Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3947/16 (Srpska pravoslavna crkvena opština Stanari)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3947/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017.godine, u predmetu broj AP-3947/16, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkvene opština Stanari, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Srpska pravoslavna crkvena opština Stanari protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000555 16 Rev 2 od 20.
jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srpska pravoslavna crkvena opština Stanari (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnijela je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000555 16 Rev 2 od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina revizija i dopuna revizije, podnesene protiv drugostepene presude kojom je potvrđena prvostepena presuda, a kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (R. Z.) da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je drugostepeni sud ocjenom iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da su od 1953. godine sporni dio predmetne parcele koristili prednici tužene, a zatim tužena (iza smrti njene majke tj. od 28. avgusta 1984. godine). Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantičini revizioni navodi da je tužena znala i prama svim okolnostima morala znati da su njeni roditelji nesavjesnim postupanjem sporni dio parcele faktički prisvojili, a zatim i upisali kao svoj posjed. Naime, Vrhovni sud je istakao da se apelantica, prema iskazima saslušanih svjedoka (najkasnije) od 1953. godine (od kad sporni dio parcele koriste prednici tužene), potpuno pasivno držala u pogledu ostvarivanja prava iz člana 3. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koja čine sadržinu prava svojine (pravo držanja, korištenja i raspolaganja sa stvari u granicama određenim zakonom). Vrhovni sud je ukazao da je sa takvim odnosom prema predmetnim nekretninama apelantica nastavila i nakon upisa prava posjeda prednika tužene ne predmetnim nekretninama u javni registar (prilikom aviosnimanja 1970. godine koji premjer nekretnina, je stupio na snagu 1974. godine), a zatim i nakon smrti majke tužene (28. avgusta 1984. godine) kada je tužena naslijedila te nekretnine, sve do 7. marta 2006. godine, kada se pokušala dogovoriti sa tuženom oko preuzimanja spornog dijela parcele. Vrhovni sud je naglasio da se iz takovog apelantičinog odnosa kroz navedeni period može zaključiti da je apelantica izgubila državinu – prestankom vršenja faktičke vlasti u odnosu na predmetnu nekretninu (član 74. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) i uzimanjem u vlast, tih nekretnina od strane prednika tužene. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da i pod uslovom da su prednici tužene bili nesavjesni pri preuzimanju posjeda na predmetnoj parceli, njihova početna nesavjesnost je izgubila značaj i dobila novi kvalitet u vidu njihovog uvjerenja da sporni dio zemljišta, na kojem je apelantica odavno prestala da vrši faktičku vlast, drže kao savjesni posjednici, kako su se u odnosu na isto i odnosili (obrađujući ga kroz navedeni vremenski period kao svoje, o čemu su svjedočili svi saslušani svjedoci). Po ocjeni Vrhovnog suda na isti način se ima cijeniti i savjesnost tužene, koja kod navedenog stanja stvari nije znala niti je mogla znati da predmetno zemljište, u vrijeme nasljeđivanja, nije bilo u vlasništvu njenih prednika. Vrhovni sud je istakao da je tako stečeno zemljište tužena držala u uvjerenju da je ona njen vlasnik i da prema izvedenim dokazima nije znala, niti je prema okolnostima slučaja mogla znati da predmetno zemljište nije njeno, na šta upućuje činjenice da je za sve vrijeme korištenja tog zemljišta plaćala porez. Vrhovni sud je zaključio da tužena kao savjestan posjednik predmetnih nekretnina duže od 20 godina, računajući to vrijeme od smrti njene majke (28. avgust 1984. godine) do 7. marta 2006. godine (kada joj se apelantica prvi put obratila vezano za predmetne nekretnine i u zapisniku sačinjenom tom prilikom je tuženu označila kao vlasnika tog zemljišta) stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama, po osnovu održaja.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, na način da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo (relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju).
Relevantni propisi
4. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90; i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 28. stav 4.
Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina.
Član 72. st. 2. i 3.
2) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
3) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman