Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/14 (Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine u predmetu broj AP-2204/14, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d.

Sarajevo, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine S1 3 U 011803 12 U od 12. marta 2014. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-26-2-03-100-II/12 od 6. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Asotić, prokurista, podnio je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) broj S1 3 U 011803 12 U od 12. marta 2014. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) broj 04-26-2-03-100-II/12 od 6. novembra 2012. godine.

2. Rješenjem Konkurencijskog vijeća broj 04-26-2-03-100-II/12 od 6. novembra 2012. godine utvrđeno da je apelant (zajedno sa drugim privrednim subjektima pobliže navedenim u izreci tog rješenja) u određenom vremenskom periodu zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu zastupanja u pružanju usluga internacionalnog transfera novca između fizičkih osoba bez otvaranja bankarskog računa u Bosni i Hercegovini, ugovaranjem restriktivnih odredbi u ugovorima o zastupništvu zaključenim s privrednim subjektom Western Union Network (France) SAS (u daljnjem tekstu: Western Union), čije su odredbe ekskluzivnosti ograničile navedeno tržište na štetu potrošača u smislu odredbe člana 10. stav 2. tačke b) Zakona o konkurenciji, te su apelantu (i tim privrednim subjektima) izrečene novčane kazne, apelantu u visini od 1.300.000,00 KM.

3. Konkurencijsko vijeće je u obrazloženju rješenja utvrdilo da je privredni subjekt Western Union, kao vodeći operater na tržištu pružanja usluga internacionalnog transfera novca bez otvaranja bankarskog računa, u Bosni i Hercegovini djeluje i pruža usluge počev od 1998. godine, te da se radi o globalnom operateru putem kojeg se vrši usluga elektronskog slanja i primanja novca bez otvaranja bankarskog računa, pri čemu su osnovne karakteristike usluge koju navedeni operater pruža: brzina, sigurnost pristupačnost i jednostavnost. Takođe, utvrdilo je da navedene usluge na relevantnom tržištu nemaju supstituta u drugim sličnim uslugama. Dalje, utvrdilo je da je privredni subjekt Western Union zaključio četiri Ugovora o međunarodnom zastupanju za teritoriju BiH odnosno da su privredni subjekti: apelant, UniCredit Bank, Turkish Ziraat Bank Bosnia i Tenfore Banjaluka zastupnici privrednog subjekta Western Union u pružanju usluge brzog transfera novca bez otvaranja bankarskog računa za teritoriju BiH, te da je ugovorima određeno da su zaključeni na period od pet godina, sa produženim važenjem istih u sukcesivnim periodima od po godinu dana nakon predviđenog isteka inicijalnog perioda važenja ugovora. Konkurencijsko vijeće je konstatovalo da ti inicijalno zaključeni zastupnički ugovori sadrže tzv. „klauzulu ekskluzivnosti“ odnosno da sadrže odredbu o nepružanju konkurentskih usluga, prema kojoj zastupnik prihvata da neće tokom perioda važenja ugovora, kao i jednu godinu nakon njegovog isteka ili raskida, nastupati kao agent ili zastupnik, odnosno posrednik druge vrste komercijalnih transfera novca, niti će se na bilo koji način, direktno ili indirektno uključivati u dalje pružanje Western Union usluga transfera novca. Konkurencijsko vijeće je konstatovalo da je istom odredbom ugovoreno da je zastupnik suglasan da njegovi uposlenici, filijale, službenici i direktori, neće tokom navedenog perioda nastupati kao agenti ili zastupnici druge vrste komercijalnih trasfera novca. Takođe, Konkurencijsko vijeće je konstatovalo da je ugovorima odnosno dodatkom ili prilogom ugovora ugovorena mogućnost angažovanja podzastupnika za pružanje usluga transfera novca, pri čemu za angažovanje podzastupnika i otvaranje novih lokacija podzastupnika koji izvršavaju uslugu transfera novca, zastupnik pribavlja prethodnu pisanu suglasnost privrednog subjekta Western Union, te obavezu zastupnika da zaključi pisani ugovor sa svakim podzastupnikom, koji će podlijegati pregledanju u prethodnom odobrenju privrednog subjekta Western Union i koji će takođe sadržati „klauzulu ekskluzivnosti“. Pored toga, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je prije stupanja na snagu prvih izmjena i dopuna ugovora o zastupništvu apelant na dan 12. marta 2012. godine pružao uslugu brzog transfer novca privrednog subjekta Western Union na ukupno 92 lokacije u BiH, dok su privredni subjekti sa kojima apelant ima zaključene ugovore o podzastupništvu, pružali navedenu uslugu na ukupno 385 lokacija. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je nakon toga ugovor o zastupništvu izmijenjen tako što su u osnovanom ugovoru brisane odredbe o ekskluzivnosti.

4. Imajući u vidu navedeno, Konkurentsko vijeće je zaključilo da je prekršen član 10. stav 2. tačka b) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07 i 80/09; u daljnjem tekstu: Zakon o konkurenciji) kojim je propisano da se zloupotreba dominantnog položaja posebno odnosi na ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvitka na štetu potrošača. Konkurencijsko vijeće je izreklo apelantu kaznu u visini navedenoj u izreci rješenja, konstatujući da ista predstavlja 0,410% njegovog ukupno ostvarenog prihoda, pri tome uzimajući u obzir činjenicu da je apelant zaključio aneks na osnovni ugovor o međunarodnom zastupništvu kojim su brisane i mijenjane odredbe o ekskluzivitetu.

5. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 011803 12 U od 12. marta 2014. godine odbio tužbu koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Konkurencijskog vijeća.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude, ocijenio da je Konkurencijsko vijeće, suprotno istaknutom apelantovom prigovoru, prije donošenja odluke u konkretnom slučaju utvrdilo relevantno tržište, tako što je utvrdio da se radi o tržištu zastupanja u pružanju usluga internacionalnog trasfera novca između fizičkih osoba bez otvaranja bankarskog računa u BiH, pri čemu je uzelo u obzir zamjenjivost ponude i potražnje za određenim proizvodom, prema kriterijima koji su detaljno navedeni u odluci o utvrđivanju relevantnog tržišta. Naime, Sud BiH je ocijenio da su neosnovane apelantove tvrdnje da se rezidentima BiH, odnosno, kategoriji primalaca usluge Western Union brzog transfera novca, osporava svojstvo potrošača navedene usluge i isto pripisuje samo nerezidentnima BiH. Sud BiH je istakao da u konkretnom postupku nije odlučna činjenica da li su rezidenti BiH pošiljaoci ili primaoci Western Union usluge, jer rezidenti BiH svakako predstavljaju korisnike Western Union usluge. Sud BiH je naveo da ono što je bitno u predmetnom postupku jesu sporne restriktivne odredbe ugovora o zastupanju kojeg je apelant zaključio sa privrednim subjektom Western Unionom, čije je tumačenje i primjena dovela do ograničavanja i zatvaranja tržišta potrošačima u BiH u smislu nepostojanja konkurenata koji bi predstavljali supstitut usluzi koju nudi Western Union. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je primjena predmetnog ugovora koji sadrži sporne restriktivne odredbe konačno onemogućila i pošiljaoce van BiH da novac šalju preko drugih eventualnih konkurenata, koji ne postoje na teritoriji BiH, što je shodno pravilnoj ocjeni Konkurencijskog vijeća posljedica, upravo na ovakav nezakonit način zatvaranja tržišta za sve druge potencijalne konkurente.

7. Sud BiH je dalje zaključio da je, suprotno apelantovom prigovoru, Konkurencijsko vijeće cijenio postojanje drugih metoda novčanih transfera i, prije svega uzimajući u obzir bitne karakteristike Western Union usluge, pravilno utvrdio da na relevantnom tržištu ne postoje supstituti uslugama koje pruža Western Union, ni u tehničkom smislu, niti u drugim bitnim karakteristikama, koje bi mogle zamijeniti usluge elektronskog transfera novca između fizičkih osoba bez otvaranja bankarskog računa putem Western Uniona.

8. Sud BiH zatim ocijenio da je Konkurencijsko vijeće u provedenom postupku utvrdilo da privredni subjekt Western Union na relevantnom tržištu roba i usluga ima dominantan položaj u pružanju predmetnih usluga, obzirom da na teritoriji BiH ne djeluje niti jedan drugi globalni operater koji omogućava pružanje iste vrste usluge. Sud BiH je istakao da prema odredbi člana 9. stav 1. Zakona o konkurenciji, privredni subjekt ima dominantan položaj na relevantnom tržištu roba i usluga, ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, također uzimajući u obzir, udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište. Sud BiH je konstatovao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da na području BiH 27 banaka i tri poštanska privredna subjekta kroz svoje poslovanje pružaju navedenu uslugu putem privrednog subjekta Western Union. Takođe, konstatovao je da je utvrđeno da je njihovo učešće na relevantnom tržištu 100% obzirom da je u predmetnom postupku utvrđena nesporna povezanost između zastupnika privrednog subjekta Western Uniona, inače nezavisnih privrednih subjekata, pri čemu se njihova zajednička poslovna politika u predmetnom postupku ogleda u potpisivanju i provođenju istovjetnih ugovora, provođenju istovjetnih usluga po istim cijenama za privredni subjekt Western union.

9. Sud BiH je takođe ocijenio da su neosnovani navodi tužbe da se u konkretnom slučaju radi o strankama sa suprotstavljenim interesima i da je Konkurencijsko vijeće postupilo suprotno odredbi člana 39. Zakona o konkurenciji jer nije održalo usmenu raspravu. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 39. stav 1. Zakona o konkurenciji kojom je propisano da je održavanje usmene rasprave obavezno u svim predmetima kada se radi o strankama sa suprotstavljenim interesima. Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o strankama sa suprotnim interesima. Naime, Sud BiH je konstatovao da u konkretnom postupku koji je Konkurencijsko vijeće vodilo po službenoj dužnosti protiv predmetnih privrednih subjekata, cijeneći prvenstveno da su ti privredni subjekti samostalni u svom poslovanju na relevantnom tržištu na kojem nastupaju kao zastupnici privrednog subjekta Western Uniona i obavljaju iste usluge (potpisivanje i provođenje istovjetnih ugovora i usluga po istim cijenama za Western union), interes tih privrednih subjekta nije suprotstavljen.

10. U vezi sa prigovorom da je kazna odmjerena u prevelikom iznosu, Sud je konstatovao da je kazna srazmjerna izrečenim povredama Zakona, pri čemu je Konkurencijsko vijeće cijenilo da je ostvareni apelantov prihod u 2009. godini iznosio 316.548.000,00 KM. Takođe, Sud BiH je ukazao da je kazna odmjerena u manjem iznosu u odnosu na novčanu kaznu koja je mogla biti izrečena shodno odredbi člana 48. stav 1. Zakona o konkurenciji, koji predviđa novčane kazne u visini do 10% ukupnog godišnjeg prihoda.

11. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje je istakao u tužbi podnesenoj protiv osporenog rješenja Konkurencijskog vijeća, smatrajući da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da je slijedom toga pogrešno zaključeno da je u određenom vremenskom periodu (zajedno sa drugim privrednim subjektima) zloupotrijebio dominantan položaj na tržištu zastupanja u pružanju usluga internacionalnog transfera novca između fizičkih osoba bez otvaranja bankarskog računa u BiH i izrečena mu novčana kazna, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje (kao i prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije u vezi sa navedenim pravima).

15. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

16. Međutim, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o konkurenciji, na koje su se Sud BiH i Konkurencijsko vijeće pozvali u osporenim odlukama, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da su Konkurencijsko vijeće i Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja i da su dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, očitujući se na apelantove navode istaknute u tužbi, koje apelant ponavlja u apelaciji, u osporenoj odluci jasno i argumentovano obrazložio zašto ti navodi nisu od uticaja na donošenje drugačije odluke tog suda, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci broj AP-2277/14 razmatrao ista činjenična i pravna pitanja, kao i u predmetnoj apelaciji (vidi, Ustavni sud: Odluka o dopustivosti broj AP-2277/14 od 3. marta 2016. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisu.ba) i da je zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.

17. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/14 (Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio