Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2774/16 (M. H.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2774/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2774/16, rješavajući apelaciju Mehmed Hrustanbegović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Hrustanbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 024756 16 Uvp od 27. oktobra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Hrustanbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 28. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024756 15 U od 5. juna 2016. godine. Apelant je 9. novembra 2016. godine Ustavnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 024756 16 Uvp od 27. oktobra 2016. godine, koja je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024756 15 U od 5. maja 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno – oslobodilačkog rata, Sarajevo) od 9. septembra 2015. godine kojim je odbijena žalba na Rješenje Službe za boračka pitanja Općine Ilidža od 21. avgusta 2015. godine. Rješenjem Službe za boračka pitanja Općine Ilidža od 21. avgusta 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu i dodatak na njegu i pomoć od strane drugog lica po osnovu pripadnosti „Patriotskoj ligi“, Oružanim snagama, jedinicima Teritorijalne odbrane i kao ratnom zarobljeniku.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant 16. juna i 18. avgusta 2015. godine podnio nadležnom organu zahtjev da mu se po naprijed navedenom osnovu utvrdi pravo na ličnu invalidninu i pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica. Dalje je navedeno da je rješenjem prvostepenog organa (prvostepeni organ spojio zahtjeve i vodio jedinstveni postupak) odbijen apelantov zahtjev zbog proteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, iz razloga što je odredbama člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da prava prema ovom zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja zastarijevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja. Imajući u vidu da je apelant predmetni zahtjev podnio 16. juna 2015. godine, a da je navedeni zakon objavljen u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 33/04, 19. juna 2004. godine i da je u skladu sa odredbom člana 70. ovog zakona, stupio na snagu 20. juna 2004. godine, Vrhovni sud je konstatovao da je zahtjev podnesen po proteku roka od tri godine od dana stupanja na snagu zakona. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je rok utvrđen odredbama člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati i čijim protekom se gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava, bez obzira na razloge zbog kojih je rok propušten.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava iz člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava iz člana II/3.a), b), d), g), h) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelant uopšte ne obrazlaže, niti navodi u čemu se te povrede sastoje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnoj apelaciji ukazao na kršenje većeg broja ustavnih prava, ali da nije obrazložio u čemu se sastoji kršenje tih prava. Ustavni sud, pri tome, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2774/16 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio