Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/16 (M. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2612/16, rješavajući apelaciju Mehmeda Vakufca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Vakufac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 165757 12 Gž od 12. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Vakufac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 165757 12 Gž od 12. aprila 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 165757 od 14. februara 2012. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se ponište darovni ugovor od 26. jula 2004. godine, koji je zaključen između prvotuženog Hamida Marića i drugotužene Lejle Pačariz, kao i kupoprodajni ugovor od 27. maja 2010. godine, koji je zaključen između drugotužene i trećetuženog Selvina Ramdedovića, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši uspostavu pređašnjeg stanja.
3. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, je navedeno da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u kojima se poziva na citiranu zakonsku odredbu, budući da apelant postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje apsolutne ništavosti predmetnih ugovora, već poništenje istih u smislu odredaba člana 111. ZOO. S obzirom da, u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud odlučuje u granicama koji su stavljeni u postupku, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao utvrđivati apsolutnu ništavost ugovora, kada se traži poništenje iz razloga rušljivosti, odnosno relativne ništavosti ugovora. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravo na poništaj rušljivog ugovora može ostvariti u predviđenom roku, a ako se u tom roku ne poništi, nastupa konvalidacija i ugovor proizvodi pravna dejstva od momenta njegovog zaključenja. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 117. stav 1. ZOO propisano da pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od dana saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. S obzirom da je darovni ugovor zaključen 26. jula 2004. godine, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 26. oktobra 2010. godine, Kantonalni sud je zaključio da je protekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora, apelant izgubio pravo na tužbu i da je tužbeni zahtjev za poništaj ugovora o darovanju neosnovan već iz ovog razloga.
4. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla, stiče upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan, a savjesnost sticanja se pretpostavlja. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da upis u javne knjige ima konstitutivan karakter i da se upisom u javne knjige postaje vlasnikom nepokretnosti, a da je u postupku na nesumnjiv način utvrđeno da apelant nikada nije bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik ili kao suvlasnik predmetne nepokretnosti, pa je stoga neosnovano apelantovo pozivanje na Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj P-150/99 od 20. septembra 2001. godine (kojom je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništava na predmetnim nekretninama sa dijelom 14/15). Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora drugotužena bila zemljišnoknjižni suvlasnik sa 14/15 idealnog dijela nepokretnosti, te da se pretpostavlja savjesnost trećetuženog kao kupca predmetne nepokretnosti, uzevši u obzir načelo pouzdanja u zemljišne knjige, kao jedno od osnovnih načela zemljišno knjižnog prava. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio dokaze da je predmetni kupoprodajni ugovor jedna od strana zaključila kao ograničeno poslovno sposobna osoba, niti dokaze da je prilikom zaključenja bilo mana u pogledu volje ugovornih strana, u smislu odredbe člana 111. ZOO, a u vezi sa odredbama čl. 60-66. ZOO. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman