Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-574/14 (M. I.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-574/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 574/14, rješavajući apelacije M. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. I.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045769 13 Rev 2 od 20. novembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu M. I. u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM, na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045769 13 Rev 2 od 20. novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz KJ Surhuisterveen, Holandija, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. februara 2014. godine, a zatim i 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045769 13 Rev 2 od 20. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženih Gorana Kovačevića, „Relaksa“ a.d. Banja Luka i „Zavoda za izgradnju“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i drugotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 4. oktobra 2016. do 1. novembra 2016. godine, dok prvotuženi, odnosno pravni sljednici prvotuženog i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak povrata stana

5. Apelant je 14. maja 1999. godine podnio zahtjev RO „Relaks“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotuženog) za vraćanje u posjed stana u Banjoj Luci, u Ulici Kasima Hercegovca broj 12 (novi naziv Ulica Kalemegdanska broj 12, stan broj 6, u prizemlju; u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je odbijen kao neosnovan, nakon čega je 2001. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinsko-pravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica za vraćanje u posjed spornog stana (u daljnjem tekstu: CRPC), koja je Odlukom broj 611-276-1/1 od 27. novembra 2001. godine utvrdila je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu spornog stana i nosilac stanarskog prava na spornom stanu.

6. Apelant je 5. marta 2003. godine podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) radi izvršenja navedene odluke CRPC-a. Navedeni postupak je Zaključkom Odsjeka Banja Luka broj I-08-38/03 od 8. aprila 2004. godine prekinut zbog potrebe za rješavanje prethodnog pitanja koje se odnosilo na utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana zaključenog između pravnog prednika tuženih Gorana Kovačevića i ODP Zavoda za ortopedsku protetiku Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni sljednik davaoca stana na korištenje).

7. Apelant je protiv navedenog zaključka podnio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je donijelo Zaključak broj I.08-38/03 od 8. aprila 2004. godine kojim je prekinut izvršni postupak i naloženo predniku tuženih da pokrene postupak pred Osnovnim sudom radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana. Nakon toga, pravni prednik tuženih podnosi žalbu Ministarstvu protiv navedenih zaključaka, koju to ministarstvo uvažava i Rješenjem broj 18.02/4-P382/06 od 17. aprila 2006. godine poništava osporeni zaključak i predmet vraća Odsjeku Banja Luka na ponovni postupak. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja koja je 7. augusta 2008. godine odbijena. U ponovljenom postupku Odsjek Banja Luka ponovo donosi istovjetan zaključak protiv kojeg apelant ponovno podnosi žalbu Ministarstvu koje rješenjem od 25. septembra 2008. godine žalbu usvaja i poništava osporeni zaključak, te predmet vraća na ponovni postupak Odsjeku Banja Luka, koji je okončan obustavom postupka nakon donošenja presuda u parničnom postupku.

Sudski postupak

8. Apelant je 24. novembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje u posjed stana od 27. oktobra 1995. godine, dok je prvotuženi 18. aprila 2004. godine Osnovnom sudu podnio protivtužbu protiv apelanta, drugotuženog i trećetuženog radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana na korištenje od 29. decembra 1988. godine.

9. Nakon što je primio odgovore na tužbu i protivtužbu Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 14. oktobra 2010. godine na kojem je doneseno rješenje kojim je izvršeno spajanje parnica pokrenutih apelantovim tužbenim zahtjevom i protivtužbenim zahtjevom pravnog prednika tuženih koje su se vodile pod brojem 71 0 P 045769 03 P i brojem 71 0 P 035647 07 P, te je određeno da će se dalji postupak voditi pod brojem 71 0 P 045769 03 P. Nakon toga, održana su i dva ročišta za glavnu raspravu, te je 18. marta 2011. godine donesena presuda.

10. Stavom 1. Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 045769 03 P od 18. marta 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o korištenju stana sa oznakom „privremeni“ zaključen između prvotuženog i trećetuženog broj 030- 4206/95 od 27. oktobra 1995. godine; da je ništav Ugovor o korištenju stana zaključen između prvotuženog i trećetuženog broj 0303-2620/97 od 2. jula 1997. godine; da je ništav Ugovor o otkupu stana zaključen između prvotuženog i ODP Zavoda za ortopedsku protetiku, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV 1309/03 od 4. februara 2003. godine; da se naloži pravnim sljednicima prvotuženog da apelantu predaju u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari; da se utvrdi da apelant ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana, što su svi tuženi dužni priznati i trpjeti pravne posljedice ovog apelantovog prava. Stavom 2. presude je usvojen protivtužbeni zahtjev protivtužilaca Milene Kovačević, Zdravka Kovačevića i Nikole Kovačevića kao pravnih sljednika prvotuženog u odnosu na apelanta i drugotuženog, te je utvrđeno da je ništavo i bez pravnog dejstva pravnog prednika drugotuženog Rješenje broj 01-2894/88 od 29. decembra 1988. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan, dok je u odnosu na trećetuženog protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stavom 3. presude apelant je obavezan da pravnim sljednicima prvotuženog isplati na ime troškova postupka iznos preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa troškova postupka zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

11. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza koji su provedeni u postupku (precizirani i interpretirani na str. od 5. do 8. presude) utvrđeno da je apelantu pravni prednik drugotuženog, nakon Odluke Komisije za stambene odnose broj 02-2217/88 od 17. oktobra 1988. godine, Rješenjem broj 01-2894/88 od 29. decembra 1988. godine dodijelio na korištenje sporni stan, a da je drugim rješenjem istog datuma bez potpisa i pečata apelantu dodijeljen na korištenje i stan u istoj zgradi i istoj ulici na broju 14, stan broj 36, na prvom spratu (u daljnjem tekstu: drugi stan); da je apelant 29. decembra 1988. godine sa SIZ-om stanovanja Banja Luka zaključio Ugovor o korištenju drugog stana broj 01-2894/88; da se apelant uselio u sporni stan u kojem je apelant s porodicom nesmetano živio u periodu od 1988. do 1993. godine, odnosno do početka ratnih dešavanja, kada je napustio Banja Luku i preselio se u Beograd. Nadalje, utvrđeno je da je prije toga, Gordana Karač kao nositeljica stanarskog prava na spornom stanu (davalac stana Zavod za medicinsku rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ Banja Luka; u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) izvršila zamjenu spornog stana za drugi stan na kojem je nosilac stanarskog prava bio bivši radnik Zanatsko-frizerskog salona Banja Luka, pravnog prednika drugotuženog, Ibrahim Đerbić; da je saglasnost na ugovor o zamjeni stanova dao pravni prednik drugotuženog, ali da saglasnost za zamjenu stanova nije dao davalac stana na korištenje i vlasnik spornog stana, te da su oba ova lica sa SIZ-om stanovanja zaključila ugovore o korištenju zamijenjenih stanova, te da se nakon smrti Ibrahima Đerbića u sporni stan uselio apelant.

12. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je davalac stana na korištenje privremenim Rješenjem broj 277/94 od 17. oktobra 1994. godine pravnom predniku tuženih Goranu Kovačeviću dodijelio na privremeno korištenje sporni stan, nakon čega je on s trećetuženim 27. oktobra 1995. godine zaključio Ugovor o korištenju spornog stana broj 0303-4206/95 pod oznakom „privremeni“, zatim 2. jula 1997. godine i Ugovor o korištenje spornog stana broj 0303-2620/97, a zatim je sa ODP Zavodom za ortopedsku protetiku (u daljnjem tekstu: pravni sljednik davaoca stana na korištenje) zaključio Ugovor o otkupu spornog stana koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV 1309/03 od 4. februara 2003. godine, te 13. decembra 2001. godine obnovljen u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona).

13. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da građanin stječe stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan, da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, da ugovor mora biti propisno zaključen sa ovlaštenom organizacijom, odnosno zajednicom stanovanja, po pravilu na osnovu akta davaoca stana na korištenje. Navedeno je i da je odredbom člana 23. istog zakona propisano da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava, dok je odredbom člana 26. navedenog zakona propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravomoćnog akta o dodjeli stana i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku, te da ugovor o korištenju stana treba da sadrži, između ostalog, imena ugovornih strana, naznačenje ugovora o davanju stana na korištenje, ulicu i broj zgrade u kojoj se stan nalazi, te broj prostorija i površinu stana. S tim u vezi je navedeno da je Osnovni sud utvrdio da je sporni stan od 1966. godine bio u vlasništvu davaoca stana na korištenje, a zatim pravnog sljednika davaoca stana na korištenje, kao i da je pravni prednik drugotuženog (koji je sporni stan dodijelio apelantu) u stambenoj zgradi Kalemegdanska br. 12 i 14 vlasnik samo jednog stana, i to drugog stana. Prema zaključku Osnovnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da pravni prednik drugotuženog nije bio vlasnik spornog stana u koji je apelant uselio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da shodno odredbama člana 11. st. 1. i 2. ZSO pravni prednik drugotuženog nije imao pravo vlasništva na spornom stanu i da stoga navedeni stan nije ni mogao dodijeliti apelantu na korištenje kao svom radniku, niti je apelant na njemu mogao steći pravo trajnog i nesmetanog korištenja, odnosno stanarsko pravo, zbog čega je i trebalo donijeti presudu kao u dispozitivu. Analogno tome, usvojen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog, te utvrđeno da je ništavo i bez pravnog dejstva Rješenje pravnog prednika drugotuženog broj 01-2894/88 od 29. decembra 1988. godine kojim je apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan, dok je u odnosu na trećetuženog protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije.

14. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 045769 11 Gž od 9. novembra 2011. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio na način da je utvrdio da su ništavi ugovori o korištenju spornog stana broj 0303-4206/95 od 27. oktobra 1995. godine i broj 0303-2620/97 od 2. jula 1997. godine zaključeni između prvotuženog i trećetuženog, da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen između prvotuženog i pravnog sljednika davaoca stana na korištenje koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem 1309/03 od 4. februara 2003. godine, te je pravnim sljednicima prvotuženog naloženo da apelantu predaju u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Prvostepena presuda je preinačena i na način da je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo i bez pravnog dejstva rješenje kojim je apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan, te su pravni sljednici prvotuženog obavezani da apelantu isplate troškove postupka precizirane u presudi.

15. Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant sporni stan napustio nakon 30. aprila 1991. godine, na osnovu čega je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene zakona kojima je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi i da će se lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje je prestalo smatrati privremenim korisnikom. Dalje je Okružni sud utvrdio da je Odlukom CRPC-a broj 611-276-1/1 od 27. novembra 2001. godine utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Stoga je Okružni sud zaključio da trećetuženi nije mogao raspolagati spornim stanom jer je odlukom CRPC-a utvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je od nadležnog organa zahtijevao vraćanje u posjed spornog stana. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da sve dok postoji zakonski nosilac stanarskog prava nisu bili ispunjeni uvjeti za otkup spornog stana jer je prije otkupa spornog stana, koji je izvršio prvotuženi, bilo sporno njegovo stanarsko pravo na navedenom stanu, slijedom čega je zaključio da je ništav ugovor o otkupu spornog stana u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je u suprotnosti s prinudnim propisima, te da je posljedica ništavosti ugovora shodno odredbi člana 104. ZOO uspostavljanje ranijeg stanja, zbog čega je i donio odluku kao u dispozitivu.

16. Protiv navedene presude pravni sljednici prvotuženog izjavili su reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 045769 13 Rev 2 od 20. novembra 2013. godine reviziju usvojio i presudu Okružnog suda u osporenom dijelu kojim je apelantova žalba usvojena preinačio na način da se apelantova žalba odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda od 18. marta 2011. godine. Presudom je apelant obavezan da pravnim sljednicima prvotuženog nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da provedenim dokazima apelant nije dokazao da je na pravnog prednika drugotuženog zaključenim ugovorom o zamjeni stanova između Gordane Karač i Ibrahima Đerbića preneseno pravo raspolaganja i pravo davanja spornog stana, pa je slijedom toga zaključio da sporni stan nije ni mogao biti predmet dodjele od strane pravnog prednika drugotuženog apelantu. Vrhovni sud je s tim u vezi ukazao da je odluku o dodjeli stana apelantu donio „nevlasnik“ koji nije imao pravo raspolaganja i dodjeljivanja spornog stana, te da se, dakle, apelant u sporni stan uselio na osnovu odluke o dodjeli stana koju je donio pravni prednik drugotuženog koji u vrijeme donošenja te odluke, a ni kasnije nije bio vlasnik spornog stana, niti je raspolagao pravom davanja na korištenje spornog stana. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, iz navedenog proizlazi da apelant shodno odredbama člana 11. ZSO nije mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu. Navedeno je i da je, nasuprot navedenom, pravnom predniku tuženih sporni stan dodijelilo pravno lice koje je nosilac prava davanja spornog stana na korištenje na zakonit način, te je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama i zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da su sudovi pogrešno utvrdili da je koristio stan koji mu nije dodijeljen jer se u stvari radilo o grešci prilikom vođenja podataka/evidencije o spornom stanu. Smatra da je nesporno da je on bio zakoniti nosilac stanarskog prava, a da ga prvotuženi nije mogao nikako steći. Smatra i da je predmetni postupak predugo trajao, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda.

20. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Drugotuženi je naveo da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantna odredba glasi:

Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 045769 13 Rev 2 od 20. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2013. godine, a apelacije je podnio je 6. februara 2014. godine i ponovo 13. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz člana II/4. i člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje - u odnosu na primjenu materijalnog prava

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

30. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni postupak odnosio na pitanje postojanja stanarskog prava na spornom stanu i njegovog povrata, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

31. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu jer je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelantu sporni stan dodijelio nevlasnik, odnosno pravno lice koje nije imalo pravo na dodjelu spornog stana na korištenje. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe člana 11. ZSO kojim je propisano da građanin stječe stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dovodeći navedene zakonske odredbe u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta iz kojih je nesporno da je apelantu sporni stan na korištenje dodijelilo pravno lice koje nije imalo pravo na dodjelu tog stana na korištenje jer nije bilo njegov vlasnik, niti nosilac prava za dodjelu stana na korištenje, zbog čega se ugovor o dodjeli spornog stana apelantu ne može smatrati punovažnim, to nema ništa što bi ukazivalo da su Vrhovni sud, a prije njega i Osnovni sud, proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti pogrešno utvrdili činjenice. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da su mu zbog pogrešno utvrđenih činjenica i proizvoljno primijenjenog materijalnog prava prekršeni i pravo na dom, pravo na imovinu i pravo da ne bude diskriminiran. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima nije prekršeno, odnosno da činjenice nisu pogrešno utvrđene, niti je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na pravično suđenje - u odnosu na trajanje postupka

36. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

a) Relevantna načela

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem zahtjeva za povrat spornog stana 14. maja 1999. godine, a okončan je presudom Vrhovnog suda od 20. novembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 14 godina i šest mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje postojanja stanarskog prava na spornom stanu i apelantovo pravo na njegov povrat, dakle da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su upravni organi i redovni sudovi trebali riješiti.

41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred upravnim organima trajao uporedo sa sudskim postupkom ukupno 14 godina i šest mjeseci s obzirom da je njegovo okončanje zavisilo od ishoda sudskog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo sedam godina i četiri mjeseca da donese prvostepenu presudu, te da je žalbeni i revizioni postupak okončan u kratkom roku od dvije godine i osam mjeseci, ali da to nije od utjecaja na činjenicu da je predmetni postupak koji je, istina, bio relativno složen, trajao više od 14 godina. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja ovog postupka, kao i da redovni sudovi i upravni organi nisu ponudili niti jedan argument iz kojeg bi proisticala objektivna prepreka za rješavanje ovog predmeta, već su ustvrdili da su apelantovi navodi neosnovani.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 14 godina i šest mjeseci, te da se radi o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti ukupan iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova i upravnih organa, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije su odluke osporene apelacijom, pogrešno utvrdili činjenice ili proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da apelant nije mogao biti nosilac stanarskog prava na spornom stanu jer mu ga je dodijelilo pravno lice koje nije bilo vlasnik stana, niti nosilac prava korištenja na tom stanu.

46. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je bio relativno složen trajao 14 godina i šest mjeseci, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2). i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-574/14 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio