Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2583/16 ("Zid art" d.o.o. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javne nabavke
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2583/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2583/16, rješavajući apelaciju "Zid art" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Zid art" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017625 14 U od 10. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Zid art" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 16. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017625 14 U od 10. maja 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene (Kancelarija za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine) od 2. oktobra 2014. godine kojim su poništeni akti ugovornog organa (Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske) i to: Rješenje o dodjeli ugovora od 1. avgusta 2014. godine i Rješenje o odbijanju prigovora od 15. avgusta 2014. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, je navedeno da je u postupku javne nabavke za izvođenje građevinskih radova za sanaciju, rekonstrukciju i dogradnju postojećeg objekta kuhinje JZU Bolnica Istočno Sarajevo, Rješenjem ugovornog organa od 1. avgusta 2014. godine ugovor dodijeljen apelantu i „Komotin“ d.o.o. Jajce, te da je prigovor ponuđača „Enikon gradnja“ d.o.o. Zvornik Rješenjem ugovornog organa od 15. avgusta 2014. godine odbijen. Dalje je navedeno da je tužena uvažila žalbu „Enikon gradnja“ d.o.o. Zvornik i Rješenjem od 2. oktobra 2014. godine poništila naprijed navedene akte ugovornog organa. Sud BiH je ukazao da je jedan od osnovnih principa Zakona o javnim nabavkama jasno i precizno definisanje kriterija za učešće, potrebnih dokaza i drugih uslova javne nabavke, što podrazumijeva obavezu svakog ponuđača da u skladu sa traženim kriterijima i dokazima za kvalifikaciju iz tenderske dokumentacije dokaže da njegova ponuda u svakom segmentu zadovoljava tražene kriterije po kvantitetu, kvalitetu i tehničkim karakteristikama. Takođe, Sud BiH je naveo da za opisivanje uslova za kvalifikaciju javnih nabavki, ugovorni organ koristi odredbe člana 22-26. Zakona o javnim nabavkama, kojim su propisane kvalifikacija, selekcija i diskvalifikacija. U vezi s tim, Sud BiH je konstatovao da je pravilan zaključak tužene da apelantova ponuda nije u skladu sa zahtjevom iz tačke 6.5 Tenderske dokumentacije, iz razloga što apelant nije dostavio izjavu o ukupnom prometu ponuđača (koju činjenicu ne spori ni apelant), koja treba da bude u skladu sa dostavljenim bilansima uspjeha. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da sačinjena ponuda nije u skladu sa zahtijevanim uslovima iz tenderske dokumentacije, odnosno da apelant nije dokazao tehničku i profesionalnu sposobnost, što ponudu čini neprihvatljivom. Sud BiH je istakao da je postupak javne nabavke strogo formalni posao i da najmanje nepoštovanje zakonom propisane forme dostavljene ponude čini ponudu neprihvatljivom. Isto tako, Sud BiH je zaključio da ugovorni organ, prilikom izbora najpovoljnijeg ponuđača, nije vodio računa o uslovima koje je sam propisao u tenderskoj dokumentaciji, te da je stoga pravilna odluka tužene da usvoji žalbu ponuđača „Enikon gradnja“ d.o.o Zvornik.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (tj. Zakona o javnim nabavkama).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno tumačio norme materijalnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman