Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4883/16 (M. D., M.M., M.I., P.M., M.M., M.M. i A.T.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4883/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4883/16, rješavajući apelaciju M.D. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.D., M.M., M.I., P.M., M.M., M.M. i A.T. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 045570 14 Gž 3 od 10. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D., M.M., M.I., P.M., M.M., M.M. i A.T. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Par Sela i Donjih Dubrava, Općina Tuzla, koje zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnijeli su 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 045570 14 Gž 3 od 10. novembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da su tuženi – apelanti protivpravno uznemiravali tužitelja (Starokatoličku crkvu u BiH, Župni ured Sv.Marije Dubrave) u mirnom korištenju nekretnina tj. u mirnom korištenju crkve, crkvenog dvorišta i zgrade Župnog ureda Sv.Marije, pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), i protivpravno mu oduzeli posjed ovih nekretnina tako što su svojim radnjama i ponašanjima, pobliže opisanim u izreci presude, sprječavali J.K. kao registrovanog župnika tužitelja – zakonskog zastupnika tužitelja, da obavlja misu u crkvi tužitelja, te je naloženo apelantima da odmah vrate tužitelju u posjed predmetne nekretnine i prestanu sa ovakvim ili sličnim uznemiravanjem tužitelja, kao i da tužitelju naknade troškove postupka. Kantonalni sud navodi da se u predmetnom sporu radi o tužbi za zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed u smislu odredbe člana 49. stav 1. u vezi sa članom 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te se sa aspekta regulative ovih zakonskih odredbi, kao odredbi materijalnog prava, imalo cijeniti i pitanje utvrđenja relevantnih činjenica u predmetnoj pravnoj stvari, a s tim u vezi i pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane, dok je članom 86. istog zakona propisano da, neovisno od spora zbog smetanja posjeda, ovlaštena osoba ima pravo zahtjevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed. Dalje, u toku postupka pravilno je prvostepeni sud iz provedenih dokaza zaključio da se tužitelj vodi upisan kao posjednik nekretnina na kojima je izgrađena crkva tužitelja, da se tužitelj u posjedu predmetne nekretnine nalazi još od 1923. godine odnosno, da je tužitelj u ovom sporu dokazao da je pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina, jer ih je stekao po osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način, pa time i da je aktivno legitimisan za traženje sudske zaštite zbog uznemiravanja tog njegovog pretpostavljenog vlasništva, a po osnovu prava na posjed. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi – apelanti u dane navedene u petitu tužbenog zahtjeva nisu dozvolili zakonskom zastupniku tužitelja da uđe u crkvu i obavi redovnu vjersku aktivnost tj. održi misu, da je to sprečavanje od strane apelanata vršeno kako verbalno tako i fizičkim putem (guranjem i udaranjem laktovima i koljenima), te da ti postupci apelanata imaju karakter uznemiravanja tužitelja u njegovom pravu na posjed nekretnine, a koju u naravi čini crkva u kojoj župnik tužitelja obavlja misu, kao redovnu vjersku aktivnost. S tim u vezi pravilnom se pokazuje i ocjena prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radilo o protivpravnom uznemiravanju tužitelja, jer je na osnovu rješenja Ministarstva pravde BiH izvršena registracija SKC BiH i Župnog ureda Svete Marije, te je ujedno tim rješenjima potvrđen njihov pravni kontinuitet, dok je kao ovlaštena osoba za zastupanje upisan župnik J.K., pa kako je sud u ovom postupku vezan za ta rješenja Ministarstva pravde BiH, kao javnih isprave, u smislu člana 132. st. 1. Zakona o parničnom postupku, to se pravilnom pokazuje i ocjena prvostepenog suda da apelanti navedene preduzete radnje uznemiravanja nisu mogli opravdati iznesenim tvrdnjama da je J.K. samoinicijativno izvršio tu registraciju tužitelja i proglasio se za zakonskog zastupnika tužitelja, te da on ne može više biti župnik iz razloga što je biskup Ocoro za novog župnika postavio M.Č. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci osporene odluke. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Relevantni propisi
4. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 49. stav 1.
Ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane Član 86.
Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman