostalim dokazima prikupljenim tokom istrage, materijalnom dokumentacijom, kada bi tvrdnje tih svjedoka dobile još više na svojoj uvjerljivosti. Sve navedeno, prema mišljenju vijeća Općinskog suda, nije dovedeno u vezu sa ostalim dokazima prikupljenim tokom istrage, a na taj način predstava o postojanju općih uvjeta za određivanje pritvora bi bila bliža faktičkom stanju stvari, a što je opravdano ukazano u žalbi.
Osporena rješenja
11. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3. novembra 2016. godine, donesenom u ponovnom postupku, određen je pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim. Apelantu je navedenim rješenjem određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnog djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Pritvor je apelantu i ostalim osumnjičenima određen iz posebnih pritvorskih razloga predviđenim članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Općinskom sudu podnijelo prijedlog broj KT-ST-11/10 od 21. oktobra 2016. godine za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim (Esadu Bećirbašiću, Damiru Hrnčiću, Tomislavu Markoviću, Enesu Bećirbašiću, Elvisu Bećirbašiću, Mehmedu Sinanoviću i Nedeljku Benkoviću) zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela bliže označena izrekom rješenja. Apelanta i osumnjičene Esada Bećirbašića, Enesa Bećirbašića, Tomislava Markovića, Damira Hrnčića i Nedeljka Benkovića Kantonalno tužilaštvo je teretilo da su u vremenskom periodu od početka augusta 2016. do sredine oktobra 2016. godine na označenim šumskim parcelama na području općine Tuzla, u naseljima Moluška Rijeka, Đurići, Srednja Lipnica, Lipnica, kojim gospodari i upravlja Šumsko privredno preduzeće JP „Šume TK“, Šumarija Tuzla i fizička lica koja imaju šumu u vlasništvu na toj lokaciji, nakon što su prethodno dogovorili prodaju drveta trećim licima, Esad Bećirbašić, Enes Bećirbašić, Tomislav Marković i Nedeljko Benković, bez prethodne doznake i uplate, motornim pilama posjekli veliku i neutvrđenu količinu stabala bukve, hrasta i drugog drveta, promjera 70-80 cm, da bi zatim tako posječena stabla Damir Hrnčić, Enes Bećirbašić i Tomislav Marković svojim prepravljenim vozilom, marke dahitsu, bez registarskih oznaka, Nedeljko Benković svojim prepravljenim vozilom lada niva, bez registarskih oznaka i apelant konjskom zapregom, izvlačili do mjesta u naselju Moluhe, gdje su ih deponirali, a zatim na navedenom mjestu vršili rezanje stabala i njihovo cijepanje po potrebi kupaca, te da su tako obrađena drva Tomislav Marković, Nedeljko Benković i Damir Hrnčić odvozili do krajnjih kupaca i prodavali ih u procijenjenoj količini od 230 m drveta, na koji način su pribavili protivpravnu imovinsku korist u procijenjenom iznosu od 15.000,00 KM.
13. Dalje je navedeno da je na ročištu održanom pred sudijom za prethodni postupak Općinskog suda 21. oktobra 2016. godine tužilac naveo da u spisu postoji dovoljno dokaza da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela kako im je to stavljeno na teret, te da su ispunjeni uvjeti, odnosno poseban razlog za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) s obzirom da su svi osumnjičeni do sada kažnjavani.
14. Zatim je navedeno da je odbrana svih osumnjičenih negirala počinjenje krivičnih djela koja su osumnjičenima stavljena na teret, dakle postojanje općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelantova odbrana je posebno apostrofirala činjenicu da je apelant samo jednom osuđivan, i to Presudom Općinskog suda Tuzla broj K-504/83 od 1. jula 1983. godine, i to na uvjetnu kaznu, tako da je ta presuda morala biti brisana po službenoj dužnosti, te se apelant ima smatrati neosuđivanim licem. Apelantova odbrana je, također, navela da je apelant boluje od epilepsije i dijabetesa, te da je na inzulinskim injekcijama.
15. Nadalje je navedeno da je sud zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim zasnivao na rezultatima provođenja posebne istražne radnje „nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija“, koje je doveo u vezu sa iskazima svjedoka i materijalnim dokazima. Istaknuto je da je analizom presretnutih razgovora apelanta (Mete 10) utvrđeno da je apelant sa svojim saradnicima dogovarao izvlačenje, transport i prodaju drva, kao i narudžbe trećih lica za kupovinu drveta od apelanta (razgovori pobrojani u obrazloženju rješenja), iz čega jasno proizlazi osnovana sumnja na nelegalnu sječu šume, odnosno dalju distribuciju i prodaju te drvne mase. Sud je dalje navedene presretnute razgovore doveo u vezu sa iskazima svjedoka, te je navedeno da je svjedok Jeronim Marković u svom iskazu, između ostalog, naveo da poznaje apelanta i da je i on dolazio i tovario drva, a često ga je Tomo zvao kada zapadne s vozilom i tada bi apelant izvlačio drva konjskim kolima. Zatim je istaknuto da je sadržaj presretnutih razgovora i iskaza svjedoka dalje doveden u vezu sa sadržajem zapisnika Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK) o pretresanju od 19. oktobra 2016. godine iz kojeg je vidljivo da su apelantu oduzete dvije motorne pile i sa službenom zabilješkom MUP-a TK od 10. i 11. augusta 2016. godine koje se odnose na nelegalnu sječu drveta na lokacijama navedenim u prijedlogu za određivanje pritvora i u kojima se navode lica koja su zajedno sa apelantom osumnjičena za krivično djelo šumska krađa iz člana 340. stav 2. KZFBiH. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je nesporno utvrđena osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo šumske krađe, a što je prvi i opći uvjet za određivanje pritvora prema njima.
16. Sudija za prethodni postupak je, također, smatrao da na strani apelanta i ostalih osumnjičenih postoje i posebni pritvorski razlozi predviđeni odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je istakao da je nesporno da su osumnjičeni Esad Bećirbašić, Damir Hrnčić, Tomislav Marković, Enes Bećirbašić, Elvis Bećirbašić, Mehmed Sinanović i Nedeljko Benković višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela, što je sud utvrdio na osnovu izvoda iz kaznene evidencije za njih, kao što je nesporno i to da se svim osumnjičenim, pa i apelantu stavlja na teret, a za što je utvrđena osnovana sumnja, izvršenje predmetnih krivičnih djela u dužem vremenskom periodu, odnosno kontinuirano i s visokim stepenom organiziranosti, iz čega je evidentno da u odnosu na sve osumnjičene postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, boravkom na slobodi, ponovili krivično djelo, a s obzirom na zaprijećene kazne ispunjen je i poseban uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje mjere pritvora.
17. Općinski sud je konačno razmotrio da li su se apelantu i ostalim osumnjičenima mogle izreći neke od mjera zabrane predviđene ZKPFBiH kao alternativa određivanju mjere pritvora, te je našao da se nijednom od mjera zabrana ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog iz posebnog pritvorskog razloga predviđenog članom 146. stav 1. tačka c), odnosno da nijedna od mjera zabrane propisanih čl. 140. i 140.a) ZKPFBiH ne bi mogla umanjiti osnovanu bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, nastavili s vršenjem krivičnih djela.
18. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 11. novembra 2016. godine o dopuni Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3. novembra 2016. godine određeno je da se apelantu mjera pritvora u trajanju od mjesec dana ima računati od 4. novembra 2016. godine od 06.30 sati, tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati najduže do 4. decembra 2016. godine do 06.30 sati.
19. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, Općinski sud (vijeće) je Rješenjem broj 32 0 K 281889 16 Kv 2 od 11. novembra 2016. godine odbio žalbe svih osumnjičenih kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
20. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i dao razloge zašto smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a to proizlazi iz sadržaja presretnutih razgovora apelanta s Tomislavom Markovićem, Mehmedom Sinanovićem, Nedeljkom Benkovićem zv. Kunta, što ukazuje da se radi o grupi i da se radi o bespravnoj sječi, dogovoru gdje će se sječa izvršiti i količinama, načinu izvlačenja i otpreme.
21. Vijeće Općinskog suda je u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH ocijenilo da su prigovori svih osumnjičenih usmjereni u tom pravcu neosnovani jer su u prvostepenom rješenju i u tom dijelu dati pravilni i potpuni razlozi koji opravdavaju određivanje pritvora iz navedenog osnova, o čemu su u prvostepenom rješenju navedeni sasvim određeni razlozi na osnovu kojih je utvrđeno postojanje ovog osnova za pritvor u odnosu na sve osumnjičene. S tim u vezi je istaknuto da su svi osumnjičeni ranije osuđivani, apelant samo jednom za krivično djelo protiv imovine, a ostali su višestruki povratnici, što ukazuje na njihovu kriminalnu aktivnost bez obzira za koja krivična djela su osuđivani, a uglavnom su to krivična djela protiv imovine. Također je istaknuto da iz same naredbe za provođenje istrage proizlazi da se radi o kontinuiranom vršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, da se radi o višemjesečnoj eksploataciji uglja, odnosno sječi drva, da se radi o organiziranom djelovanju grupe lica, među kojima je izvršena podjela rada, da se ova djela čine „u vidu zanimanja“, o čemu su u prvostepenom rješenju dati razlozi o odlučnim činjenicama, da se naročite okolnosti ogledaju i u činjenici da niko od osumnjičenih nije u radnom odnosu i niko nema stalni izvor prihoda, da se iz presretnutih razgovora može osnovano zaključiti da su i ubuduće planirali vršiti predmetna krivična djela, pa sve to, u svjetlu kriminalne aktivnosti osumnjičenih, čini naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, nastavili s vršenjem ovih krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna.
22. U pogledu žalbenih navoda koje su istakli pojedini osumnjičeni, a koji se odnose na nedostavljanje žalbe Kantonalnog tužilaštva, održavanja nejavnog ročišta i da Kantonalno tužilaštvo nije odbrani dostavilo dokaze, vijeće Općinskog suda je našlo da sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je odredbom člana 338. ZKPFBiH striktno određeno koje odredbe ovog zakona se primjenjuju na postupak po žalbi na rješenje, a to su odredbe čl. 308, 310, 316. stav 2, 318. stav 1, 321, 322. i 324. ZKPFBiH, a tim odredbama nije ustanovljena obaveza suda da žalbu na rješenje o pritvoru dostavlja strankama i braniocu, niti ZKPFBiH nekom posebnom odredbom nalaže sudu dostavljanje na odgovor žalbe na rješenje o pritvoru jer institut odgovora na takvu odluku i nije zakonom propisan.
23. U pogledu navoda koji se tiču nejavnog ročišta, vijeće Općinskog suda je našlo da je ovaj žalbeni navod neosnovan jer je javno ročište održano 21. oktobra 2016. godine, na kojem su bili prisutni kantonalni tužilac, svi osumnjičeni i njihovi branioci, te su na tom ročištu iznesene sve činjenice i razlozi kojima se rukovodila odbrana, a odlukom suda kojom se ukida rješenje o odbijanju pritvora osumnjičenima je naloženo da se otklone nedostaci i nejasnoće na koje je ukazano žalbom, pa stoga nije bilo potrebe za izjašnjenjem o prijedlogu za određivanje pritvora osumnjičenim jer su se stranke i branioci o tome očitovali na ročištu od 21. oktobra 2016. godine i sud je cijenio njihove navode.
24. S obzirom na navedeno, vijeće Općinskog suda je odlučilo kao u izreci rješenja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske i konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
26. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ukazuje da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na nezakonito pribavljenim dokazima, ističući da je pretres njegovog stana obavljen na nezakonit način, protivno članu 74. ZKPFBiH, a također i posebne istražne radnje „nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija“.
27. Apelant dalje navodi da se nezakonitost rješenja o određivanju pritvora ogleda i u tome da sudija za prethodni postupak u rješenju o određivanju pritvora nije naveo tačno vrijeme trajanja pritvora, niti sat lišavanja slobode, te da ni u dopunskom prvostepenom rješenju, kao ni u drugostepenom rješenju nije obuhvaćeno vrijeme ranijeg lišenja slobode od strane policije.
28. Zatim ističe da je članom 148. stav 4. ZKPFBiH propisano da se žalba na rješenje o određivanju pritvora, dokazi na kojima se zasniva rješenje o pritvoru i samo rješenje o pritvoru odmah dostavljaju vijeću na odlučivanje, a vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati. U konkretnom slučaju, sud je apelantovu žalbu zaprimio 7. novembra 2016. godine, a o žalbi je odlučeno 11. novembra 2016. godine, dakle po proteku zakonskog roka od 48 sati.
29. Apelant, također, navodi da se njegova braniteljica obratila Tužilaštvu podneskom od 10. novembra 2016. godine, ali do dana sačinjavanja apelacije (15. novembra 2016. godine) Kantonalno tužilaštvo nije odgovorilo na ovaj zahtjev.
30. Konačno, apelant smatra da odbrani nije dostavljena žalba Kantonalnog tužilaštva na Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kpp 9 od 21. oktobra 2016. godine kojim je prvobitno odbijen prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora, te da sud nije cijenio apelantovo zdravstveno stanje prilikom određivanja pritvora s obzirom da boluje od dijabetesa i epilepsije.
b) Odgovor na apelaciju
31. Kantonalno tužilaštvo se u odgovoru na apelaciju pozvalo na razloge koji su dati u obrazloženjima osporenih rješenja dodatno ih analizirajući i zaključilo da je apelacija neosnovana. Također je istaknuto da je u rješenju o određivanju pritvora jasno navedeno da on traje mjesec dana i da se ima računati od dana i sata lišenja slobode, a s obzirom da su osumnjičeni bili na slobodi. Nakon što je sudu predočeno tačno vrijeme lišenja slobode, doneseno je dopunsko rješenje o određivanju pritvora kojim je tačno određeno od kada se pritvor ima računati i do kada po osnovnom rješenju može trajati. U vezi s navodima apelacije da odbrani nije dostavljena žalba Kantonalnog tužilaštva, istaknuto je da kada je u pitanju žalba na rješenje ne primjenjuju se odredbe člana 317. ZKPFBiH, odnosno žalba ne ide na odgovor suprotnoj strani. Konačno, ukazano je da zdravstveno stanje osumnjičenog nije smetnja za određivanje pritvora s obzirom da se takvi pritvorenici posebno tretiraju u Kazneno-popravnom zavodu i imaju odgovarajući zdravstveni tretman.
32. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge koji su dati u obrazloženjima osporenih rješenja, te zaključio da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji i da su osporena rješenja o određivanju pritvora apelantu donesena potpuno u skladu sa ZKPFBIH. Općinski sud je posebno ukazao da se posebni osnov za određivanje pritvora u nacionalnom zakonodavstvu u smislu bojazni da će ponoviti krivično djelo ne mora nužno zasnivati na činjenici da je osumnjičeni već ranije osuđivan za ta djela (što je svakako ispunjen uvjet podnosioca apelacije) jer je sudska praksa zauzela stav da se pritvor po ovom osnovu može odrediti i licima koja nisu ranije osuđivana. Također je istaknuto da zdravstveno stanje lica ne može biti osnov za neodređivanje mjere pritvora.
V.Relevantni propisi
33. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 316.
Šumska krađa (1) Ko radi krađe obori u šumi jedno ili više stabala, a količina je oborenog drveta veća od dva kubna metra, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini s ciljem da se oboreno drvo proda, ili ako je količina oborenog drveta veća od pet kubnih metara, ili ako je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno u zaštićenoj šumi, nacionalnom parku ili drugoj šumi posebne namjene, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
Član 360. stav (2) (2) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom ljudi koja učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
34. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 145. st. (1), (2) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[…]
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
[…]
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, te član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. stav 2. Evropske konvencije
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kv 2 od 11. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 16. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
40. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena. VII.Meritum
42. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311 i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
45. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
47. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
48. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pri određivanju pritvora apelantu protiv kojeg se vodi istraga, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu Kantonalno tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, kako sudija za prethodni postupak tako i vijeće, detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu Kantonalno tužilaštvo stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka ukazao na sadržaj presretnutih razgovora, kao i iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Općinski sud zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
49. U vezi sa apelantovim navodima da su istražna radnja „pretresanje stana“ i posebna istražna radnja „nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija“ provedene nezakonito, pa da one ne mogu poslužiti kao dokaz o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku broj AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63. i Odluku broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupne na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant.
50. Apelant dalje smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni poseban pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu navedenih osnova u odnosu na sve osumnjičene.
51. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjena krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
52. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).
53. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je redovni sud zaključio da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnih djela za koja se apelant i ostali osumnjičeni terete, opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastaviti s vršenjem istog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je redovni sudi jasno ukazao na brojnost krivično-pravnih radnji u dužem vremenskom periodu (od oko tri mjeseca) koje se apelantu i ostalim osumnjičenim u ovom predmetu stavljaju na teret, a koje su bile usmjerene na nelegalnu sječu i prodaju drveta većem broju kupaca s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, te zaključili da navedene činjenice i okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni, ako bi boravili na slobodi, ponovili krivično djelo. Pri tome su sudovi imali u vidu i raniju osuđivanost pojedinih osumnjičenih (između ostalih i apelanta), brojnost krivično-pravnih radnji koje im se stavljaju na teret i dr., te zaključili da sve navedeno na jasan i nedvosmislen način ukazuje na karakteristike ličnosti svih osumnjičenih u ovom krivičnom predmetu i njihovu naročitu sklonost i upornost u vršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je smatrao da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da se svrha zbog koje je apelantu određen pritvor ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Navedeno obrazloženje, koje su dali sudija za prethodni postupak i vijeće Općinskog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.
54. U kontekstu apelantovog prigovora da redovni sud nije dao relevantno obrazloženje ni o mogućnosti primjene mjera zabrane koje zamjenjuju mjeru pritvora, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u vezi s primjenom mjera zabrane ocijenio da se, imajući u vidu sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj sveukupnosti, u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz ZKP-a, te da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je redovni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu mjera zabrane, prije svega, imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, korespondiraju sa standardima Evropske konvencije iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnog suda u vezi s primjenom mjera zabrane dovoljno jasno i individualizirano.
55. U pogledu apelantovih navoda da se nezakonitost rješenja o određivanju pritvora ogleda i u tome da nije obuhvaćeno vrijeme ranijeg lišenja slobode od strane policije, Ustavni sud, također, zapaža da je rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 21. oktobra 2016. godine odbijen prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima, te naloženo da se odmah imaju pustiti na slobodu iz prostorija za zadržavanje sudske policije Kantonalnog suda u Tuzli. Dakle, u vrijeme donošenja rješenja o određivanju pritvora od 3. novembra 2016. godine apelant i ostali osumnjičeni su bili na slobodi, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavu Općinskog suda da se kao početak trajanja jednomjesečnog pritvora ima računati datum i sat lišenja slobode po tom rješenju, a to je od 4. novembra 2016. godine od 06.30 sati, te da se u taj period ne uračunava period zadržavanja u prostorijama sudske policije koji je prethodio rješenju od 21. oktobra 2016. godine.
56. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.
57. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
58. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog inicijalnog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću Općinskog suda protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak Općinskog suda kojim mu je određen pritvor. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, vijeće Općinskog suda o žalbama apelanta i ostalih osumnjičeni odlučilo u kratkom vremenskom roku. Naime, apelant je u apelaciji ukazao da je vijeće Općinskog suda prekoračilo zakonski rok od 48 sati u kojem je dužno donijeti odluku u skladu sa odredbom člana 148. tačka 4. ZKPFBiH. Međutim, iako je Općinski sud rješenje o žalbi donio nakon proteka zakonskog roka od 48 sati (prema apelantovim navodima žalba je zaprimljena u sudu 7. novembra 2016. godine, a rješenje o žalbi je doneseno 11. novembra 2016. godine), Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „teškoj i očiglednoj nepravilnosti“ u smislu stavova Evropskog suda, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je sud postupao in mala fide, odnosno da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Također, iako apelantovoj odbrani nije bila dostavljena žalba Kantonalnog tužilaštva na Rješenje sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 32 0 K 281889 16 Kpp 9 od 21. oktobra 2016. godine kojim je prvobitno odbijen prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora apelantu, te je nakon toga, u ponovnom postupku, sudija za prethodni postupak Općinskog suda donio Rješenje broj 32 0 K 281889 16 Kpp 11 od 3. novembra 2016. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor, a da nije ponovo saslušao stranke, Ustavni sud zapaža da su se, kako je to istaknuto u rješenju vijeća Općinskog suda, apelant i njegova odbrana već izjasnili u pogledu prijedloga Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora na ročištu za određivanje pritvora od 21. oktobra 2016. godine, kao i o činjenicama i dokazima na kojima je on zasnivan, te da su, također, imali mogućnost da, kroz pravo na žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora, istaknu svoje prigovore. Apelant je, također, sve vrijeme imao branioca, a navod da se 10. novembra 2016. godine apelantova braniteljica obratila Kantonalnom tužilaštvu sa zahtjevom da joj se omogući uvid u spis na koji joj nije odgovoreno nije ničim dokumentiran, niti navedeno može, u okolnostima konkretnog predmeta, samo po sebi voditi zaključku o kršenju apelantovih prava. Ovo posebno imajući u vidu, kao što je već prethodno navedeno, da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su se apelant i njegova odbrana na ročištu za određivanje pritvora 21. oktobra 2016. godine već izjasnili i o činjenicama i dokazima na kojima je taj prijedlog zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
59. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
60. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ovaj svoj navod nije posebno obrazložio, ali iz činjenica predmeta proizlazi da apelant navode o povredi ovog prava dovodi u vezu s navodima o nezakonitosti dokaza koji su pribavljeni na osnovu istražne radnje „pretresanje stana“ i posebne istražne radnje „nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija“ za koje apelant smatra da su provedene suprotno ZKPFBiH, a koji su detaljno ispitani u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost i za koje je zaključeno da su neosnovani budući da to pitanje, kako je već obrazloženo, može biti predmet ispitivanja u daljnjem toku krivičnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju zakonom propisanih uvjeta za određivanje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora u najširem smislu.
62. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman