Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4414/16 (J. T.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4414/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4414/16, rješavajući apelaciju Jovana Tintora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Tintora podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020821 16 Krž 4 od 17. novembra 2016. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020821 16 Kv 5 od 4. novembra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020821 16 Krž 4 od 17. novembra 2016. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 5 od 4. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 5. decembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je Rješenje broj S1 1 K 020821 16 Kv 5 od 4. novembra 2016. godine kojim je u skladu sa članom 134. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a usvojio prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor (određen rješenjem od 10. februara 2016. godine i produžen rješenjima od 7. marta, 29. aprila i 26. jula 2016. godine) za jedan mjesec, koji može trajati do 8. decembra 2016. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa istim članom stav 1. tač. a), d), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: KZ) u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. KZ-a.

7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo u prijedlogu istaklo da je podiglo optužnicu protiv apelanta, ali da je Sud BiH obavijestio Tužilaštvo da zbog kratkoće vremena za odlučivanje o predmetnoj optužnici nije u mogućnosti da odluči o prijedlogu za produženje pritvora, te da Tužilaštvo eventualno može podnijeti prijedlog vanraspravnom vijeću Suda BiH za odlučivanje o mjeri pritvora prema osumnjičenom. Tužilaštvo je, također, iznijelo ove okolnosti slučaja, pa je navelo da je činjenični osnov u prijedlogu izmijenjen u odnosu na raniju fazu postupka, odnosno on je preciziran i usklađen s prikupljenim dokazima, ali koji zajedno s ranije dostavljenim dokazima ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Tužilaštvo je navelo da u punom obimu postoje posebni razlozi za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a u vezi sa članom 135. ZKP-a. Apelant je naveo da mu se stavlja na teret postojanje osnovane sumnje na način kako je to navedeno u optužnici, a što je u suprotnosti sa utvrđenom osnovanom sumnjom u ranijem toku postupka. Apelant je, također, smatrao da je istraga okončana (podizanjem optužnice), pa bi produženje pritvora bilo suprotno odredbama ZKP-a, te se pozvao na praksu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Suda BiH.

8. Nakon što je ocijenio prijedlog Tužilaštva i apelantovo izjašnjenje, te nakon izvršenog uvida u spis, Sud BiH je odlučio da pritvor produži, kako je navedeno u dispozitivu.

9. S tim u vezi, Sud BiH je najprije razmotrio standard osnovane sumnje, te polazeći od dostavljenih dokaza Tužilaštva uz prijedloge za određivanje i produženje pritvora, kao i prijedlog koji je dostavljen 2. novembra 2016. godine, ispitao da li je ispunjen opći pritvorski uvjet na strani apelanta. Sud BiH je zaključio (detaljno navodeći dokaze) da ranije utvrđena osnovana sumnja do ovog momenta nije dovedena u pitanje, niti je ona umanjena, nego je naprotiv podignuta na viši stepen. Sud BiH je, također, naveo da će se baviti osnovanom sumnjom po tri tačke, koje je dalje razradio i precizirao, a da se neće baviti utvrđivanjem osnovane sumnje „za počinjenje krivičnog djela koje je Tužilaštvo u optužnici stavilo na teret“ apelantu, niti će analizirati dokaze dostavljene uz optužnicu s obzirom da će to biti predmet razmatranja u daljnjem toku postupka. Dakle, Sud BiH je naveo da se bavio postojanjem osnovane sumnje koja je utvrđena prilikom rješenja o određivanju pritvora (10. februara 2016. godine) i na osnovu koje je prvobitno određen pritvor, te se na sljedećih osam stranica rješenja bavi ovim pitanjem. Na osnovu iznijetog, Sud BiH zaključuje da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant radnjama opisanim u tri tačke počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti.

10. Nadalje, Sud BiH je ispitao posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a, te je našao da je osnovan prijedlog Tužilaštva, dajući svoje obrazloženje za navedeno.

11. Sud BiH je, također, posebno naglasio odredbu člana 135. stav 4. ZKP-a, citirajući sadržaj odredbe, te ukazujući na kumulativne uvjete koje predviđa navedena odredba. Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, kao i da je Tužilaštvo dostavilo izjavu Kolegija Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala u skladu sa članom 225. stav 3. ZKP-a. Sud BiH je, također, naveo da zakon ne propisuje naročito važne razloge za produženje pritvora, ali to svakako moraju biti razlozi koji u velikoj mjeri opravdavaju produženje pritvora, što je u konkretnom slučaju utvrđeno, odnosno Sud BiH je zaključio da svi pobrojani razlozi, a naročito već pokušano bjekstvo, opravdavaju produženje pritvora „za tri mjeseca“. Sud BiH je, također, smatrao da je osnovan prijedlog Tužilaštva kada je u pitanju dužina trajanja pritvora (od jedan mjesec) jer je optužnica dostavljena Sudu BiH na potvrđivanje.

12. Sud BiH je cijenio neosnovanim apelantove navode da zakon nije propisao određivanje pritvora odnosno produženje s obzirom na specifičnost situacije u kojoj se konkretni postupak nalazi. S tim u vezi, a u skladu s praksom na koju se Sud BiH pozvao, apelantovo pozivanje na sudsku praksu je pogrešno. Sud BiH cijeni da činjenica da zakonodavac nije eksplicitno propisao trajanje pritvora u periodu nakon podizanja, a prije odlučivanja o optužnici treba tumačiti u kontekstu odredbe člana 135. stav 2. ZKP-a koja propisuje funkcionalnu nadležnost vanpretresnog vijeća da odlučuje o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, u slučajevima kada de facto i dalje postoji neki od osnova za određivanje pritvora i ako istovremeno postoje posebni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora, kao u konkretnom slučaju.

13. Sud BiH dalje navodi da u situaciji kada nije potvrđena optužnica nije došlo do nastanka nove faze postupka s obzirom da nije došlo do ispunjenja razloga propisanih članom 135. stav 5. ZKP-a jer nisu istekli svi rokovi trajanja pritvora iz člana 135. stav 4. ZKP-a. Osim toga, Sud BiH je naveo da nije cijenio zakonsku prazninu na apelantovu štetu jer su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti predviđeni odredbom člana 135. stav 4. ZKP-a, koja je u vezi sa odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a.

14. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 020821 16 Krž 4 od 17. novembra 2016. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju rješenja Sud BiH navodi da je apelant u žalbi isticao da zakon nije propisao određivanje ni produžavanje pritvora u fazi nakon podizanja, a prije potvrđivanja optužnice, pozivajući se, pri tome, na odluke Suda BiH i Ustavnog suda BiH. Nadalje, navodi da je pritvor produžen zato što je postupajuće vijeće utvrdilo da postoji osnovana sumnja za tri tačke zbog kojih je pritvor apelantu izvorno i određen, iako je u međuvremenu apelant saslušan u Tužilaštvu BiH, kada su mu predočeni drugačiji činjenični navodi, uključujući i druge oštećene i njegova druga svojstva, a koju činjenicu je Sud BiH zanemario, produžujući pritvor apelantu za krivična djela za koja se više i ne tereti.

16. Nakon ispitivanja žalbenih navoda, Sud BiH je zaključio da je prvostepeno vijeće dalo jasne i konkretne razloge na kojima zasniva postojanje osnovane sumnje kao općeg pritvorskog uvjeta, zbog čega je žalbene navode u ovom dijelu ocijenilo neosnovanim. Sud BiH ističe da je u pobijanom rješenju ispravno utvrđena činjenica postojanja osnovane sumnje koja je zasnovana na dokazima Tužilaštva uloženim u spis ranije, kao i uz prijedlog od 2. novembra 2016. godine. Sud BiH je ponovio da zaključak o postojanju osnovane sumnje predstavlja faktičko pitanje koje se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju na osnovu dokaza koje dostavi Tužilaštvo i na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud BiH je, također, istakao da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da ranije utvrđena osnovana sumnja nije dovedena u pitanje, već je podignuta na viši nivo, te da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant, radnjama opisanim u tač. 1, 2. i 3, koje su u međuvremenu, prikupljenim dokazima konkretizirane i precizirane, počinio krivično djelo za koje se tereti.

17. Nadalje, žalbeni prigovor da zakon nije propisao određivanje ni produžavanje pritvora u fazi nakon podizanja, a prije potvrđivanja optužnice, Sud BiH je našao neosnovanim. U ovakvoj procesnoj situaciji nije nastala nova faza trajanja pritvora koja nastaje nakon potvrđivanja optužnice, pa se pritvor produžava po odredbama člana 135. ZKPBiH kojima je regulirano trajanje pritvora u istrazi. Dakle, kako je to cijenilo i prvostepeno vijeće, o čemu su dati razlozi u pobijanom rješenju, iako zakonodavac izričito ne propisuje trajanje pritvora nakon podizanja, a prije odlučivanja o optužnici, takva procesna situacija nesumnjivo može da nastane, te je, i prema ocjeni Suda BiH, prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da ju je potrebno cijeniti u svjetlu odredbe člana 135. stav 2. ZKPBiH koja propisuje funkcionalnu nadležnost vanpretresnog vijeća da odlučuje o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora nakon isteka pritvora određenog rješenjem sudije za prethodni postupak, i to u slučajevima kada de facto i dalje postoji kako opći tako i neki od posebnih uvjeta za produženje pritvora.

18. U vezi s navedenim prigovorom, Sud BiH je, također, istakao da se rješenja, na koja se apelant pozivao u žalbi (u drugom predmetu Suda BiH i Ustavnog suda), ne odnose na istu procesnu situaciju, te su kao takva neprimjenjiva na konkretan predmet. Sud BiH je istakao da sud odlučuje u svakom konkretnom predmetu, te cijeni relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, a naročito procjenu svih okolnosti koje se vežu za svako lice posebno kada je riječ o mjeri pritvora, te nije vezan praksom u drugim predmetima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 tač. a) i c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da osporena rješenja nisu donijeta u skladu sa zakonom, niti ih je donijelo nadležno vijeće (umjesto vijeća koje je odlučivalo trebao je postupati sudija za prethodno saslušanje). Naime, apelant to obrazlaže činjenicom da je optužnica podignuta, dakle istraga je okončana, a ZKP nije predvidio mogućnost određivanja pritvora nakon podizanja optužnice, a prije njezinog potvrđivanja. Osim toga, suprotno stavu Suda BiH, apelant ističe da nova faza postupka nastaje upravo podizanjem optužnice (kada je istraga okončana). Apelant je ukazivao na raniju praksu Suda BiH, na koju se pozivao i pred redovnim sudovima, kao i na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 1381/12 i AP 668/16. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donijeta pogrešnom primjenom procesnog prava. Apelant, također, navodi da mu je pritvor produžen zato što je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja za tri tačke, zbog kojih mu je pritvor izvorno i određen. Međutim, apelant je međuvremenu saslušan u svojstvu osumnjičenog u Tužilaštvu, te su mu u odnosu na ove navode predočene sasvim druge okolnosti, činjenični opisi i druga lica u svojstvu oštećenih, što znači da je Tužilaštvo došlo do novih saznanja, a koju činjenicu je Sud BiH zanemario. Apelant se u odnosu na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije pozvao na predmete Jafarov protiv Azerbejdžana i Manerov protiv Rusije.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je identične navode apelant iznosio i pred Sudom BiH, koje je Sud BiH ocijenio, i da je u osporenom rješenju iznijet stav Suda BiH u pogledu osnovanosti postupanja vanraspravnog vijeća u skladu sa odredbom člana 135. stav 2. ZKP-a. Sud BiH apelaciju smatra neosnovanom.

21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je Sud BiH u osporenim rješenjima utvrdio osnovanost pritvora u skladu sa odredbama ZKP-a.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnim dijelovima glasi:

Član 132. stav 1. tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3.). O žalbi protiv rješenja vijeća o produženju pritvora odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) Ako se do isteka rokova iz stava 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

28. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a.u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

b.[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta, podnesene protiv prethodno donesenih rješenja Suda BiH (o produženju pritvora), donio Odluku o dopustivosti i meritumu br. AP 2163/16 od 7. jula 2016. godine i AP 3516/15 od 10. oktobra 2016. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovane apelacije podnesene zbog navodne povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije. Iz informacija koje ima Ustavni sud, Sud BiH je u međuvremenu (od podnošenja apelacije do donošenja ove odluke) potvrdio optužnicu protiv apelanta.

31. Apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije navodeći, prije svega, da rješenja nisu zakonita i da navedena situacija nije propisana ZKP-om, kao i da ih je donijelo neovlašteno vijeće. Apelant je, također, istakao i određene primjedbe u vezi sa osnovanom sumnjom, odnosno da mu je pritvor produžen za djela za koja se više ne tereti.

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311 i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Ustavni sud, također, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. Također, imajući u vidu apelacione navode da je Sud BiH odlučio produžavajući pritvor apelantu „i za krivična djela za koja se apelant više ne tereti“, odnosno u tački 1. za određena oštećena lica, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovom apelacionom prigovoru koji je na identičan način iznijet i pred redovnim sudom. Nadalje, u vezi sa ovim navodima Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u prvostepenom, a zatim u drugostepenom rješenju dao jasan odgovor, navodeći prije svega da će u odnosu na osnovanu sumnju ispitati ranije podnijete dokaze, kao i dokaze koji su podnijeti uz prijedlog od 2. novembra 2016. godine. Sud BiH je, također, naveo da će „nove činjenice“ koje su iznijete u optužnici tek biti predmet ispitivanja, te je analizirajući kompletnu situaciju zaključio da ranije utvrđena sumnja nije dovedena u pitanje, već je podignuta na viši nivo, te da u ovoj fazi postupka ima dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant u radnjama opisanim u tač. 1, 2. i 3, koje su u međuvremenu konkretizirane i precizirane počinio krivično djelo za koje se tereti. Osim toga, iz navoda apelacije ne proizlazi da je apelant osporio postojanje osnovane sumnje jer je apelant naveo da mu je produžen pritvor „i za krivična djela za koja se više ne tereti“ u odnosu na oštećene iz tačke 1. određene teritorije općine Centar i Ilijaš. Iz navedenog proizlazi eventualno djelimično osporavanje postojanja osnovane sumnje po određenim tačkama, ali za jedno krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret - zločini protiv čovječnosti, pa ovakvim apelantovim navodima, a uz jasno obrazloženje Suda BiH koje je konkretizirano i potkrijepljeno prikupljenim dokazima, nije dovedena u pitanje „osnovana sumnja“, odnosno njezino postojanje, a u daljnjem toku postupka određene činjenice, odnosno radnje koje se eventualno apelantu stavljaju na teret mogu biti promijenjene, kao što će biti i ispitane, kako je naveo i Sud BiH u osporenim rješenjima.

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Ustavni sud, također, primjećuje da pojam „zakonitosti“ iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, također, ima isto značenje kao „zakonitost“ iz člana 5. stav

1. Evropske konvencije, odnosno ovaj član (član 5. stav 4.) također garantira pritvorenim i uhapšenim licima pravo na nadzor procesnih i materijalnih uvjeta koji su bitni za „zakonitost“ u smislu Evropske konvencije, a u vezi s njihovim lišenjem slobode, kao i da im se osigura pravno sredstvo da preispitaju zakonitost pritvaranja.

37. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe da je pritvor nezakonit jer je određen u momentu kada je optužnica podignuta, čime je nastala nova faza postupka (za koju je nadležan sudija za prethodno saslušanje), a zakon nije predvidio mogućnost određivanja pritvora nakon podizanja, a prije potvrđivanja optužnice.

38. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da je identične navode, pozivajući se na praksu Suda BiH apelant isticao pred redovnim sudom. Sud BiH je u odnosu na ovaj navod dao svoje obrazloženje, iz kojeg proizlazi zakonski osnov za određivanje pritvora u članu 132. stav 4. ZKP-a jer nije nastala nova faza u postupku, niti je došlo od ispunjenja razloga propisanih članom 135. stav

5. ZKP-a, odnosno nisu istekli rokovi trajanja pritvora iz člana 135. stav 4. ZKP-a. Sud BiH je, također, uputio na funkcionalnu nadležnost vanpretresnog vijeća u skladu sa članom 132. stav 2. ZKP-a. Ustavni sud u obrazloženju osporenih rješenja ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti nezakonitost. Osim toga, apelant daje svoje viđenje postupka, odnosno njegove faze, koje tumači u svoju koristi. Ustavni sud, također, primjećuje da se praksa na koju se apelant pozivao pred redovnim sudom, kako je Sud BiH ocijenio, ne odnosi na konkretan predmet. S obzirom da je apelant ukazivao na ovu različitu praksu (konkretnog predmeta i odluke u ranije donijetom predmetu na koji se pozivao pred Sudom BiH) i u apelaciji, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao svoje obrazloženje, navodeći da cijeni okolnosti svakog pojedinačnog predmeta, te da nije vezan praksom u drugim predmetima. Osim toga, i Ustavni sud upućuje da ne postoji zakonska obaveza da se slijedi svaka praksa (kao i da jedan predmet nije „praksa“), pa čak ni od strane istog suda, pogotovo ako ta „različita praksa“ nije očigledna i ne prouzrokuje probleme u smislu povrede pravne sigurnosti kao izraza vladavine prava.

39. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u svoj praksi ispitivao identično pitanje - zakonitost pritvora nakon podizanja, a prije potvrđivanja optužnice - u predmetu broj AP 3105/09 od 14. septembra 2010. godine, u kojem je apelant isticao da mu pritvor nije mogao biti produžen prema pravilima za produženje pritvora u istrazi jer je istraga bila okončana i postojala je podnesena, a nepotvrđena optužnica. U vezi sa ovim navodima, u Odluci broj AP 3105/09 Ustavni sud je naveo stav apelacionog vijeća, a koje je navelo da je u vrijeme kada je odlučivano o apelantovom pritvoru (11. augusta 2009. godine) Tužilaštvo BiH postupalo prema uputama sudije za prethodno saslušanje za uređenje optužnice, koja je podnesena tek 14. augusta 2009. godine, a iz čega proizlazi da optužnica formalnopravno nije bila potvrđena, niti je mogla biti dostavljena osumnjičenom i njegovom braniocu. U istom rješenju apelacionog vijeća je istaknuto i da samo podnošenje optužnice ne znači da je istraga okončana budući da sudija za prethodni postupak optužnicu može odbiti u cjelini ili u pojedinim tačkama, a u takvom slučaju tužilac može i dalje nastaviti istragu, prikupljati nove dokaze, te nakon toga podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu. U predmetu broj AP 3105/09 Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

40. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da ova praksa ne treba da se slijedi, odnosno da treba biti izmijenjena. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao na načela iz prakse Ustavnog suda koja su ustanovljena, ali koja u konkretnom predmetu ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja.

41. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.

42. Također, u odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, na koju ukazuje apelant, pozivajući se na praksu Evropskog suda, a navodeći da je proizvoljnost u primjeni ZKP-a dovela do proizvoljnog produženja pritvora, Ustavni sud opet podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“ taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Osim toga, apelant ničim ne konkretizira ovu povredu, osim što je nezadovoljan samom odlukom suda. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ne upućuje na zaključak da nije uživao sve garancije koje pruža član 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, odluke Evropskog suda na koje se apelant pozvao upućuju na sasvim drugačije situacije od situacije u kojoj je apelant, i one nisu primjenjive na konkretan predmet. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

44. Također, imajući u vidu činjenicu da se apelant pozvao na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a bez daljnjem konkretizacije, kao i imajući u vidu činjenicu da je postupak još u toku, Ustavni sud ne nalazi potrebnim ispitati ovaj navod.

45. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je za svoje odluke Sud BiH dao jasna i argumentirana obrazloženja, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a koje ničim ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i kada je redovni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih uvjeta, te odlučio da produži pritvor apelantu i kada je apelant imao mogućnost sudskog nadzora i kontrole u vezi sa „zakonitošću“ pritvora, koju je apelant i koristio pred redovnim sudom, ali u tome nije uspio.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4414/16 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio