Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1745/14 (M. B.)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1745/14
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1745/14, rješavajući apelaciju Mire Bukarac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Bukarac podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000933 13 Gž od 27. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Bukarac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnijela je 9. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 000933 13 Gž od 27. januara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2016. godine, a Pravobranilaštvo 27. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 000933 09 P od 17. januara 2013. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev koji je podnijela protiv Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu kupoprodaje stekla valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine i prava posjeda na nekretninama (bliže opisanim u dispozitivu presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantkinja upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/1.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantkinja predmetne nekretnine stekla po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 2004. godine između apelantkinje kao kupca i Nade Pavlović kao prodavca (u daljnjem tekstu: prodavac). Osnovni sud je istakao da je pravni prednik prodavca predmetne nekretnine stekao po osnovu povrata – restitucije na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Srpsko Sarajevo - Komisije za vraćanje nepokretnosti Brčko (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 13-472-94/98 od 22. jula 1999. godine. To rješenje je izmijenjeno rješenjem iste komisije od 4. oktobra 2000. godine i koje je sprovedeno u katastarskim knjigama, ali ono nije sprovedeno u zemljišnim knjigama – gruntovnici. Takođe, Osnovni sud je naveo da je Vijeće za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu, u postupku izlaganja podataka premjera i katastarskog masiranja zemljišta, na predmetnim nekretninama utvrdilo pravo svojine u korist tuženog sa dijelom 1/1.
7. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru apelantkinjinom iskazu da je ona u potpunosti isplatila kupoprodajnu cijenu prodavcu za predmetne nekretnine, te platila porez, a da ih nije prevela na svoje ime „s obzirom da su joj nadležni organi u opštini rekli da će oni po tom pitanju sve regulisati“. Zatim se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 22 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o svojini), kojom je propisano da se pravo svojine može steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjavanje uslova propisanih ovim zakonom. Prema članu 34 navedenog zakona, pravo svojine na nekretninama stiče se upisom u zemljišne knjige ako je sticalac savjestan, ako zakonom drugačije nije određeno, s tim da se savjesnost sticaoca podrazumijeva. Ta savjesnost mora postojati kako u trenutku zaključenja ugovora, tako i u trenutku podnošenja zahtjeva za upis. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je smatrao da je kupoprodajni ugovor iz 2004. godine u cijelosti ispunjen, čime proizvodi pravno dejstvo, što znači da je apelantkinja bila savjesni kupac i da ima jači pravni osnov u odnosu na druga lica, odnosno tuženog koji je upisan u javnim knjigama (zemljišnoknjižnim evidencijama) sa pravom svojine na predmetnim nekretninama.
8. Osim toga, Osnovni sud je istakao da nije mogao uzeti u obzir navode Pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika tuženog, da je rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine nevažeće i da na osnovu njega apelantkinja nije mogla steći pravo svojine na predmetnim nekretninama s obzirom na to da njena pravna prednica – prodavac nije ni bila njihov vlasnik. U tom smislu Osnovni sud je konstatovao da je tačno da je Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 31. avgusta 2000. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Visokog predstavnika) stavljen van snage Zakon o vraćanju oduzetih nekretnina, a da je rješenje Komisije doneseno mjesec dana kasnije, i to 4. oktobra 2000. godine. Međutim, to rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine predstavlja izmjenu i ispravku, i to samo u pogledu ličnosti nosioca prava svojine na predmetnim nekretninama već postojećeg rješenja Komisije od 22. jula 1999. godine, pravosnažnog sa 28. septembrom 1999. godine i donesenog u postupku povrata (restitucije) nekretnina po odredbama Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti. Osnovni sud je istakao da to rješenje od 22. jula 1999. godine predstavlja oblik sticanja svojine propisan zakonom (odluka nadležnog organa - član 22. Zakona o svojini) i doneseno je na osnovu tada važećeg zakona, te stoga ima pravnu valjanost i proizvodi pravno valjane posljedice za lica navedena u tom rješenju, tj. Mitru Gajić, pravnu prednicu prodavca, ali i samu apelantkinju kao kupca predmetnih nekretnina.
9. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja stekla predmetne nekretnine na način propisan i dozvoljen zakonom, odnosno stekla ih je na pravno valjan način i imala je valjan pravni osnov za upis na osnovu tog rješenja u zemljišnoknjižne evidencije kao vlasnik predmetnih nekretnina. Osim toga, prodavac je predmetne nekretnine stekla na pravno valjan način od vlasnika, te je predmetne nekretnine prodala apelantkinji i na taj način na nju prenijela onoliko prava koliko je imala. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju dokazane sve odlučne činjenice za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva koji u sebi sublimira oba elementa – valjan pravni posao (kupoprodajni ugovor iz 2004. godine) kao titulus acquirendi i upis u javne knjige kao modus acquirendi.
10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 000933 13 Gž od 27. januara 2014. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su rješenjem Komisije od 22. jula 1999. godine, među ostalim, vraćene i predmetne nekretnine Mitri (Milana) Gajić. Ovo rješenje je izmijenjeno rješenjem od 4. oktobra 2000. godine prema kojem su predmetne nekretnine upisane u korist prodavca. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da žalba s pravom ukazuje da rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine, kojim je ispravljeno rješenje od 22. jula 1999. godine, ne predstavlja ispravku rješenja u smislu odredbe člana 204 Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o upravnom postupku), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o ispravci. Naime, tom zakonskom odredbom određeno je da se greške u izreci rješenja koje su tehničke naravi, npr. greška u imenima, ili u brojevima, pisanju i računanju, kao i druge očigledne netačnosti, mogu ispraviti u svako vrijeme, što znači da nije ograničeno rokom. O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavni dio, pa se protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje može izjaviti posebna žalba. Međutim, Apelacioni sud je istakao da je rješenje Komisije, na osnovu kojeg je prednica apelantkinje – prodavac stekla predmetne nekretnine i na osnovu kojeg je upisana u katastarskim evidencijama, doneseno na osnovu člana 10 stav 1 Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti. Navedeni zakon je, u vrijeme donošenja rješenja Komisije (od 4. oktobra 2000. godine), odlukom Visokog predstavnika proglašen nevažećim i određeno je da se danom donošenja navedene odluke obustavljaju svi postupci koji su u toku i koji se odnose na prava podnosioca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu navedenog zakona. Stoga je Apelacioni sud naveo da rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine ne proizvodi pravni učinak s obzirom na to da je doneseno na osnovu zakona, koji je proglašen nevažećim u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantkinji, kao trećem licu, priznato pravo na predmetnim nekretninama.
12. Zatim je Apelacioni sud istakao da je pretpostavka za sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla pravo svojine prednika, koje to pravo prenosi na sticaoca, ali do kojeg se dolazi na način određen zakonom. Pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi na osnovu pravnog posla apelantkinja kao kupac stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama su: da je u svojstvu prodavca ugovor zaključila vlasnica predmetnih nekretnina, da postoji valjan pravni posao upravljen na prenos prava svojine sa prodavca na apelantkinju i da je na zakonom određeni način prenesena svojina na tu stvar kupcu. Apelacioni sud je istakao da navedene pretpostavke apelantkinja, prema utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku, nije uspjela dokazati. Budući da apelantkinjina prednica-prodavac u vrijeme prometovanja predmetnih nekretnina (2004. godine) nije bila njihov vlasnik, Apelacioni sud je zauzeo stav da na strani apelantkinje nisu ispunjene pretpostavke za sticanje prava svojine, odnosno pravnog osnova shodno odredbi člana 34 Zakona o svojini. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da apelantkinjina prednica nije bila upisana u zemljišnoknjižnim evidencijama kao vlasnik predmetnih nekretnina, niti je to pravo mogla steći u upravnom postupku na osnovu odredaba zakona koji je u vrijeme donošenja rješenja proglašen nevažećim. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je smatrao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Naime, povredu navedenog prava apelantkinja vidi u načinu na koji je Apelacioni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine ne predstavlja ispravku rješenja Komisije od 22. jula 1999. godine, već da se radi o novom rješenju koje je doneseno nakon odluke Visokog predstavnika, te stoga ne proizvodi pravno dejstvo. S tim u vezi, apelantkinja navodi da je predmetne nekretnine stekla valjanim pravnim poslom, tj. kupovinom od prodavca koja je predmetne nekretnine stekla na zakonit način, odnosno odlukom organa uprave (Komisije). Navode o diskriminaciji apelantkinja argumentuje time što je njoj i još dvoje lica bilo osporeno pravo svojine, dok ostalim licima koja su, takođe, kupila nekretnine (dijelovi iste gruntovne parcele) od istog prodavca pravo svojine nije bilo osporeno i ta lica su se upisala kao vlasnici kupljenih nekretnina. U tom smislu apelantkinja navodi da je Apelacioni sud u potpuno istoj pravnoj stvari u Presudi broj 96 0 P 002686 12 Gž od 9. maja 2013. godine zauzeo stav „da se rješenjem od 4. oktobra 2000. godine samo mijenjaju titulari prava svojine na nekretninama stečenim u postupku restitucije rješenjem od 22. jula 1999. godine“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Apelacioni sud je naveo da je svoje pravno mišljenje dao u osporenoj odluci, te da smatra da nema potrebe da iznosi dodatne razloge. U odnosu na navode apelacije kojim apelantkinja ukazuje na različito postupanje u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Apelacioni sud je istakao da te navode apelantkinja iznosi prvi put u predmetnoj apelaciji.
15. Pravobranilaštvo je navelo da apelantkinja ne ukazuje sa dovoljnom jasnoćom da u predmetnom parničnom postupku postoje povrede ljudskih prava i sloboda. Prema mišljenju Pravobranilaštva, Apelacioni sud donošenjem osporene odluke nije povrijedio apelantkinjino pravo na imovinu, niti ju je diskriminisao po bilo kojem osnovu. V.Relevantni propisi
16. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član I/2.
Demokratska načela Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
Član II/1.
Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. (…) Član II/2.
Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
17. Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 17/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 22.
Pravo svojine može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
Član 34.
(1) Pravo svojine na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.
(2) Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znao da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača.
(3) Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje.
18. Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. stav 1.
(1) Postupak po zahtjevu za vraćanje nepokretnosti (u daljem tekstu:
zahtjev) vodi i rešenja donosi Komisija za vraćanje nepokretnosti (u daljem tekstu: Komisija) koju obrazuje direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
19. Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 31. avgusta 2000. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/00) glasi:
Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/96) proglašava se nevažećim.
Ova odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa gore navedenim Zakonom prije datuma donošenja ove odluke.
Postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu gore navedenog zakona, obustavlja se danom donošenja ove odluke.
Ova odluka stupa na snagu dana 30. avgusta 2000. godine i bez odlaganja se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske.
20. Zakon o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 3/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 204.
(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službeno lice koje je potpisalo ili izdalo rješenje, može u svako vrijeme da ispravi greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od koga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.
(2) O ispravci se donosi poseban zaključak, koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavni dio. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje. Zaključak potpisuje službeno lice koje je potpisalo rješenje. Zaključak obavezno sadrži broj i datum rješenja koje se ispravlja.
(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena odluka od 27. januara 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantkinji 20. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da se apelantkinjini navodi u vezi sa pravom na imovinu suštinski tiču ishoda predmetnog parničnog postupka, odnosno da pokreću pitanje interpretacije sudske prakse od redovnih sudova, Ustavni sud smatra svrsishodnim ispitati ove navode u smislu garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kaçar protiv Turske, broj predstavke 11326/03, odluka o dopustivosti od 24. juna 2008. godine, i Namli i ostali protiv Turske, broj predstavke 51963/99, djelimična odluka o dopustivosti od 8. marta 2005. godine).
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da se suština apelantkinjinih tvrdnji odnosi na činjenicu da je Apelacioni sud, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao i u njenom slučaju, donio potpuno drugačiju odluku, odbivši kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava svojine. U prilog ovoj tvrdnji apelantkinja je priložila Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 002686 12 Gž od 9. maja 2013. godine.
28. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je, prema stanovištu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (broj 1), broj predstavke 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Protivrječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju mogu, u odsustvu mehanizma koji obezbjeđuje konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, koje čini jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi već citiranu, Beian protiv Rumunije, st. 36- 39, Tudor Tudor protiv Rumunije, presuda od 24. marta 2009. godine, broj predstavke 21911/03, stav 29, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, presuda od 2. jula 2009. godine, broj predstavke 23530/02, st. 47-53). Države potpisnice Konvencije imaju obavezu da organizuju svoj pravni sistem tako da izbjegnu usvajanje protivrječnih odluka (vidi, Evropski sud, Vrioni i drugi protiv Albanije, broj predstavke 2141/03, stav 58, presuda od 24. marta 2009. godine). Stoga, pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pravnu sigurnost (vidi, Evropski sud, Ştefănică i drugi protiv Rumunije, presuda od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 38155/02, stav 31). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, sud prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti. Međutim, kada postoje odstupanja u primjeni suštinski iste pravne odredbe na lica koja pripadaju identičnoj grupi, onda to pokreće pitanje pravne sigurnosti. U situaciji kada ne postoji pravni lijek koji bi otklonio takvo odstupanje, nedosljedno odlučivanje o zahtjevima koje istakne više lica u istoj situaciji dovodi do nesigurnosti, koja zauzvrat mora umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, povjerenje koje predstavlja jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi, ibid., Ştefănică, st. 37 i 38).
29. Ustavni sud naglašava da podržava praksu Evropskog suda da princip pravne sigurnosti čini segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je pri tome objasnio kriterijume kojima se rukovodio pri svojoj ocjeni, a koji se sastoje od utvrđivanja pitanja da li postoje “duboke i dugoročne razlike” u sudskoj praksi vrhovnog suda, da li domaće zakonodavstvo predviđa mehanizme za prevazilaženje tih nedosljednosti, da li se ti mehanizmi primjenjuju i koja su, ako je potrebno, dejstva njihove primjene (vidi, ibid., Iordan Iordanov i ostali, st. 49-50).
30. Isto tako, Ustavni sud, takođe, podsjeća i na stav Evropskog suda za ljudska prava da uslovi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi, Unédic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, broj predstavke 20153/04, stav 74). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan ispravnom administrovanju pravde budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi, Atanasovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, broj predstavke 36815/03, stav 38).
31. Ustavni sud ukazuje da je, prema relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše na principu vladavine prava. S tim u vezi, po mišljenju Ustavnog suda, zadatak pravosuđa je da obezbijedi konzistentnost u odlučivanju, što je jedan od uslova za jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost. Stoga, kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, dolaze protivrječne odluke o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, a u nedostatku mehanizma koji bi obezbijedio konzistentnost (takva odluka se više ne može osporavati pred redovnim sudovima), može doći do povrede principa pravne sigurnosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, stav 24).
32. U okolnostima konkretnog slučaja predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda, kao suda posljednje instance u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantkinja osporava odluku tvrdeći da je Apelacioni sud u sporu proisteklom iz istog činjeničnog i pravnog pitanja donio potpuno drugačiju odluku, koju je uz apelaciju i priložila. Stoga, Ustavni sud, u svjetlu već pobrojanih principa, mora ispitati da li je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. U Presudi Apelacionog suda broj 96 0 P 002686 12 Gž od 9. maja 2013. godine (na koju se apelantkinja poziva) odbijena je kao neosnovana žalba tuženog (Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) i potvrđena prvostepena Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 002686 12 Gž od 9. maja 2013. godine. Iz obrazloženja presude proizilazi da je prvostepenom presudom usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke Stane Garić, kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu kupoprodaje stekla valjan pravni osnov za sticanje i uknjižbu prava svojine sa dijelom 1/1 na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude (navedene nekretnine su bile dio parcele na kojoj se nalaze i predmetne nekretnine). Apelacioni sud je istakao, ne dovodeći u pitanje činjenična utvrđenja prvostepenog suda, „da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljka predmetne nekretnine stekla na zakonom propisan način (ugovor o kupoprodaji iz 2004. godine), te da je njen prednik Nada Pavlović (prodavac), takođe, stekla pravo svojine na navedenim nekretninama u svojini tuženog na zakonom propisan način na osnovu odluke organa uprave (pravosnažnog rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti od 4. oktobra 2000. godine), a njen prednik (njena baka Mitra Gajić, rođ. Purić, iz Obudovca) na osnovu odluke organa uprave je stekla te nekretnine (pravosnažnog rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti od 22. jula 1999. godine)“. Dalje je Apelacioni sud istakao „da je tačan žalbeni navod tuženog da od 31. avgusta 2000. godine, prema odluci Visokog predstavnika za BiH, restitucija nije dozvoljena i da su sva rješenja koja su donesena poslije tog datuma nevažeća, ali to ne znači da je rješenje Komisije za vraćanje nepokretnosti od 4. oktobra 2000. godine nevažeće, jer prednik tužiteljke Nada Pavlović nije dobila ove nekretnine restitucijom, nego je tim rješenjem dobila nekretnine koje je njena baka Mitra Gajić, rođ. Purić, iz Obudovca dobila u postupku restitucije rješenjem od 22. jula 1999. godine, koje je doneseno i pravosnažno postalo prije odluke Visokog predstavnika od 31. avgusta 2000. godine. S tim u vezi je Apelacioni sud istakao da se rješenjem od 4. oktobra 2000. godine samo mijenjanju titulari prava svojine na nekretninama stečenim u postupku restitucije rješenjem od 22. jula 1999. godine, zbog izvršene diobe nekretnina dobijenih u postupku restitucije i odricanja na idealnom dijelu svojih nekretnina od Mitre Gajić u korist unuke Nade Pavlović […], pa je to sve navedeno kao razlog za donošenje tog rješenja od 4. oktobra 2000. godine kojim se mijenjaju nosioci prava svojine na nekretninama koje su bile predmet restitucije prije donošenja odluke Visokog predstavnika od 31. avgusta 2000. godine po rješenju Komisije za vraćanje nepokretnosti od 22. jula 1999. godine […]“. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odlučeno kao u dispozitivu citirane presude Apelacionog suda od 9. maja 2013. godine.
34. U presudi koja je predmet osporavanja u konkretnom slučaju, razmatrajući žalbeni navod tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Apelacioni sud je konstatovao da žalba s pravom ukazuje da rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine, kojim je ispravljeno rješenje Komisije od 22. jula 1999. godine, ne predstavlja ispravku rješenja u smislu odredbe člana 204 Zakona o upravnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o ispravci. Ovakav stav Apelacioni sud je obrazložio činjenicom da je navedeno rješenje od 4. oktobra 2000. godine doneseno na osnovu zakona (o vraćanju oduzetih nepokretnosti) koji je proglašen nevažećim odlukom Visokog predstavnika. Stoga je Apelacioni sud zaključio da rješenje Komisije od 4. oktobra 2000. godine ne proizvodi pravni učinak s obzirom na to da je doneseno na osnovu zakona koji je proglašen nevažećim u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantkinji, kao trećem licu, priznato pravo na predmetnim nekretninama. Posljedično tome, Apelacioni sud je zauzeo stav da u okolnostima konkretnog predmeta nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sticanje prava svojine u smislu odredaba čl. 22 i 34 Zakona o svojini s obzirom na utvrđenje da apelantkinjina pravna prednica-prodavac nije bila vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme njihovog prometovanja (2004. godine).
35. Dakle, Apelacioni sud je kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju, odlučujući o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju pokrenutom predmetnom apelacijom, u apelantkinjinom slučaju zauzeo drugačiji stav od onog koji je iskazao o istim pitanjima u svojoj odluci (na koju se apelantkinja pozvala) koju je donio prije donošenja odluke koju apelantkinja osporava predmetnom apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, koje podržava Ustavni sud, određene razlike u tumačenju i primjeni prava predstavljaju neodvojivu osobinu svakog sudskog sistema koji je zasnovan na mreži sudećih i žalbenih sudova koji imaju nadležnost na određenom području.
36. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, broj predstavke 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i obezbijedi jednoobraznu primjenu prava redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u okviru apelacione nadležnosti je da preispita da li takva situacija kao posljedicu može imati povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, ibid., Beina, st. 40 i 64, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. oktobra 2010. godine, broj predstavke 48101/07, stav 45, i ibid., Vinčić i drugi, stav 56).
37. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, zauzimajući drugačiji stav u apelantkinjinom slučaju koji je činjenično i pravno bio isti kao i slučaj tužiteljke Stane Garić iz presude Apelacionog suda od 9. maja 2013. godine (na koju se apelantkinja pozvala), jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Suprotno apelantkinjinim navodima, po mišljenju Ustavnog suda, Apelacioni sud je naveo argumentovane razloge zasnovane na citiranim odredbama materijalnog prava (Zakona o svojini i odluci Visokog predstavnika) i procesnim odredbama (Zakona o upravnom postupku) u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Apelacionog suda, u vezi sa nedokazanošću osnova tužbenog zahtjeva, nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da nisu proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na apelantkinjinu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da postojanjem dviju protivrječnih odluka Apelacionog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi Apelacionog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
39. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Apelacionog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (pravnu sigurnost), Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Apelacioni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman