Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1519/14 (PIK „BVI“ d.o.o. Potočari, B. B. T., V. Z. P. i I. P.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1519/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1519/14, rješavajući apelaciju PIK-a BVI d.o.o. Potočari i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija PIK-a BVI d.o.o.

Potočari, Borisa Buhanova Trifunoviča, Valerija Zavjalova Petroviča i Ilije Petkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006390 12 Pž od 15. aprila 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006390 05 Ps od 15. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. PIK BVI d.o.o. Potočari, Boris Buhanov Trifunovič, Valerij Zavjalov Petrovič i Ilija Petković (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006390 12 Pž od 15. aprila 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 006390 05 Ps od 15. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Vlade Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 10, 21. i 26. septembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006390 05 Ps od 15. juna 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da apelantima isplati na ime naknade štete iznos od 6.239.238,51 KM, i to na ime obične štete iznos od 327.285,65 KM, na način kako je to bliže navedeno u dispozitivu presude, a na ime izgubljene dobiti iznos od 5.911.952,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da se tužena obaveže da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom računajući od presuđenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanti su obavezani da tuženoj solidarno na ime troškova postupka plate iznos od 19.670,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno da je prvoapelant osnovan rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini i da je osnivač prvoapelanta četvrtoapelant sa osnivačkim ulogom od 5.000,00 KM. Dalje je utvrđeno da su u obavljanje djelatnosti prvoapelanta uložili drugoapelant i trećeapelant, kao i četvrtoapelant ukupan iznos od 50.000,00 dolara i da je navedeno ulaganje registrovano kod nadležnog ministarstva (na osnovu kojeg su postali suvlasnici na prvoapelantu). Prvoapelant je 7. februara 2002. godine sa Fabrikom akumulatora AS a.d. Srebrenica zaključio ugovor o zakupu magacinskog prostora od 320 m2 i kancelarijskog prostora od 36 m2 za mjesečnu zakupninu od 400,00 KM s tim da je prvoapelant obavezan snositi troškove električne energije, držati instalacije u ispravnom stanju, te prilikom zapošljavanja radnika prednost dati radnicima Fabrike akumulatora. Navedeni ugovor o zakupu zaključen je na vremenski period do 1. novembra 2004. godine.

7. Ukazano je da je odlukom Visokog predstavnika od 25. marta 2003. godine naložen prenos svojine na Fabrici akumulatora AS a.d. Srebrenica na Fondaciju Srebrenica- Potočari, spomen-obilježje i mezarje, i uspostavljena privremena Komisija za kompenzaciju. Navedenom odlukom ostavljen je rok od šest mjeseci za iseljenje iz navedene fabrike i regulisanje prenosa svojine. Istaknuto je da je Komisija za kompenzaciju angažovala Ekonomski institut Banja Luka radi utvrđenja naknade preduzećima, odnosno malim privrednicima koji su u zakupu držali prostor u navedenoj fabrici. Prema procjeni Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka osnovan je zahtjev prvoapelanta za naknadu izvršenih ulaganja u iznosu od 884,00 KM, dok u ostalom dijelu zahtjev za naknadu nije osnovan.

8. Takođe, prvostepeni sud je utvrdio da su prvoapelant i drugi zakupci fabriku napustili u „desetom mjesecu“ i da je tom prilikom prvoapelant iz kruga fabrike uspio izuzeti određeni kancelarijski materijal, a sva druga roba je ostala. Nadalje je ukazano da je prvoapelant 27. marta 2003. godine sa Kompanijom „Metro Electronics Corporation-MEC“ iz Budimpešte zaključio ugovor sa predmetom isporuke dijelova trakcijskih baterija za potrebe kompanije HIT Moskva u skladu sa potpisanim ugovorom BVI-HIT od 24. marta 2003. godine na period od 10 godina a koji, prema pismu Kompanije HIT, stupa na snagu 23. aprila 2003. godine. Dalje je utvrđeno da je prvoapelant 27. aprila 2003. godine sa preduzećem „Aku-Start“ iz Novog Sada zaključio ugovor o isporuci starter olovnih baterija proizvođača TAB Mežica sa rokom važenja do 31. decembra 2003. godine.

9. Prvostepeni sud je naveo da je Vlada Republike Srpske 12. februara 2004. godine donijela odluku objavljenu u „Službenom glasniku RS“ broj 23/03 po kojoj se malim privrednicima-zakupcima koji su svoju djelatnost obavljali u Fabrici akumulatora AC a.d. Srebrenica utvrđuje pravo na naknadu štete nastale raskidanjem ugovora o zakupu u ukupnom iznosu od 322.189,00 KM, a da će se isplata sredstava povodom toga izvršiti iz budžetske rezerve.

10. Ukazano je da je, prema podacima iz nalaza vještaka elektroenergetske struke Miroslava Gavrića, na prostoru Bosne i Hercegovine jedino u Srebrenici bila fabrika za proizvodnju olovnih trakcionih i stacionarnih industrijskih baterija i da, s obzirom na potrebne uslove i zahtjeve za tu vrstu proizvodnje, navedenu proizvodnju nije bilo moguće obavljati na drugom mjestu u Republici Srpskoj bez velikih ulaganja i duže vremenske izgradnje odgovarajuće fabrike, a da slična fabrika postoji u Brčkom.

11. Takođe je utvrđeno da je između prvoapelanta i Fabrike akumulatora ZDP Srebrenica 26. septembra 2000. godine sačinjen zapisnik po kojem je prvoapelant ponudio uslove u pogledu plaćanja zakupnine, te je u zapisniku navedeno da će se, u protivnom, prvoapelant dislocirati na drugo mjesto.

12. Dalje je navedeno da, prema iskazu četvrtoapelanta, datog u svojstvu parnične stranke, on je u Somboru nastavio da obavlja istu djelatnost sa istim dobavljačima.

13. Ukazano je da apelant u prvom dijelu tužbenog zahtjeva potražuje na ime naknade štete iznos od 327.285,65 KM (obična šteta) po osnovu troškova osnivanja prvoapelanta, na ime troškova ulaganja, demontaže, konzervisanja, transporta i skladištenja radi zatvaranja prvoapelanta, te troškova obeštećenja radnika, troškova sirovine materijala, vrijednosti neprodanih gotovih proizvoda i nenaplaćenih potraživanja prvoapelanta.

14. Okružni privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje po kom osnovu apelanti potražuju ove vrste troškova s obzirom na to da prvoapelant nije likvidiran, niti je otvoren stečajni postupak, a niti je on brisan iz sudskog registra.

15. Takođe se, po mišljenju prvostepenog suda, postavlja pitanje po kom osnovu se od tužene Republike Srpske potražuju navedeni troškovi a pogotovu kada se ima u vidu da je odlukom Visokog predstavnika prvoapelantu ostavljen rok za iseljenje koji je, po mišljenju suda, dovoljan da svu robu, materijal, gotove proizvode i drugu robu dislocira na neko drugo mjesto, jer je na vrijeme upozoren da će predmetna fabrika biti izuzeta iz svojine fabrike, odnosno akcionara, i data na upravljanje, u svojinu, Memorijalnom centru. Naglašeno je da je Visoki predstavnik za BiH konačni autoritet, da su njegove odluke obavezujuće i da se moraju sprovesti, pa tvrdnje četvrtoapelanta da do posljednjeg dana nije smatrao da će doći do iseljenja su, po mišljenju suda, u smislu navedenog, u suprotnosti jer je prvoapelantu ostavljen dovoljan rok da se oprema, materijal, zalihe robe izmjeste iz fabrike.

16. Takođe, po mišljenju Okružnog privrednog suda, iz sprovedenih dokaza proizilazi da Republika Srpska, odnosno niti jedan njen organ nije apelantima prouzrokovao štetu, niti je Republika Srpska naložila iseljenje i prekid zakupa, niti je u tom smislu učinila bilo kakvu radnju da bi apelante onemogućila u obavljanju svojih poslovnih djelatnosti. Prema tome, utvrđeno je da je u odnosu na naknadu obične štete apelantima tužena nije pasivno legitimisana, jer nije naložila i donijela bilo kakvu odluku u vezi sa prestankom djelatnosti prvoapelanta, niti je na bilo koji način uticala na samo poslovanje prvoapelanta, a apelanti nisu dokazali da je tužena RS odgovorna za ovaj vid štete.

17. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za izgubljenu dobit, sud je i navedeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan zbog toga što apelanti nisu dokazali da su radom organa RS, odnosno tužene bili onemogućeni u poslovanju i ostvarivanju dobiti a pogotovo kada se ima u vidu odluka Visokog predstavnika kojom je prvoapelantu ostavljeno dovoljno vremena da svoju proizvodnju dislocira na drugo mjesto. Takođe je ukazano da je i sam četvrtoapelant potvrdio u svojoj izjavi da obavlja svoju proizvodnju u Somboru sa istim dobavljačima, a da u Brčkom, također, postoji slična fabrika sa sličnim tehnološkim uslovima. Naglašeno je da su predmetni ugovori sa poslovnim partnerima u Moskvi i Budimpešti zaključeni po donošenju odluke Visokog predstavnika. Prema tome, po mišljenju suda, prvoapelant je znao za navedenu odluku i njen sadržaj, kao i posljedice koje ta odluke donosi, te da je ostavljen rok od šest mjeseci za njeno sprovođenje. Međutim, prvoapelant, i pored toga, zaključuje ugovor sa firmom HIT i firmom iz Budimpešte na 10 godina, pa kada se sve to ima u vidu. onda se postavlja pitanje da li je tužena odgovorna apelantima za ovaj vid štete pogotovo imajući u vidu da niti jedan organ Republike Srpske nije doprinio da apelanti ne mogu obavljati svoju djelatnost na teritoriji RS.

18. Ukazano je da je vještak elektrotehničke struke Miroslav Gavrić, kao i četvrtoapelant istakli da postoji fabrika sa sličnim uslovima u Brčkom, gdje je prvoapelant mogao nastaviti proizvodnju i ostvarivati dobit, a koju činjenicu je potvrdio i sam bivši direktor Fabrike akumulatora Zekić. Zbog navedenog se postavlja pitanje kakvu je onda to štetu u vidu izgubljene dobiti pretrpio apelant kada se imaju u vidu sve navedene činjenice. Stoga, kako apelanti nisu dokazali postojanje štete, to je sud ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio u smislu odredbi čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a odbio ga je, takođe, i zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene u smislu odredbe člana 295 ZPP.

19. Navedeno je da to što je tužena imenovala komisiju, te što je ona donijela odluku o iznosima koji će se isplatiti malim privrednicima i zakupcima u iznosu od 300.000,00 KM ne utiče na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari a iz razloga što je ta komisija osnovana odlukom Visokog predstavnika za BiH, a ne odlukom tužene, i što je tom odlukom naloženo da će se eventualne naknade isplaćivati iz budžeta RS, kako je naloženo odlukom Visokog predstavnika za BiH, a ne odlukom tužene. Naglašeno je da su odluke Visokog predstavnika za BiH konačne i obavezujuće, te da ih je sprovela tužena.

20. Istaknuto je da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da je nesporno utvrđeno da je štetnik tužena, jer nije ispunila svoju obavezu u skladu sa odlukom Visokog predstavnika za BiH zbog toga što je tužena na osnovu odluke Komisije za kompenzaciju donijela odluku o isplati oko 300.000,00 KM na ime naknade štete malim privrednicima-zakupcima a koja je donesena na osnovu izvršene procjene Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Stoga je, po mišljenju prvostepenog suda, postupljeno u skladu sa odlukom Visokog predstavnika za BiH i prvoapelantu je ponuđen iznos u skladu sa tom procjenom a koji prvoapelant nije prihvatio. Stoga se, po mišljenju suda, ne može prihvatiti ni tvrdnja apelanata da tužena nije postupila u skladu sa odlukom Visokog predstavnika za BiH.

21. Takođe, prvostepeni sud nije prihvatio tvrdnju apelanata da je tužena imala mogućnost da umanji ili izbjegne nastanak štete budući da tužena, niti bilo koji njen organ nije apelantima prouzrokovao svojim radom, odnosno činjenjem ili nečinjenjem bilo kakvu štetu a iz samih izjava vještaka Gavrića i četvrtoapelanta i bivšeg direktora Fabrike akumulatora proizilazi da lokacija gdje bi prvoapelant mogao obavljati svoju djelatnost postoji u Brčkom. Takođe, sam četvrtoapelant tvrdi da je navedenu proizvodnju nastavio u Somboru.

22. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 00639005 Ps od 24. avgusta 2012. godine odbijen je prigovor punomoćnika apelanata, te je apelantima naloženo da na ime sudske takse na žalbu plate iznos od 20.000,00 KM, te da dokaz o uplati dostave sudu koji će, u protivnom, prinudnim putem naplatiti iznos takse uvećan za 50%.

23. Protiv prvostepene presude i prvostepenog rješenja apelanti su podnijeli žalbe. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 006390 12 Pž od 15. aprila 2013. godine odbio žalbu apelanata podnesenu protiv prvostepene presude i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijena je žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje od 24. avgusta 2012. godine. Zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen.

24. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da Viši privredni sud u svemu prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda o pomanjkanju pasivne legitimacije na strani tužene.

25. Protiv drugostepene presude i drugostepenog rješenja kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o nalaganju plaćanja sudske takse apelanti su podnijeli reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. marta 2014. godine reviziju apelanata djelimično usvojio, te je drugostepenu presudu u dijelu zahtjeva apelanata za naknadu obične štete u iznosu od 327.285,65 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuo i vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu drugostepene presude kojim je prvostepena presuda potvrđena (u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 5.911.952,86 KM) revizija je odbijena. Revizija apelanata izjavljena protiv drugostepenog rješenja kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o nalaganju plaćanja sudske takse je odbačena.

26. U obrazloženju presude se navodi da Vrhovni sud ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj parnici. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odlukom Visokog predstavnika za BiH utvrđena obaveza na strani tužene za naknadu štete do koje je došlo prestankom ugovora o zakupu. Ukazano je da u odnosu na ugovor o zakupu koji je sa Fabrikom akumulatora AS a.d. Srebrenica imao zaključen prvoapelant na osnovu procjene Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka tužena je prvoapelantu ponudila naknadu u iznosu od 884,00 KM na koju prvoapelant nije pristao. Po ocjeni Vrhovnog suda, dozvoljeno je dokazivati da ponuđeni iznos naknade nije adekvatan pretrpljenoj šteti, pa se ne bi mogli prihvatiti razlozi iz nižestepenih presuda da je tužena u svemu postupila prema odluci Visokog predstavnika za BiH, jer je moguće da nije ponudila odgovarajuću naknadu. Prema tome, Vrhovni sud je našao da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj parnici.

27. Dalje se navodi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili zahtjev apelanata za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 5.911.952,86 KM sa pripadajućom kamatom.

28. Istaknuto je da su navedeni zahtjev apelanti u konačnom, prema podacima iz nalaza Udruženja sudskih vještaka Vojvodina, utemeljili na dva zaključena ugovora o isporuci robe (iako je prvobitno u činjeničnim navodima pominjano više ugovora) do čije realizacije, kako navode, nije došlo zbog prekida ugovora o zakupu i zbog toga što se, zbog specifičnosti proizvodnje, na prostoru BiH nije mogao pronaći drugi adekvatan prostor. Istaknuto je da je prvi ugovor zaključen 27. marta 2003. godine sa Kompanijom „Metro Electronics Corporation-MES“ iz Budimpešte sa predmetom isporuke dijelova trakcijskih baterija za potrebe kompanije HIT Moskva u skladu sa potpisanim ugovorom BVI-HIT od 24. marta 2003. godine na period od 10 godina. Ugovor od 24. marta 2003. godine, prema pismu Kompanije HIT (što je konstatovano u pismenoj procjeni Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka i koji podatak nije osporio apelant) stupa na snagu 23. aprila 2003. godine. Istaknuto je da je odluka Visokog predstavnika za BiH objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 23/03 5. aprila 2003. godine, dok je stupila na snagu 25. marta 2003. godine. Iz navedenog proizilazi da je po donošenju ove odluke (jer tada ugovor stupa na snagu) prvoapleant zaključio dugogodišnji ugovor o isporuci robe iako je već bilo naloženo iseljenje iz poslovnih prostora Fabrike akumulatora AS a.d. Srebrenica. Drugi ugovor od 27. aprila 2003. godine zaključen sa preduzećem „Aku-Start“ iz Novog Sada je, takođe, zaključen nakon donošenja odluke Visokog predstavnika za BiH a njime je ugovorena prodaja baterija prizvodžača TAB Mežica.

29. Vrhovni sud je naveo da je odlukom Visokog predstavnika od 25. marta 2003. godine faktički naloženo iseljenje iz poslovnih prostora Fabrike za šta je ostavljen rok od šest mjeseci. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni ugovori o isporuci robe, koji su osnov za postavljanje ovog zahtjeva, zaključeni na rizik samih apelanata. Ukazano je na iskaz četvrtoapelanta kako on nije vjerovao da će ova odluka biti realizovana i da će doći do iseljenja. Vrhovni sud je naglasio da se mora imati u vidu da je i ugovor o zakupu na temelju kojeg je prvoapelant koristio poslovni prostor u fabrici zaključen na određeno vrijeme, odnosno do 1. novembra 2004. godine. Međutim, i pored toga, prvoapelant je prvi ugovor zaključio na 10 godina iako zaključeni ugovor o zakupu ističe istekom ugovorenog vremena, kao i da se može i otkazati iz čega proizilazi da nije trajno vezan za fabriku, što, takođe, ide u prilog zaključku da su označeni ugovori zaključeni na rizik apelanata koji se ne može „prebaciti“, odnosno staviti na teret tuženoj.

30. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da, prema iskazu četvrtoapelanta, on je identičnu djelatnost nastavio obavljati u Somboru, što je suprotno navodima tužbe o nemogućnosti diclociranja, kao i navodima o postojanju izgubljene dobiti. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, treba imati u vidu i tačku 6. zapisnika od 26. septembra 2000. godine koja opovrgava navode apelanta o nemogućnosti dislociranja prvoapelanta zbog specifičnosti njegove djelatnosti, kao i izjašnjenje vještaka elektroenergetske struke Miroslava Gavrića da slična fabrika postoji u Brčkom.

31. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali ispunjenje uslova iz odredbe člana 189 ZOO, odnosno nisu dokazali osnovanost zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 5.911.952,86 KM, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom dijelu zahtjeva pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

32. Međutim, Vrhovni sud je naveo da nižestepene odluke o zahtjevu apelanata za naknadu obične štete ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama kojima bi prethodila pravilna ocjena svih izvedenih dokaza, pa se u tom dijelu i ne mogu ispitati, jer je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen prvenstveno zbog nedostatka pasivne legitimacije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da Vrhovni sud u osporenoj odluci daje nedovoljno obrazloženje zašto nije usvojio reviziju apelanata u dijelu odluke o izgubljenoj dobiti. Takođe, po mišljenju apelanata, Vrhovni sud je arbitrarno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odluka Visokog predstavnika stupila na snagu 25. marta 2003. godine, te da su ugovori apelanata sa stranim partnerima zaključeni nakon donošenja ove odluke. Navode da je u postupku pred redovnim sudovima proizvoljno izvršena ocjena dokaza. Ističu da, kada se uzmu u obzir dokazi tužene, nesporno je da nije dokazana tvrdnja tužene da je prvoapelant mogao preseliti svoje poslovanje na drugo mjesto.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji budući da je odluka tog suda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (od prvostepenog suda), te donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO.

35. Viši privredni sud je naveo da je taj sud postupao u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi apelanata o povredi ustavnih prava na koja ukazuju apelacijom.

36. Okružni privredni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje apelacijom budući da je odluka zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO.

37. Pravobranilaštvo je navelo da su odluke sudova pravilne i zakonite, te da je njima dato jasno i zakonito obrazloženje iz kojeg nesporno proizilazi da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je pravosnažno odbijen u cijelosti neosnovan.

V. Relevantni propisi

38. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

39. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srspke („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. marta 2014. godine (kojom je pravosnažno odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu izgubljene dobiti) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

44. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, da se nesporno radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

48. Apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

49. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

50. Dovodeći navedena stanovišta u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu izgubljene štete budući da, po mišljenju redovnih sudova, apelanti nisu dokazali ispunjenje uslova iz odredbe člana 189 ZOO u pogledu ovog vida štete, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu. Pri tome su redovni sudovi ukazali da su u konačnom apelanti zahtjev za naknadu ovog vida štete zasnovali na dva ugovora o isporuci robe od 27. marta 2003. godine i od 27. aprila 2003. godine, koji su zaključeni nakon što je odluka Visokog predstavnika za BiH stupila na snagu (25. marta 2003. godine). Navedenom odlukom Visokog predstavnika za BiH naložen je prenos prava svojine na Fabrici akumulatora AS a.d. Srebrenica na Fondaciju „Srebrenica-Potočari“ spomen-obilježje i mezarje i uspostavljena Komisija za kompenzaciju. Takođe, navedenom odlukom je ostavljen rok od šest mjeseci za iseljenje prvoapelanta, kao i drugih zakupaca u navedenoj fabrici. Međutim, i pored navedenog, prvoapelant je zaključio pomenute ugovore o isporuci robe, i to posebno ugovor od 27. marta 2003. godine koji je zaključio na period od 10 godina. Stoga, Vrhovni sud u svojoj odluci usvaja stanovište da su navedeni ugovori zaključeni na rizik samih apelanata. Pri tome Vrhovni sud ukazuje na to da je i sam ugovor o zakupu bio zaključen na određeno vrijeme, i to do 1. novembra 2004. godine, te kada se uzme u obzir i ta činjenica, proizilazi da prvoapelant nije mogao zaključiti ugovor na period od 10 godina budući da sam ugovor o zakupu ističe istekom ugovorenog vremena, kao i da se može otkazati. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da i ova činjenica ide u prilog tome da su apelanti navedene ugovore zaključili na sopstveni rizik. Pored toga, redovni sudovi su u svojim odlukama ukazali da je četvrtoapelant identičnu djelatnost nastavio da obavlja u Somboru, a što je onda suprotno navodima apelanata o nemogućnosti da se dislocira prvoapelant, kao i navodima o postojanju izgubljene dobiti. Takođe, redovni sudovi su ukazali i na izjašnjenje vještaka da slična fabrika koja se bavi sličnom djelatnošću kao i prvoapelant postoji u Brčkom. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu izgubljene dobiti, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev apelanata za naknadu izgubljene dobiti pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

52. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, i ovi navodi apelanata, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

54. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava, u suštini, vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1519/14 (PIK „BVI“ d.o.o. Potočari, B. B. T… | Sudska praksa | Aktio