Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4719/16 (F. P. i H. P.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4719/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4719/16, rješavajući apelaciju Fadile Perviz i Hasiba Perviza, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Fadila Perviz i Hasib Perviz protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 019876 16 Gž 2 od 14. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Perviz i Hasib Perviz (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnijeli su 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 019876 16 Gž 2 od 14. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je Ugovor o darovanju od 21. maja 1982. godine, koji je zaključen između apelantice kao darodavca i tužitelja (R.B.) kao daroprimca, u stvari kupoprodajni ugovor kojim je apelantica prodala tužitelju sav svoj suposjednički dio od 1/12 upisan u posjedovnom listu broj 977 k.o. Mutnik (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koji suposjednički dio je sada upisan na imenu drugotuženog - apelanta, pa je određeno da će se nakon pravosnažnosti ove presude u katastarskom operatu izvršiti prenos suposjedničkog dijela drugotuženog – apelanta od 1/12 u korist tužitelja. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor između tužitelja i apelantice imenovan kao darovni ugovor zaključen 21. maja 1982. godine, da je tim ugovorom apelantica prenijela tužitelju svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama bez ikakvih tereta i ograničenja, da u ugovoru postoji kaluzula intabulandi, dakle, dozvola da se isti provede u javnim registrima, te da je ugovor potpisan od tužitelja i apelantice, ali da potpisi nisu ovjereni niti kod općine niti kod nadležnog suda zbog čega i nije izvršen upis u javne knjige. Dalje, apelantica je zaključila još jedan darovni ugovor 2. novembra 1985. godine sa F.P. kojoj je darovala predmetne nekretnine, a nakon toga F.P. je darovnim ugovorom od 21. maja 1995. godine predmetne nekretnine darovala svom sinu-apelantu. Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je između tužitelja i apelantice zaključen kupoprodajni a ne darovni ugovor koji je izvršen što se tiče tužitelja i apelantice jer je tužitelj isplatio cijenu u iznosu od 1.000,00 KM, da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora već bio u posjedu nekretnine, kao što je u posjedu i sada, te da je apelantica ugovorom priznala ,,kupcu“-tužitelju njegov posjed i dozvolila upis u katastar na osnovu ugovora. Također, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelantica raspolagala predmetnom nekretninom poslije 1982. godine iako je znala da je već istu prodala, dakle, bila je nesavjesna. Tvrdnje da tužitelj nije ispunio svoju obavezu vezano za potvrdu da se na apelantici ne vode nekretnine zbog dječijeg dodatka nisu osnovane jer ugovor ne sadrži nikakve obaveze tužitelja kao kupca, a ugovor je bio neprovodiv zbog nedostatka u formi jer nije bio ovjeren od nadležnog organa. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje i naveo konkretne odredbe propisa na osnovu kojih je odlučio (tj. odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti kojima je, između ostalog, propisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi pregovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju; i odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da se ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizilazi nešto drugo). Jače pravo tužitelja u odnosu na kasnije stjecatelje se ogleda u činjenici da je tužitelj stekao predmetnu nekretninu teretno i da je u posjedu nekretnine od zaključenja ugovora, te da je bio savjestan dok su tuženi – apelanti nesavjesni obzirom da su znali da je predmetna nekretnina otuđena (tuženi-apelanti su supružnici) a zaključili su ponovo ugovor o poklonu koji je besteretan. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci osporene odluke.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozvaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4719/16 (F. P. i H. P.) | Sudska praksa | Aktio