Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4151/16 (F.H.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4151/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4151/16, rješavajući apelaciju F. H., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. H.
protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 085885 16 Kž od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 085885 16 Kž od 22. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašena krivim da je radnjama bliže opisanim pod tačkom 1. i 2. izreke prvostepene presude, počinio produženo krivično djelo krivotvorenje isprava iz člana 367. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ), za koje krivično djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a da je radnjom opisanom pod tačkom 3. izreke prvostepene presude počinio krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 367. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje krivično djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te mu je za oba krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Također, apelant je obavezan da plati novčani iznos od 4.100,00 KM srazmjerno pribavljenoj imovinskoj koristi.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir otežavajućih okolnosti (da je prethodno osuđivan sedam puta, između ostalog i za isto krivično djelo falsifikovanje isprave, te čak pet puta za krivično djelo prevare za koje su mu izricane uglavnom novčane, pa čak i uslovne osude), dok sud nije mogao da utvrdi nijednu olakšavajuću okolnost.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da nisu tačne apelantove tvrdnje da su iskazi svjedokinja S. M. i N. S. proturječni i da se u velikoj mjeri razlikuju od onoga što su tokom istrage izjavile povodom odlučnih činjenica vezanih uz način pribavljanja, iznos novca koje su za to dale, kao i u pogledu osobe koja im je pribavila krivotvorene svjedodžbe i diplome o završenoj srednjoj školi. Naime, Apelacioni sud je istakao da je tačno da se navedene svjedokinje nekih detalja o susretima sa apelantom u potpunosti ne sjećaju, međutim, da ti detalji po ocjeni Apelacionog suda, nemaju karakter odlučnih činjenica, zbog čega po svojoj naravi nisu takvog značaja da bi se imalo razloga dovoditi u pitanje istinitost njihovih iskaza u pogledu odlučnih činjenica vezanih uz to tko i na kojih način im je pribavio krivotvorene svjedodžbe i diplome o završenoj srednjoj školi. Apelacioni sud je ukazao da su navedene svjedokinje, uključujući i svjedoka N. K., već prilikom prvog saslušanja u Policiji Brčko distrikta BiH na nedvosmislen način identificirale osobu koja im je pribavila krivotvorene svjedodžbe i diplome, navodeći njegov nadimak, s tim što je svjedok N. K. u to vrijeme imao saznanja da je pravo ime te osobe F. H. (apelant) što je saznao od svog radnog kolege koji ga je „povezao" sa apelantom. Također je navedeno, da kada su se „pojavili problemi" u vezi sa krivotvorenom diplomom svjedoka N. K., da je zajedno sa E. R. otišao do apelantovog stana i vidio da na vratima njegovog stana piše apelantovo ime, te je tom prilikom predao krivotvorenu diplomu apelantu koji mu je rekao da se radi o „malom problemčiću" i da će to riješiti za dva tri dana, te da će mu se javiti, ali nakon toga apelant se više nikada nije javio svjedoku N. K.. Dakle, Apelacioni sud je zaključio da navedeni svjedoci niti u jednom od svojih iskaza nisu doveli u sumnju identitet osobe koja im je pribavila lažne svjedodžbe i diplome, izuzev što nisu znali njegovo „pravo ime i prezime", ali da su već prilikom davanja prvog iskaza u policiji i obavljenog prepoznavanja, sve troje navedenih svjedoka na skoro identičan način opisale vanjski izgled apelanta, uočavajući sve relevantne karakteristike vezane za apelanta (dob, visina, starost, boja kose), ističući problem sa desnim okom, zbog čega je nosio zatamnjene naočale, nakon čega su ga bez veće dvojbe prepoznali na predočenim fotografijama. Apelacioni sud je istakao da u vezi sa dokaznom radnjom prepoznavanja, valja naglasiti da se neosnovano apelantovom žalbom dovodi u pitanje pravilnost obavljenog prepoznavanja u pogledu broja i strukture fotografija koje su predočene svjedocima, tvrdnjama da osobe koje su bile na fotografijama uz fotografiju apelanta nisu bile izgledom slične apelantu i nisu nosile zatamnjene naočale. Apelacioni sud je konstatovao da se na temelju uvida u Zapisnike i Izvješća sa fotodokumentacijom o prepoznavanju nedvosmisleno može zaključiti da je svjedocima radi prepoznavanja ponuđeno jedanaest različiti fotografija muških osoba približno iste životne dobi, karakterističnih crta lica od kojih je čak pet njih pored apelanta imalo naočale, tako da se s tog aspekta radnja prepoznavanja apelanta neosnovano dovodi u pitanje. Apelacioni sud je istakao da je tačna apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se provede grafološko vještačenje potpisa i rukopisa na krivotvorenim svjedodžbama i diplomama, međutim da takvom odlukom suda ni na koji način nije dovedena u pitanje apelantova krivica za krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret. Apelacioni sud je pojasnio da se apelantu na teret ne stavlja da je on lično sačinio bilo koji od krivotvorenih dokumenata koji su predmet konkretnih krivičnopravnih radnji, nego da je navedenim svjedocima pribavio krivotvorene svjedodžbe i diplome, tako da je prvostepeni sud opravdano odbio takav prijedlog zaključujući da je spram radnje počinjena koja se apelantu stavlja na teret, takvo vještačenje nepotrebno. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na pogrešnu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman