Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4143/16 (J. R., D. R., M. S. i D. S.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4143/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4143/16, rješavajući apelaciju Jelene Radić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jelena Radić, Drago Radić, Milenko Stokanović i Dobrila Stokanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 070565 16 Rev od 9. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Radić, Drago Radić, Milenko Stokanović i Dobrila Stokanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 070565 16 Rev od 9. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je revizija apelanata i u konačnici potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i B. M.) da im solidarno, na ime naknade štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnina, isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata da im prvotuženi zato što je „izdao nezakonito odobrenje za građenje", a drugotuženi zato što je „izgradio objekat čije je odobrenje za građenje stavljeno van snage" naknade štetu zbog umanjenja vrijednosti njihovih nekretnina uzrokovanu „nezakonito izgrađenim" stambeno-poslovnim objektom na susjednom zemljištu za kojeg tvrde da im narušava komoditet i intimnost stanovanja. Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da nisu osnovane tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud „morao" saslušati I. K. kada je već izvršio uvid u njegov nalaz i mišljenje. Naime, Apelacioni sud je naglasio da prvostepeni sud, poštujući raspravno načelo propisano odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku, nije „morao" saslušati I. K.. Naime, apelacioni sud je ukazao da su apelanti bili dužni da predlože izvođenje tog dokaza na pripremnom ročištu (a da su u toku glavne rasprave mogli predložiti taj dokaz samo pod uvjetom da učine vjerovatnim da ga bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu) i da izvedu taj dokaz na glavnoj raspravi, kada bi se iskaz I. K., zajedno sa njegovim nalazom, mogao cijeniti kao iskaz svjedoka-stručnjaka, a nikako vještaka. Apelacioni sud je pojasnio da se svjedok-stručnjak smatra običnim svjedokom i saslušava po pravilima o saslušanju svjedoka, pošto kao stručna osoba treba da svjedoči o svojim zapažanjima činjenica prije spora i bez naloga suda. Dakle, Apelacioni sud je ukazao da u situaciji kada apelanti nisu predložili da vještačenje u konkretnom sporu obavi I. K., a nisu predložili ni da se sasluša u svojstvu svjedoka, njegov nalaz se ima cijeniti kao pismeni iskaz. Međutim, Apelacioni sud je naglasio da čitanje iskaza svjedoka koji potiče izvan tekućeg predmeta (sačinjen je prije pokretanja predmetne parnice) ne može biti cijenjen kao iskaz svjedoka u konkretnom predmetu, pa su po ocjeni Apelacionog suda utoliko pravilne odluke nižestepenih sudova da ne prihvate njegov nalaz. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da, kada se pođe od pojma štete iz odredaba člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i pojma „uzrokovanja štete“, te da apelanti nisu dokazali da je radnjama tuženih (izgradnjom spornog objekta) njima uzrokovana šteta, dolazi se do zaključka da nije nastupila pravna posljedica odgovornosti za štetu, pošto se niko ne može pozvati na odgovornost ako šteta nije faktički nastala. S obzirom da apelanti nisu pružili relevantne dokaze da im je izgradnjom spornog objekta zaista uzrokovana šteta, odnosno da je vrijednost njihovih nekretnina umanjena, Apelacioni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo kada apelantima nisu pružili zahtijevanu pravnu zaštitu (tj. obvezali tužene naknaditi im štetu).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjenično stanje, pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4143/16 (J. R., D. R., M. S. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio