Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4711/16 (Stojan Mandić vlasnik STR „De lux“)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4711/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4711/16, rješavajući apelaciju Stojana Mandića vlasnika STR „De lux“, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stojan Mandić vlasnik STR „De lux“ protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 040927 16 Gž 2 od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Mandić vlasnik STR „De lux“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 040927 16 Gž 2 od 13. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženom (Sector Security, Agencija za obezbjeđenje lica i imovine, Poslovna jedinica Prijedor) naknadi troškove postupka u iznosu od 3.510,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 5.247,45 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda tj. u dijelu u kojom je odbijen kao neosnovan apelantovtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 9.075,00 KM. U postupku je utvrđeno da je tuženi ugovorom preuzeo obavezu da vrši stalno fizičko-tehničko obezbjeđenje apelantovog objekta u svim slučajevima kada se aktivira alarm, njegova obaveza je bila da fizički obilazi objekat i u slučaju registracije provale, požara ili bilo kakvog neovlaštenog pokreta u objektu odmah poduzme određene radnje (da uputi na mjesto događaja svoje radnike-mobilnu patrolnu ekipu, čuva objekat do dolaska pripadnika policije, zadrži zatečene moguće počinioce, obavijesti najbližu policijsku stanicu i kontakt osobu korisnika usluga odmah nakon intervencije ili početkom radnog vremena). Okružni sud je naveo da je odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku propisana dužnost stranke da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, dok je odredbama čl. 123. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a ako se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje činjenice na koju se stranka poziva u svoju korist, sud će uzeti da ta činjenica ne postoji, te će na osnovu toga donijeti odluku o predmetu spora. Dakle, u slučaju povrede ugovora povjerilac koji zahtijeva naknadu štete mora da dokaže koju je štetu pretrpio. Ovakav zaključak proizilazi iz opšteg pravila o teretu dokazivanja, prema kojem onaj ko nešto tvrdi (u konkretnom slučaju je to apelant) treba to i da dokaže. Okružni sud ističe da je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze i pravilno zaključio da je popis robe – cigareta izvršen nakon izvršene provalne krađe (apelantovog objekta), da je popis sačinio sam apelant, bez prisustva tuženog i bez dokaza prethodnog stanja zaliha robe ili nekog drugog relevantnog dokaza kojim bi se nesporno utvrdile količine otuđene robe odnosno, da li je to zaista ona količina robe koja je navedena u popisu, te je prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev apelanta. S druge strane, osnovani su žalbeni navodi u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je Okružni sud istu preinačio primjenom odredbi člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4711/16 (Stojan Mandić vlasnik STR „De lux“) | Sudska praksa | Aktio