Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2927/16 (Grad Prijedor)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Upravni spor
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2927/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2927/16, rješavajući apelaciju Grada Prijedora, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Prijedor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011686 15 Uvp od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011686 15 Uvp od 12. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011686 13 U od 4. novembra 2014. godine (stav 1. izreke presude), dok je zahtjev Zemljoradničke zadruge „Knežica“ usvojen i navedena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje (stav 2. izreke presude).

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su presudom Okružnog suda odbijene tužbe apelanta i tužilaca (Zemljoradnička zadruga „Prijedor“ i Zemljoradnička zadruga „Knežica“) protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko – pravne poslove, Banja Luka) od 27. februara 2013. godine kojim su odbijene kao neosnovane žalbe apelanta i tužilaca izjavljene protiv rješenja Područne jedinice tužene u Prijedoru kojim je tačkom 1. izreke usvojen apelantov zahtjev i utvrđeno pravo svojine u korist apelanta na određenim nekretninama na kojima je bilo upisano pravo korišćenja zemljoradničkih zadruga (pobliže navedene u izreci rješenja), dok je stavom 2. izreke odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje i upis prava svojine na određenim nekretninama koje su zemljoradničke zadruge stekle teretnim pravnim poslom.

3. Vrhovi sud je naveo da je prvostepeno rješenje doneseno pozivom na novelirane odredbe člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, kojima je propisano da će se nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisati kao svojina jedinice lokalne samouprave (opštine i grada), na čijoj teritoriji se ta nepokretnost nalazi. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 47. stav 1. Zakona o poljoprivrednim zadrugama propisano da imovinu zadruge čine stvarna prava, imovinska prava, novac i druge hartije od vrijednosti, te da je stavom 5. navedenog člana propisano da zadruga koja koristi državnu imovinu, ne može donositi odluke o raspolaganju tom imovinom, a naročito odluke o prodaji, poklonu, razmjeni, korišćenju, poravnanju sa povjeriocima, zalozi, hipoteci, garanciji, davanju u dugoročni zakup i ulaganju te imovine u druga pravna lica bez pisane saglasnosti Vlade Republike Srpske. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud Republike Srpske, odlukom broj U-48/8 od 7. oktobra 2010. godine, odbio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti, pored ostalih, odredaba člana 47. stav 5., čl. 48. i 48. a) Zakona o poljoprivrednim zadrugama. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Srpske proizlazi da zadruge, pored zadružne imovine, koriste i imovinu koja je u zadružnim i drugim javnim evidencijama evidentirana kao državna svojina, kao i da je udio državne imovine u ukupnoj imovini zadruga značajan, naročito kada su u pitanju nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da je stoga, po ocjeni Ustavnog suda Republike Srpske, bilo neophodno nekontrolisano raspolaganje državnom imovinom i da se propisivanjem ovlašćenja Vladi RS da daje prethodnu saglasnost na odluke zadruge, koje se odnose na raspolaganje tom imovinom, uređuju svojinska prava i obaveze nad sredstvima u državnoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine. U vezi s navedenim Vrhovni sud je ukazao da, dakle, predmet utvrđivanja ili upisa prava svojine u korist lokalnih zajednica mogu biti samo one nekretnine na kojima je upisana društvena svojina sa pravom korišćenja zemljoradničke zadruge, a koje nekretnine su zadruge stekle besteretnim pravnim poslom. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, neosnovan apelantov navod iz zahtjeva da zakonskim odredbama nije uslovljeno odlučivanje o podnesenom zahtjevu s obzirom na način sticanja upisanih prava od strane zemljoradničke zadruge, kada je i citiranom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da pored postojanja zadružne imovine, zadruga koristi i raspolaže i nekretninama u društvenoj svojini koje podrazumijeva novelirana odredba člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant se poziva na odredbe člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, te u vezi s tim navodi da tim "zakonskim odredbama nije uslovljeno odlučivanje o podnesenom zahtjevu – načinom sticanja upisanih prava od strane zemljoradničkih zadruga". Takođe, apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu Zemljoradničke zadruge „Knežica“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini svode na tvrdnju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na proizvoljnu primjenu odredaba člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na stav 2. izreke presude Vrhovnog suda, kojom je usvojen zahtjev Zemljoradničke zadruge „Knežica“ i u tom dijelu presuda Okružnog suda ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje, Ustavni sud ne nalazi da odluka Vrhovnog suda u tom dijelu na bilo koji način dovodi u pitanje poštovanje apelantovog prava na pravično suđenje u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2927/16 (Grad Prijedor) | Sudska praksa | Aktio