Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2191/14 (R. P.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
- Stanovi JNA
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2191/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2191/14, rješavajući apelaciju Radomira Pešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radomira Pešića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da, u slučaju ispunjenja uvjeta, apelantu osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radomir Pešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 299644 13 Rev od 20. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0P 008360 07 Gž 2 od 25. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 372/04 od 27. januara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Navedeni učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. novembra do 1. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5481/10 od 17. septembra 2013. godine odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001003 od 7. oktobra 2010. godine. Navedenom odlukom Vrhovnog suda, kako proizlazi iz činjenica tog predmeta, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi H.Č. preda u posjed dvosoban stan koji se nalazi u Sarajevu, Lenjinova ulica (sada Grbavička) broj 60 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da mu na ime korištenja stana isplati iznos od 18.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.
Osporene presude
6. Uporedo s postupkom predaje u posjed predmetnog stana, apelant je protiv tužene pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom stanu i uknjižbe u zemljišne knjige.
7. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tužene povodom prethodno navedene pravne stvari, Općinski sud je donio Presudu broj P-372/04 od 27. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je isključivi vlasnik predmetnog stana, da mu tužena to pravo prizna i trpi da se u zemljišnim knjigama upiše kao isključivi vlasnik predmetnog stana. Apelant je tužbu zasnovao na činjenicama da je na predmetnom stanu stekao status nositelja stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) zaključenjem ugovora o korištenju stana 1988. godine, a zatim vlasništvo zaključenjem ugovora sa bivšom SSNO o kupovini stana i isplatom kupoprodajne cijene 11. februara 1992. godine. Tužena nije osporila apelantov status NSP na predmetnom stanu, ali je osporila njegovo pravo vlasništva.
8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica apelantov tužbeni zahtjev odbio, ocjenjujući, prije svega, da se pravo vlasništva na predmetnom stanu ne može steći na osnovu odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, već se na kategoriju vojnih stanova, među kojima je i predmetni stan, primjenjuje Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova kojom su regulirana prava povodom kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO. S tim u vezi je utvrđena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je apelant na predmetnom stanu stekao status NSP i da je sa pravnim prednikom tužene, dakle SSNO kao prodavcem, zaključio valjan Ugovor o otkupu stana koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Sarajevu (Ov-I 650/92) povodom kog je isplaćena kupoprodajna cijena 11. februara 1992. godine. U obrazloženju je dalje navedeno da su prava nosilaca prava iz kupoprodajnog ugovora regulirana u odredbi člana 2. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da, ukoliko je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva u zemljišne knjige ima pravo na naknadu od Federacije BiH utvrđenu u skladu s odredbom člana 18. tog zakona. S tim u vezi je zaključeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer zaključenjem kupoprodajnog ugovora apelant nije postao isključivi vlasnik predmetnog stana, već je stekao pravni osnov za stjecanje tog prava prema odredbama Zakona o prodaji stanova, a pravo upisa vlasništva nije stekao, jer je ostao u službi oružanih snaga izvan BiH nakon 14. decembra 1995. godine, pa se ne smatra izbjeglicom niti raseljenim licem, zbog čega je njegov zahtjev kao neosnovan odbijen.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 008360 07 Gž 2 od 25. aprila 2012. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju ožalbene presude potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice i relevantne zakonske odredbe Zakona o prodaji stanova koji je u konkretnoj situaciji lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničkopravnim odnosima. U tom smislu je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dva kumulativna uvjeta koja moraju biti ispunjena da bi tužena izdala nalog za upis prava vlasništva (knjiženje) i to legalno korištenje stana i zaključenje pravno obavezujućeg ugovora prije 6. aprila 1992. godine. Budući da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelant nije legalni korisnik stana (nije u posjedu stana, jer je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH zbog čega je rješenjem nadležnog organa odbijen njegov zahtjev za povrat stana), to je njegov tužbeni zahtjev, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno odbijen primjenom odredaba iz čl. 15, 39. i 39a. Zakona o prodaji stanova, zbog čega je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pri tome je istaknuto da tužena „nije dostavila dokaze na činjenične navode da je [apelant] riješio svoje stambeno pitanje na teritoriji Srbije i Crne Gore, tačnije u Podgorici sa četverosobnim stanom“.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 299644 13 Rev od 20. marta 2014. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili činjenična utvrđenja i pravilno primijenili materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, prema kojima apelant ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarenje prava uknjižbe kao vlasnika na predmetnom stanu. Napomenuto je da iz tih odredaba (čl. 15. i 39. Zakona o prodaji stanova) proizlazi da ugovor o kupoprodaji vojnog stana ne prenosi na kupca pravo vlasništva, već da se takvim ugovorom na kupca prenosi posjed i pravo da kupac postane vlasnik uz ispunjenje određenih uvjeta. S obzirom na to da apelant te uvjete nije ispunio, iako je zaključio valjan pravno obavezujući ugovor, njegov zahtjev je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odbijen. Također je napomenuto da se u konkretnoj pravnoj situaciji ne može primijeniti stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz predmeta Đokić protiv BiH, jer apelant nije postavio zahtjev za naknadu vrijednosti stana, već za njegovu uknjižbu. Stoga je revizija kao neosnovana odbijena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi je naveo činjenicu koja je u postupku nesporno utvrđena, prema kojoj je sa pravnim prednikom tužene zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana i isplatio kupoprodajnu cijenu, pa unatoč tome, Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno zaključuje da se na konkretnu pravnu stvar ne može primijeniti odluka Evropskog suda koja je donesena u predmetu Đokić protiv BiH. Predložio je da se apelacija usvoji i da mu se omogući pravo na otkup stana ili pravična naknada za stan.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima na apelaciju naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na koja je apelacijom ukazano, budući da je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova zbog neispunjenja uvjeta propisanih u tom zakonu.
13. Tužena smatra da je apelacija neosnovana, jer je apelant svoje stambeno pitanje riješio iz novoformiranog stambenog fonda bivše SFRJ i da je pritom, da bi se kvalificirao za dodjelu stana u Podgorici, morao da se odrekne prava na predmetnom stanu u Sarajevu. Također je istaknuto da se apelant ne može smatrati izbjeglicom i raseljenim licem zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju osporenih presuda, da nije u posjedu stana jer mu povrat nije dozvoljen, pa su stoga osporene presude zakonite a apelacija neosnovana, zbog čega je predloženo da se kao takva odbije.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 2909644 13 Rev od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 14. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na nemogućnost apelanta da se utvrdi činjenica o njegovom vlasništvu na predmetnom stanu i uknjižbi, te činjenice u zemljišnim knjigama.
21. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba da predstavlja osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te pitanjem da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
22. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na „vojnom“ stanu (na osnovu ugovora o otkupu sa bivšim SSNO), te o upisu tog prava u zemljišne knjige.
26. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje u vezi sa primjenom člana 39. Zakona o prodaji stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
27. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da „nesporno (je) da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tač. 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštovanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed“ (tačka 47).
28. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
29. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim, Ustavni sud uočava da je apelantov položaj, u konačnici, identičan položaju apelanata iz predmeta broj AP 1205/08, jer je u obrazloženjima osporenih odluka priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je apelant zaključio s pravnim prednikom tužene, ali je izrekom presude odbijen zahtjev da je na osnovu tog ugovora stečeno pravo vlasništva. Dakle, nesporno je da, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (u smislu da ima pravno obavezujući ugovor, ali da nema pravo na uknjižbu zbog neispunjenja kumulativnih uvjeta propisanih Zakonom o prodaji stanova) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da nije bilo proporcionalno, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
30. S obzirom na navedeno, bez utjecaja su navodi tužene iz odgovora na apelaciju koji se tiču dodjele stana apelantu iz novoformiranog fonda bivše SFRJ, budući da iz obrazloženja osporenih odluka (presude Kantonalnog suda) proizlazi da tužena nije dostavila dokaze na činjenične navode da je apelant riješio svoje stambeno pitanje dodjelom stana u Podgorici. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može provesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa eventualnim stjecanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu i sl., pa je upravo zbog tih razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH, koja će na osnovu relevantnih dokaza nesporno utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, s obzirom na to da je pred redovnim sudovima ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je apelant dobio drugi stan, na stav Evropskog suda izražen u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine, aplikacija broj 1495/07, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U navedenoj odluci Evropski sud je prvenstveno u tački 63. istakao „da je ovaj predmet potrebno razlikovati od predmeta Đokić jer su ovim aplikantima dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji u zakup na neodređeno vrijeme“, te je istaknuto da su neki od njih „kasnije čak i otkupili te stanove“. Nadalje je Evropski sud u tački 66. naveo da „činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje imovine te osobe u drugoj državi. Međutim, kao i u predmetu Mago i drugi, Sud je svjestan izuzetnih okolnosti raspada SFRJ i ratova u regionu. Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju, oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine (vidi tačku 54. u tekstu gore)“. Dakle, Evropski sud je, također, ukazao da aplikantima koji su u konkretnom slučaju imali zaključen pravno obavezujući ugovor i kojima su dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
33. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na poštivanje doma.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona, nemogućnošću utvrđivanja visine naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman