Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2984/14 (M. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pojam doma
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2984/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2984/14, rješavajući apelaciju Milke Gavrilović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Gavrilović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio poništenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 06-372-17770/00 od 6. decembra 2000. godine i iseljenje apelantice iz stana u Sarajevu u ulici Bosanska 4/5 do donošenja odluke o apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 9. decembra 2014. godine donio odluku kojom je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 22. decembra 2016. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kao i od Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) također je 13. januara 2017. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je 27. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 26. januara 2017. godine, Federalno ministarstvo 26. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tačkom 1. rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-0-23/00 od 26. augusta 2000. godine apelantica je umjesto Milana Đurovića određena za nositeljicu stanarskog prava na stanu u Bosanskoj ulici broj 4/5 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tačkom 2. utvrđeno je da će se umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana koji je trebao biti zaključen između apelantice i JSP „Sarajevostan“ primjenjivati ovo rješenje kojim se određuje da sva prava i obaveze utvrđene ugovorom o korištenju stana, koji je zaključen između Stambenog preduzeća Sarajevo i Milana Đurovića - ranijeg nosioca stanarskog prava, ostaju na snazi i dalje, s tim što će glasiti na apelanticino ime. Tačkom 3. rješenja određeno je da će se ugovor o korištenju stana na apelanticino ime zaključiti po pravomoćnosti tog rješenja.

7. Nakon toga, Milan Đurović je 25. aprila 2006. godine podnio zahtjev Ministarstvu kojim je tražio da se predmetno rješenje Uprave (koje je postalo konačno 16. decembra 2000. godine donošenjem rješenja Ministarstva o odbijanju žalbe Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo) oglasi ništavim navodeći da je on nosilac stanarskog prava na spornom stranu i da je apelantica, koja je njegova starateljica, u međuvremenu prevarnim radnjama kod Uprave izdejstvovala rješenje kojim se ona određuje za nositeljicu stanarskog prava na tom stanu i stan otkupila.

8. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-275/00 od 22. maja 2006. godine kojim je oglasilo ništavim Rješenje Uprave broj 23-04/III-23-0-23/00 od 26. augusta 2000. godine. U obrazloženju je navedeno da je utvrđeno da je apelantica kao starateljica Milana Đurovića i član njegovog porodičnog domaćinstva, zajedno s Milanom Đurovićem, koristila predmetni stan neprekidno od 1989. godine kada je Milan Đurović i postao nosilac stanarskog prava nakon smrti svog oca, a apelantica mu postavljena za starateljicu jer je bio maloljetan, a majka ga je napustila, te da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim, niti je faktički bio napušten. S tim u vezi Ministarstvo je zaključio da prijeratnom nosiocu stanarskog prava nije prestalo stanarsko pravo u smislu člana 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da iz tog razloga ni osporeno rješenje Uprave nije zakonito niti pravilno. Obrazloženo je i da je odredbom člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku propisano da se ništavim oglašava rješenje koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno ili prećutno pristala, te kako u konkretnom slučaju Milan Đurović nije naknadno izričito ili prećutno pristao na sporno rješenje to je riješeno kao u dispozitivu.

9. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 000022 06 U od 20. oktobra 2009. godine kojom je tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje. U obrazloženju su ponovljene činjenice iz osporenog rješenja, te navedeno i da je apelantica u tužbi istakla da je Milan Đurović napustio predmetni stan još 1993. godine i otišao da živi sa svojom majkom, te da se od tada nije javio, niti je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. Obrazloženo je da je na osnovu navedenog, te ostalih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je pogrešan zaključak Ministarstva da je osporeno rješenje Uprave doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, kao i da na njega stranka nije naknadno prećutno ili izričito pristala budući da je nesporno da je predmetni postupak vođen po apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a koji je apelantica, kako je obrazložio Kantonalni sud, podnijela u skladu sa odredbama člana 28. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima.

10. Protiv navedene presude Milan Đurović je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 09 0 U 000022 10 Uvp od 28. oktobra 2011. godine zahtjev uvažio, ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tačan navod Milana Đurovića da mu nikada nije dostavljena apelanticina tužba na odgovor, kao i da se raniji vlasnik spornog stana - Profesionalna vatrogasna brigada Kantona Sarajevo protivila apelanticinom zahtjevu za prenos stanarskog prava, a da ni njima nije dostavljena tužba na odgovor. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 000022 11 U2 od 21. augusta 2013. godine kojim je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je u toku postupka utvrđeno da ne postoji niti jedan dokument ni razlog iz kojeg bi prestalo stanarsko pravo Milanu Đuroviću niti, analogno tome, razlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju u smislu odredbi Zakona o stambeni odnosima.

12. Kantonalni sud je naveo da je Milan Đurović 11. aprila 2006. godine podnio zahtjev za oglašavanje Rješenja broj 23-04/III-23-0-23/00 od 26. augusta 2000. godine ništavim, odnosno zahtjev za poništenje tog rješenja, navodeći u zahtjevu da je ono nezakonito. Dalje se obrazlaže da je Milan Đurović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa nije bilo moguće odrediti drugog nosioca stanarskog prava s obzirom da ugovor o korištenju stana koji je on zaključio nije nikada raskinut, niti je u nekom postupku vođen otkaz ugovora o korištenju stana. Također nisu postojale zakonske pretpostavke za vođenje ovog postupka, te je akt ništav na osnovu odredbi člana 264. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku jer se u ovoj stvari nije uopće moglo rješavati u upravnom postupku. Dalje je navedeno da rješenje treba poništiti i shodno odredbama člana 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku jer je „rješenje doneseno kao posljedica nedopuštene radnje“, odnosno apelantica je bila starateljica mldb. Milana Đurovića i bila je dužna da vodi računa o njegovim interesima i pravima, da ih štiti i da djeluje u njegovu korist, a umjesto toga ona je njemu davala informacije da je stan njegov i da se on nema šta brinuti; da odredbama člana 265. zakonodavac nalaže upravnom organu ukidanje rješenja u svako doba kada se utvrdi zloupotreba rada ili nedozvoljena radnja koja je bila odlučujuća prilikom stjecanja prava iz rješenja, te je predložio da se Rješenje broj 23-04/111-23-0-23/00 od 26.8.2000. godine poništi, odnosno oglasi ništavim.

13. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i odredbe naprijed citiranog člana 264. stav 1. tačka

4. Zakona o upravnom postupku, Kantonalni sud je mišljenja da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bio Milan Đurović, a ne postoji niti jedna odluka kojom mu je to pravo prestalo, ni kojom je utvrđeno da je on trajno prestao da koristi predmetni stan. Stoga ne postoji ni uvjet da bi se postavio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima s obzirom da je jedino Milan Đurović, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, mogao postaviti eventualno takav zahtjev, pa se prvostepeno rješenje smatra kao rješenje doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno prećutno ili izričito pristala, odnosno ono je ništavo u smislu odredbe člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku.

14. Protiv navedene presude apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine uvažio zahtjev i osporenu presudu preinačio tako što se tužba uvažava i rješenje Ministarstva od 22. maja 2006. godine poništava, te rješava da se po pravu nadzora poništava rješenje Uprave od 26. augusta 2000. godine, a apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana odbija.

15. U obrazloženju je, između ostalog navedeno, da je Milan Đurović u toku cijelog postupka insistirao na tome da je rješenje Uprave doneseno kao posljedica prevare i obmane koje je učinila apelantica budući da je tražila da postane nositeljica stanarskog prava na stanu na kojem već postoji nosilac stanarskog prava, a što ni nižestepeni organi ni sud nisu uzeli u obzir. Navedeno je i da su upravni organi propustili da istovremeno s donošenjem rješenja po zahtjevu Milana Đurovića riješe i o apelanticinom zahtjevu kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a na šta su, prema obrazloženju tog suda, bili obavezni na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima preciziranim u presudi.

16. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku kojima je propisano da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni organ poništiti po pravu nadzora ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje. Podnosilac zahtjeva je insistirao upravo na tom razlogu - druge nedopuštene radnje - koja je kod donošenja rješenja od 26. augusta 2000. godine evidentna jer je postojao nosilac stanarskog prava kome ugovor o korištenju stana nije otkazan, niti mu je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak tog prava. Dalje se navodi da on o podnesenom zahtjevu nije uopće obaviješten, pa je na određeni način obmanom odnosno prevarom nosioca stanarskog prava od strane apelantice doneseno rješenje od 26. augusta 2000. godine zbog čega ga je Vrhovni sud po pravu nadzora i poništio jer je doneseno kao posljedica nedopuštene radnje. Osim prednjeg, tuženi organ je izostavio da donoseći rješenje kojim udovoljava zahtjevu Milana Đurovića istovremeno riješi i o apelanticinom zahtjevu podnesenom 25. januara 2000. godine kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana za sporni stan, pa je Vrhovni sud istovremeno odlučio i o navedenom zahtjevu tako što ga je odbio. Naime, Vrhovni sud navodi da su činjenice koje niko od stranaka ne osporava i koje su potvrđene materijalnim dokazima u spisu takve da se iz njih vidi da je Milan Đurović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prema Ugovoru o korištenju stana broj 05.0H-5-286/89 od 12. aprila 1989. godine, te da predmetni ugovor nije otkazan, niti je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak stanarskog prava Milana Đurović propisan odredbama preuzetog Zakona o stambenim odnosima, a niti su se stekli uvjeti iz člana 28. citiranog zakona da stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

18. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da se uselila u predmetni stan kod svog brata (oca Milana Đurovića) kako bi odgajala Milana koga je majka ostavila kao bebu, te da se on iselio iz stana 1993. godine i nikad se nije vratio u stan. Navodi i da je dokaz njezinoj tvrdnji činjenica da Milan Đurović nikada nije podnio zahtjev za otkup navedenog stana, a da je apelantica nakon donošenja rješenja Uprave od 26. augusta 2000. godine sporni stan otkupila. Apelantica navodi da je sporni stan jedini dom koji ima i da će nakon ovakve presude Vrhovnog suda i poništenja rješenja Uprave na osnovu kojeg je otkupila stan uslijediti zahtjev Milana Đurovića za njezino iseljenje, a apelantica nema gdje drugo da ode.

19. Apelantica navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja presude kojom poništava rješenje po pravu nadzora propustio da utvrdi činjenice da je Milan Đurović postao punoljetan 1993. godine, a da je apelantica stan otkupila 2001. godine. Prema članu 190. Zakona o porodičnim odnosima FBiH starateljstvo prestaje stjecanjem punoljetstva, dakle u momentu otkupa stana Milan Đurović je imao 25 godina. Nadalje se navodi da je sud propustio da utvrdi činjenicu da je Vatrogasna brigada kao vlasnik stana tražila iseljenje apelantice iz predmetnog stana, da apelantica nije napuštala stan tako da on nije proglašen napuštenim, da se Milan Đurović prvi put pojavio sa zahtjevom za stan 2006. godine, što ukazuje na činjenicu da je on trajno prestao da koristi stan, zbog čega je apelantica u namjeri da ne izgubi stan - jedini dom preduzela pravne radnje u skladu s važećim propisima.

20. Apelantica traži da se utvrdi povreda njezinih ustavnih prava i ukine osporena presuda.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da nisu povrijeđeno apelanticina ustavna prava na koja se poziva, niti je primjena prava bila proizvoljna.

22. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđeno apelanticina ustavna prava na koja se poziva.

23. U odgovoru na apelaciju, Federalno Ministarstvo navodi da je Presudom Vrhovnog suda meritorno odlučeno o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana tako što je zahtjev odbijen kao neosnovan.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 21.

Korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani zakonom (...)

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.(....) Član 32. stav 1.

Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pisanom obliku.

Član 33.

Davalac stana na korištenje može odbiti davanje saglasnosti za zamjenu stana:

(....)

3) Ako je nosiocu stana otkazan ugovor o korištenju stana prije donošenja ugovora o zamjeni stana na saglasnost davaocu stana na korištenje;

4) ako je nosiocu stana stanarskog prava, koji putem zamjene treba da se useli u stan otkazano korištenje ranijeg stana usljed njegove krivice;

(....)

25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01) relevantne odredbe glase: Član 18 b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.

26. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora Član 260. stav 1. tačka 5.

(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:

(.....)

5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.

Oglašavanje rješenja ništavim Član 264. stav 1 tačka 4.

Ništavim se oglašava rješenje:(....)

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala; (....)

27. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član. 46 st. 1. i 2.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Član 28. st. 1, 2. i 3.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor koji je vođen u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelantica smatra da joj je odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u postupku koji je vođen u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Apelantica kršenje navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da se uselila u predmetni stan kod svog brata, oca Milana Đurovića, kako bi odgajala Milana koji nikada nije podnio zahtjev za otkup navedenog stana, a da je apelantica nakon donošenja rješenja Uprave od 26. augusta 2000. godine sporni stan otkupila. Apelantica navodi da je sporni stan jedini dom koji ima i da će nakon ovakve presude Vrhovnog suda i poništenja rješenja Uprave na osnovu kojeg je otkupila stan. Međutim, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka može utvrditi da je tokom cijelog postupka Milan Đurović insistirao na tome da je rješenje Uprave doneseno kao posljedica prevare i obmane koje je učinila apelantica budući da je tražila da postane nositeljica stanarskog prava na stanu na kojem već postoji nosilac stanarskog prava. Apelantica je navodila i da su upravni organi propustili da istovremeno s donošenjem rješenja po zahtjevu Milana Đurovića riješe i o njezinom zahtjevu kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a na šta su bili obavezni na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima preciziranim u presudi.

38. Ustavni sud primjećuje da iz relevantnih odredbi člana 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku proizlazi da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni organ poništiti po pravu nadzora ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje, bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. člana 261. Zakona o upravnom postupku. Kako slijedi iz činjenica predmeta, podnosilac zahtjeva Milan Đurović je insistirao upravo na tom razlogu - druge nedopuštene radnje koja je kod donošenja rješenja od 26. augusta 2000. godine evidentna jer je postojao nosilac stanarskog prava kome ugovor o korištenju stana nije otkazan, niti mu je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak tog prava, a on o podnesenom zahtjevu nije uopće obaviješten. Dakle, na određeni način obmanom odnosno prevarom nosioca stanarskog prava od strane apelantice je doneseno prvostepeno rješenje od 26. augusta 2000. godine zbog čega ga je Vrhovni sud po pravu nadzora i poništio jer je doneseno kao posljedica nedopuštene radnje.

39. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud dalje zapaža da je, osim prednjeg, tuženi organ izostavio da, donoseći rješenje kojim udovoljava zahtjevu Milana Đurovića, istovremeno riješi i o apelanticinom zahtjevu kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, pa je Vrhovni sud istovremeno odlučio i o navedenom zahtjevu tako što ga je odbio. Naime, činjenice koje niko od stranaka ne osporava i koje su potvrđene materijalnim dokazima su takve da se iz njih vidi da je Milan Đurović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prema Ugovoru o korištenju stana broj 05.0H-5-286/89 od 12. aprila 1989. godine, te da predmetni ugovor nije otkazan, niti je na bilo koji drugi način utvrđen prestanak stanarskog prava Milana Đurovića propisanog odredbama preuzetog Zakona o stambenim odnosima, a niti su se stekli uvjeti iz člana 28. citiranog zakona (čl. 21, 22, 32. stav 1, član 33. st. 3. i 4.) da stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao apelanticine navode koje je ona isticala u toku upravnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. S obzirom na činjenična utvrđenja i na kojima je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci suda, niti se može zaključiti da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je u konačnici odbio apelanticin tužbeni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude nije proizvoljno, već da je u skladu sa standardima Evropske konvencije, a da su apelanticini navodi o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom

42. Apelantica, također, navodi da je osporenim presudama prekršeno i njezino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je odbijen njezin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...)

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

44. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

45. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

46. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

47. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Dom za ljudska prava je, također, definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

48. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelanticinim „domom“, iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica dugi niz godina živi u predmetnom stanu, zbog čega je nesporno da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.

49. Nadalje, nakon što je utvrdio da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud mora utvrditi da li je izvršeno uplitanje u apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se osporena odluka Vrhovnog suda odnosi na postupak u kojem je vanredno preispitivana sudska odluka u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dakle, radi se samo o odluci kojom se uspostavlja novi pravni odnos zainteresiranog lica u odnosu na sporni stan. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporene odluke javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelanticinog doma jer je osporena odluka konstitutivnog karaktera i apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja stana, što je uvjet za uplitanje.

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelanticinog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, pri čemu je sud raspravio sve njezine prigovore, te dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Nema povrede prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenom odlukom odbijen apelanticin zahtjev u postupku za vanredno preispitivanje odluke u upravnoj stvari donošenja odluke koja zamjenjuje ugovor o korištenju stana jer nema uplitanja u apelanticino pravo na dom s obzirom da takvom odlukom javnih vlasti apelantici nije naloženo iseljenje iz spornog stana.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2984/14 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio