Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2674/14 (S. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2674/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2674/14, rješavajući apelaciju Sime Miloševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sime Miloševića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Simo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 095943 13 Rev od 23. aprila 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovoj apelaciji broj AP 3508/13 kojom je osporio presudu Okružnog suda od 8. jula 2013. godine, donio Odluku broj AP 3223/13 od 19. novembra 2013. godine u okviru koje je apelantovu apelaciju broj AP 3508/13 odbacio kao preuranjenu.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene „Tržnice“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 7. odnosno 14. novembra 2016. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 11. avgusta 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi ispate duga.
7. Presudom Osnovnog sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 095943 10 P od 23. maja 2011. godine tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćene naknade za rad u Upravnom odboru za period od 1. marta 2010. do 31. marta 2011. godine isplati po 700,00 KM za svaki mjesec uvećan za zakonsku zateznu kamatu, uz istovremeno obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka u iznosu od 889,20 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo da se apelant obaveže na isplatu iznosa od 3.500,00 KM na ime neosnovanog bogaćenje, sve preciznije navedeno u izreci presude.
8. Nakon provedenog postupka, na osnovu izvedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo na strani 3 obrazloženja, a radi se uglavnom o aktima tužene), cijeneći ih u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da apelant kod tužene nije bio u radnom odnosu, da je odlukom Skupštine akcionara tužene na VI vanrednoj sjednici održanoj 8. oktobra 2009. godine imenovan za člana Upravnog odbora tužene, i to na period od pet godina, da je odlukom tužene utvrđena visina mjesečne naknade članovima Upravnog odbora u iznosu od 700,00 KM, da je tužena na ime članstva u Upravnom odboru isplatila pet naknada, i to za period od 20. novembra 2009. do 23. marta 2010. godine.
9. Ono što se tokom postupka među parničnim strankama ispostavilo kao sporno jeste to da li je tužena u obavezi da apelantu za period od marta 2010. do marta 2011. godine isplati traženi iznos na ime mjesečne naknade za članstvo u Upravnom odboru tužene. Raspravljajući to sporno pitanje Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) koji je, prema ocjeni tog suda, bio na snazi u periodu za koji apelant potražuje isplatu naknada, i to odredbe čl. 60 stav 2 i 61 stav 7, te 265 koje je citirao, a iz kojih proizlazi obaveza preduzeća na isplatu naknade članovima Upravnog odbora za rad u tom odboru. Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 13 Poslovnika o radu Upravnog odbora tužene od 28. avgusta 2006. godine, koji je bio na snazi u utuženom periodu, kojom je propisano da se članovima Upravnog odbora može odrediti naknada za njihov rad u srazmjeri sa zadacima članova tog odbora i finansijskim stanjem društva, u skladu sa odlukom Skupštine tužene.
10. Shodno navedenom, Osnovni sud nije mogao prihvatiti osnovanim prigovore tužene da je odluka o imenovanju apelanta za člana Upravnog odbora nezakonita i da ne proizvodi nikakva pravna dejstva zato što je ona donesena na nezakonito održanoj VI vanrednoj sjednici Skupštine akcionara. Prema ocjeni Osnovnog suda, tužena svoje činjenične navode da je predmetna odluka o imenovanju članova Upravnog odbora tužene nezakonita nije dokazala, odnosno nije pružila dokaze da je ta odluka naknadno poništena ili stavljena van snage. Isto tako, Osnovni sud nije ocijenio relevantnim navode tužene da se u pogledu zakonitosti predmetne odluke vodi drugi sudski postupak jer ta okolnost samo ostavlja mogućnost tuženoj da po pravosnažnosti spora, u zavisnosti od njegovog ishoda, eventualno podigne tužbu protiv apelanta.
11. Budući da je sve prigovore tužene ocijenio neosnovanim, Osnovni sud je zaključio da je apelant tokom postupka dokazao da je odlukom nadležnog organa tužene imenovan za člana Upravnog odbora na mandat od pet godina koji je počeo da teče od oktobra 2009. godine, da je predmetnom odlukom utvrđeno da ona stupa na snagu i primjenjuje se od dana donošenja (8. oktobar 2009. godine), odnosno da je ta odluka u utuženom periodu proizvela pravno dejstvo.
12. Neosnovanost protivtužbenog zahtjeva kojim je tužena tražila povrat isplaćenog novca (3.500,00 KM) na ime članstva u Upravnom odboru Osnovni sud je obrazložio činjenicom da je postojao pravni osnov za isplatu traženih naknada, pa je na taj način protivtužbeni zahtjev ostao bez pravnog utemeljenja u smislu člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je zasnovao na odredbama čl. 386 i 396 ZPP.
13. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je u sjednici vijeća donio Presudu broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine kojom je žalbu djelimično usvojio na način da je preinačio osporenu presudu u usvajajućem dijelu tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade za rad u Upravnom odboru tužene za relevantni period, te zahtjev za isplatu troškova postupku, dok je žalba u odnosu na protivtužbeni zahtjev odbijena i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
14. Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, otklonivši sumnje tužene u vezi sa stvarnom nadležnošću suda u konkretnom slučaju, Okružni sud je naveo da je žalbom osnovano ukazano da je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja je posljedica pogrešne ocjene dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka, i to zapisnika o VI vanrednoj sjednici Skupštine akcionara, odluke o izboru predsjednika i članova Upravnog odbora od 8. oktobra 2009. godine, zapisnika o X redovnoj sjednici Skupštine akcionara održanoj 3. juna 2009. godine na kojoj je donesena odluka o izboru predsjednika i članova Upravnog odbora, te Poslovnika o radu Upravnog odbora, pa je odluku u tom dijelu valjalo preinačiti i zahtjev odbiti, a u dijelu odluke o odbijanju protivtužbenog zahtjeva žalbu tužene je valjalo odbiti i odluku u tom dijelu potvrditi.
15. Obrazlažući takav stav Okružni sud je naveo da iz navedenih dokaza proizlazi da je tužena 3. juna 2009. godine održala X redovnu sjednicu akcionara na kojoj je, pod tačkom 13, donesena odluka o opozivu članova Upravnog odbora, i to: Momčila Kneževića kao predsjednika i ostalih članova Upravnog odbora koji su poimenično navedeni u obrazloženju s danom 3. juni 2009. godine, te su na istoj sjednici imenovani novi članovi Upravnog odbora koji su takođe taksativno navedeni u obrazloženju. Nakon održane X redovne sjednice sazvana je VI vanredna Skupština akcionara tužene, koju je otvorio Momčilo Knežević u svojstvu predsjednika iako je te dužnosti razriješen 3. juna 2009. godine, na kojoj je izvršeno ponovno imenovanje Upravnog odbora u čiji je sastav, između ostalih, izabran i apelant. Iz predočenih dokaza proizlazi da je odluku od 8. septembra 2009. godine o sazivanju VI vanredne Skupštine akcionara donio Upravni odbor tužene koji je prethodno razriješen odlukom donesenoj na X redovnoj sjednici Skupštine akcionara od 3. juna 2009. godine.
16. U vezi s navedenim Okružni sud se pozvao na odredbe člana 306 Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 127/08), koji je stupio na pravnu snagu 1. jula 2009. godine i koji je, prema stavu tog suda, relevantan za navedeni period, koje je citirao, a koje govore o broju i načinu održavanja, odnosno sazivanja redovnih odnosno vanrednih sjednica Upravnog odbora akcionarskog društva. Okružni sud je shodno izvedenim dokazima zaključio da su u vremenskom periodu za koji se naknada potražuje (mart 2010-mart 2011. godine) kod tužene egzistirala dva upravna odbora, i to Upravni odbor koji je imenovan na X redovnoj sjednici Skupštine akcionara tužene od 3. juna 2009. godine u sastavu od pet članova, u čijem sastavu nije bio apelant, pa su osnovane tvrdnje tužene da je apelant imenovan za člana Upravnog odbora na nezakonito sazvanoj i održanoj VI vanrednoj sjednici Skupštine akcionara tužene, zbog čega takva odluka ne proizvodi obavezu tužene na isplatu naknade prema članovima Upravnog odbora koji je imenovan paralelno i nakon već izvršenog imenovanja Upravnog odbora na sjednici 3. juna 2009. godine.
17. U vezi sa neosnovanošću žalbenih prigovora u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu Okružni sud je naveo da je tužena izvršila uplatu naknade apelantu kao članu Upravnog odbora iako je morala znati da apelant nije član Upravnog odbora i da mu ne pripada pravo na naknadu, pa kako je tužena isplatila određeni iznos apelantu, a znala je da nije bila obavezna, to je u smislu člana 211 ZOO tužena izgubila pravo da traži vraćanje isplaćenog na osnovu pravila o sticanju bez osnova.
18. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je primjenom odredaba člana 229 tačka 2 i člana 226 ZPP odlučio kao u izreci presude.
19. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 095943 13 Rev od 23. aprila 2014. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju je navedeno da vrijednost spora u dijelu koji se revizijom pobija ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM, propisan članom 237 stav 2 ZPP, pri čemu predmet spora, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije takav da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237 stav 3 ZPP). Navedeno tim prije, kako je istakao Vrhovni sud, što u predmetu u kojem se raspravljalo o gotovo istoj pravnoj stvari i koji je pravosnažno presuđen, uključujući i odluku po reviziji, nije drugačije suđeno, pa se ne radi ni o neusaglašenosti sudske prakse.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelacijom se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i neažurnosti u postupanju jer se u konkretnom slučaju, prema apelantovim tvrdnjama, radilo o radnom sporu. Apelant u iscrpnoj apelaciji opisuje tok postupka ukazujući na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava za koje apelant smatra da su proizvoljno primijenjene, i to čl. 2 stav 1, 8, 126, 191 stav 4 i 229 stav 2, sve iz ZPP, te čl. 293, 294, 306 i 446 Zakona o privrednim društvima, kao i član 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 58/09). Apelacijom se zapravo osporava sve što je Okružni sud uradio u predmetnom postupku, uz ukazivanje kako je Okružni sud trebao da postupi, koje materijalno i procesno pravo da primijeni, odnosno na koji način da odluči. Nadalje se ukazuje da je Okružni sud izašao van okvira svoje nadležnosti jer se upustio u ocjenu pravne valjanosti odluke o imenovanju članova Upravnog odbora od 8. oktobra 2009. godine po kojoj je apelant izabran za člana Upravnog odbora tužene. Apelant, takođe, smatra da pitanje ništavosti odluke o imenovanju članova Upravnog odbora od 8. oktobra 2009. godine Okružni sud nije mogao raspraviti bez održavanja rasprave, pa u tom pravcu ukazuje na kršenje principa prava na pristup sudu. Apelant ukazuje i na neprimjerenu dužinu trajanja postupka, koji je na tri sudske instance trajao tri godine i osam mjeseci, što je za radni spor, shodno odredbi člana 420 ZPP, kako to apelant tvrdi, neprihvatljivo dug period. Zbog toga, apelant traži da mu se isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, tražeći istovremeno i naknadu na ime troškova sastavljanja predmetne apelacije iznos od 1.170,00 KM shodno advokatskoj tarifi.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakao da bi odlučivanje o reviziji koja zakonom nije dozvoljena značilo da se stranci, koja ulaže takvu reviziju, daje više prava nego što zakon dozvoljava, što bi predstavljalo povredu prava suprotne strane u postupku, stoga razloge za izuzetno odlučivanje o reviziji koja nije dozvoljena, unatoč apelantovom negodovanju, i treba restriktivno tumačiti. U vezi s dužinom trajanja postupka Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može reći da je postupak trajao nerazumno dugo kada se ima u vidu da je postupak pravosnažno završen presudom Okružnog suda od 8. juna 2013. godine. Osim toga, apelant u predmetnom postupku nije tražio zaštitu svojih prava po osnovu radnog odnosa kod tužene, nego u svojstvu člana Upravnog odbora, pa se stoga ne radi o radnom sporu, niti je tako evidentiran, niti vođen, kako to apelant u apelaciji pogrešno tvrdi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju odluke dao jasne razloge u pogledu činjenica koje je taj sud utvrdio, te u pogledu materijalno-pravnih propisa na osnovu kojih je odlučeno o žalbi. Nadalje je istaknuto da spor za isplatu naknade za rad u članstvima upravnog odbora nije radni spor, već spor koji se rješava prema opštim pravilima parničnog postupka, pa se stoga standardi suđenja u razumnom roku imaju cijeniti prema opštim parničnim postupcima. Još je istaknuto da je taj sud jasno obrazložio zbog čega smatra da je bio stvarno nadležan za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, te zbog čega smatra da odluka kojom je apelant izabran za člana Upravnog odbora tužene nije zakonita, pa je shodno tome i odbijen tužbeni zahtjev. Osim toga, sud je bio ovlašćen da na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, drugačije ocijeni isprave koje su pročitane na glavnoj raspravi, utvrdi drugačije činjenično stanje, pa je shodno tome i odlučeno o žalbi, za šta su navedeni jasni razlozi. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 191. stav (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 229. stav (1) tačka 2.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM, a u privrednim sporovima 20.000 KM.
24. U Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 127/08), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: 10.6. Ništavost i pobijanje odluka skupštine akcionara 10.6.1. Opšti osnovi ništavosti i pobijanja Osnovi Član 293.
(1) Osim slučajeva iz člana 236. stav 2, člana 241. stav 3, člana 247. stav 3, člana 248. stav 2. i člana 265. stav 3. ovog zakona, odluka skupštine je ništava:
a) ako je donesena na skupštini koja nije sazvana na način propisan članom 272. ovog zakona, osim ako su na njoj učestvovali svi akcionari,
b) ako je u njenom donošenju učestvovao akcionar čije je pravo glasa trebalo biti isključeno u smislu člana 291. ovog zakona ili mu je vršenje prava glasa zabranjeno u skladu sa zakonom,
v) ako nije uvrštena u dnevni red na način propisan članom 275. ovog zakona,
g) ako se njenim sadržajem čini povreda propisa kojim se isključivo ili pretežno štite interesi povjerilaca društva ili su doneseni radi zaštite javnog interesa,
d) ako je suprotna moralu i
đ) ako je pravosnažnom presudom, donesenom po tužbi za pobijanje odluke, proglašena ništavom.
(2) Pobijanje odluka skupštine akcionara vrši se pred nadležnim sudom:
a) ako je ništava u smislu stava 1. ovog člana,
b) ako odluka nije donesena na način utvrđen ovim zakonom, osnivačkim aktom ili statutom,
v) ako je odluka suprotna zakonu, osnivačkom aktu ili statutu i
g) u drugim slučajevima utvrđenim ovim zakonom.
(3) Tužbu iz stava 2. ovog člana može podnijeti: svaki akcionar koji je na sjednici skupštine glasao protiv predmetne odluke, kao i akcionar koji nije bio propisno pozvan na sjednicu skupštine ili je onemogućen na drugi način biti na njoj.
(4) Tužbu iz st. 1. i 2. ovog člana može podnijeti i svaki član upravnog odbora.
(5) Tužba za pobijanje odluke skupštine akcionara ne sprečava njenu registriranje, ali registarski sud može odgoditi upis ako to ocijeni kao opravdano.
(6) Ako je izvršena registriranje odluke koja je predmet pobijanja, sud može na prijedlog lica iz st. 3. i 4. ovog člana donijeti rješenje da se registrira zabilježba spora.
10.6.2. Posebni osnovi pobijanja Pobijanje izbora direktora ili članova upravnog odbora Član 294.
(1) Odluka o izboru direktora ili članova upravnog odbora akcionarskog društva može se pobijati, osim u slučaju iz člana 293. ovog zakona i ako:
a) je upravni odbor sastavljen protivno odredbama zakona, osnivačkog akta ili statuta,
b) skupština akcionara u upravni odbor izabere lice koje nije bilo predloženo u skladu sa zakonom, osnivačkim aktom ili statutom,
v) skupština akcionara u upravni odbor izabere više članova nego što je to određeno zakonom ili statutom i
g) izabrano lice za direktora ili člana upravnog odbora u vrijeme izbora ne ispunjava propisane uvjete za taj izbor.
(2) Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na pobijanje izbora članova odbora za reviziju, internog revizora i članova izvršnog odbora.
Sjednice Član 306.
(1) Upravni odbor akcionarskog društva održava najmanje četiri redovne sjednice godišnje, od kojih jednu najkasnije 60 dana prije godišnje skupštine akcionara.
(2) Pored redovnih sjednica, upravni odbor akcionarskog društva može održavati i vanredne sjednice koje saziva predsjednik po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev jedne trećine članova upravnog odbora. Ako predsjednik upravnog odbora ne sazove sjednicu odbora, na pisani zahtjev trećine članova upravnog odbora sjednicu mogu sazvati i ti članovi.
Stupanje na snagu Član 446.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a primjenjivaće se od 1. jula 2009. godine.
25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 127/08) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U članu 446. riječi: “1. jula 2009. godine” zamjenjuju se riječima: “1.
januara 2010. godine”.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U pogledu dopustivost apelacije, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3223/13 od 19. novembra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 3508/13 podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 095943 13 Rev od 23. aprila 2014. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
29. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 095943 13 Gž od 8. jula 2013. godine podnio apelaciju 8. avgusta 2013. godine, koja je zavedena pod brojem AP 3508/13, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je meritorno okončan osporenom presudom Okružnog suda odnosi na isplatu duga, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Konačno, Ustavni sud ukazuje i na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
38. Nezadovoljan činjenicom da je osporenim presudom odbijen zahtjev za isplatu naknada na ime članstva u Upravnom odboru tužene apelant ukazuje na proizvoljnost Okružnog suda u gotovo svim segmentima, a jedan od njih je i kršenje prava na pristup sudu zbog neodržavanja rasprave pred drugostepenim sudom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koristeći se ovlašćenjima iz člana 229 stav (1) tačka 2 ZPP, u sjednici vijeća, izvršio ponovnu ocjenu izvedenih dokaza utvrdivši drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda, što je bio osnov za preinačavanje prvostepene presude. Ustavni sud, takođe, zapaža da procesnim zakonom nije propisana obaveza drugostepenom sudu da prilikom primjene člana 229 stav (1) tač. od 1) do 5) ZPP održi raspravu jer je stavom (1) citiranog člana propisano da će drugostepeni sud preinačiti presudu u sjednici vijeća ili nakon održane rasprave, što spada u diskreciono pravo drugostepenog suda. Stoga, činjenica da je Okružni sud, primijenivši relevantnu odredbu člana 229, preinačio drugostepenu presudu u javnoj sjednici, bez održane rasprave, ne pokreće pitanje kršenje prava na pristup sudu, na koje apelant neosnovano ukazuje. U kontekstu apelacionih prigovora koji se tiču kršenja procesnog prava Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne uočava takvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ne uočava da je Okružni sud izašao van granica tužbenog zahtjeva, kršeći odredbu člana 2 stav 1 ZPP. Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da je Okružni sud na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrdio da odluka kojom je apelant izabran za člana Upravnog odbora ne proizvodi pravno dejstvo budući da su tu odluku donijeli članovi Upravnog odbora koji je prethodno razriješen te dužnosti. Ustavni sud smatra da je detalje u vezi s tim Okružni sud jasno prezentovao u obrazloženju presude. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove prigovore da se Okružni sud, mimo tužbenog zahtjeva, upustio u raspravljanje ništavosti odluka tužene jer Okružni sud zapravo to nije ni činio, već je za potrebe osnovanosti tužbenog zahtjeva, u svjetlu žalbenih prigovora tužene i predočenih dokaza, utvrdio činjenične okolnosti koje tuženu ne obavezuje na isplatu duga. U kontekstu prigovora koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, budući da je to isključivo uloga redovnih sudova. U vezi s proizvoljnom primjenom Zakona o privrednim društvima Ustavni sud ni u tom segmentu ne zapaža proizvoljnost jer u okolnostima konkretnog slučaja primjena navedenog zakona nije imala nikakve štetne posljedice za apelanta.
39. Konačno, u vezi s prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje i segment suđenja u razumnom roku jer je za apelanta neprihvatljiva činjenica da je predmetni „radni spor“ trajao tri godine i osam mjeseci, uključujući, prema apelantovom mišljenju, i odluku Vrhovnog suda (tužba podnesena 11. avgusta 2010. godine, a procesno rješenje Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena je doneseno 23. aprila 2014. godine), Ustavni sud ni ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim. Prije svega, Ustavni sud smatra da predmetni spor, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije radni spor koji ima u vidu odredba člana 420 ZPP, što su jasno potvrdili i redovni sudovi u odgovoru na apelaciju jer apelant nije bio u radnom odnosu kod tužene, a što takođe jasno proizlazi iz činjeničnog stanja. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se dužina trajanja postupka ne odnosi na procesnu odluku Vrhovnog suda, kako to apelant pogrešno smatra, budući da je predmetni postupak meritorno okončan na dvije sudske instance presudom Okružnog suda od 8. jula 2013. godine nakon nepune tri godine (dvije godine i 11 mjeseci), što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini „nerazumno“ dugim vremenskim periodom, pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
Pravo na imovinu
41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali zahtjevi
42. U vezi sa apelantovim zahtjevom da mu se na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 1.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“, što bi bio osnov za dosuđenje naknade u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda.
43. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi proizvoljnost koja bi posljedično pokrenula pitanja kršenja apelantovog prava, na šta je neosnovano ukazao predmetnom apelacijom, uključujući segment pristupa sudu i suđenja u razumnom roku.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman