Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1404/16 (D. P.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1404/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1404/16, rješavajući apelaciju Dojčina Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dojčina Pajića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši u predmetu broj 73 0 I 005451 07 I.
Nalaže se Osnovnom sudu u Kotor Varoši da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 73 0 I 005451 07 I, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dojčinu Pajiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Dojčinu Pajiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Kotor Varoši i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dojčin Pajić (u daljem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 73 0 I 005451 07 I. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 20. aprila 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 25. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 31. maja 2007. godine Osnovnom sudu, na osnovu izvršne i pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-164/02 od 5. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-1044/05 od 11. septembra 2006. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv Miodraga Romića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2001. godine, kao i troškova parničnog i izvršnog postupka, i to prodajom nepokretne imovine izvršenika.
6. Usljed nemogućnosti da se provede izvršenje na nekretninama izvršenika, apelant je 27. marta 2013. godine promijenio predmet i sredstva izvršenja na način da se izvršenje provede na plati izvršenika.
7. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 73 0 I 005451 07 I od 8. aprila 2013. godine dozvoljena je promjena predmeta i sredstava izvršenja i određeno je provođenje izvršenja zapljenom ½ plate koju izvršenik ostvaruje kao zaposlenik na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci i prenosom zaplijenjenog novčanog iznosa na apelantov žiro račun.
8. Protiv navedenog rješenja izvršenik je izjavio prigovor koji je Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 I 005451 07 I od 7. oktobra 2013. godine odbijen, te je rješenje o promjeni predmeta izvršenja dostavljeno poslodavcu, Univerzitetu u Banjoj Luci, uz dopis od 14. oktobra 2013. godine.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 I 005451 14 Gž od 14. jula 2014. godine žalba izvršenika je odbijena i potvrđeno je Rješenje Osnovnog suda broj 73 0 I 005451 07 I od 7. oktobra 2013. godine.
10. Osnovni sud je poslodavcu izvršenika, Univerzitetu u Banjoj Luci, 26. novembra 2014. godine dostavio podnesak, tražeći da obavijesti sud o razlozima nepostupanja po rješenju.
11. Dopisom od 8. decembra 2014. godine Univerzitet u Banjoj Luci obavijestio je Osnovni sud da nije moguće postupiti po rješenju od 8. aprila 2013. godine, jer je plata izvršenika opterećena kreditnim zaduženjima više od ½ i dostavio je platne liste za oktobar 2013. i 2014. godine.
12. Osnovni sud je dopisom od 5. augusta 2015. godine tražio od Univerziteta u Banjoj Luci da dostavi podatke o vremenu nastanka kreditnog zaduženja u iznosu od 15.359,88 KM, o razlozima nepostupanja po rješenju o izvršenju s obzirom na to da u 2013. godini neto plata izvršenika nije bila opterećena ni do iznosa od 2/3 bez obzira na kreditna zaduženja, te je poslodavac bio dužan da razliku plate u iznosu od 182,49 KM mjesečno plijeni i prenosi na apelantov račun, te o razlozima nepostupanja po rješenju o izvršenju s obzirom na to da u 2014. godini neto plata izvršenika nije bila opterećena ni do iznosa od 2/3 bez obzira na kreditna zaduženja, te je poslodavac bio dužan da razliku plate u iznosu od 128,00 KM mjesečno plijeni i prenosi na apelantov račun sa upozorenjem da će se, u suprotnom, izreći novčana kazna u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku.
13. Univerzitet u Banjoj Luci dostavio je obavještenje 25. augusta 2015. godine Osnovnom sudu u kojem je naveo da rješenje od 8. aprila 2013. godine nije provedivo, jer je plata izvršenika i dalje opterećena kreditnim zaduženjima i ostalim opterećenjima više od ½ ukupnog iznosa.
14. Apelant je više puta urgencijama, te dopisima urgirao da se izvrši dalje provođenje izvršenja i da se, u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o izvršnom postupku, novčano kazne odgovorna lica zbog onemogućavanja provođenja izvršenja.
15. Prema stanju spisa i informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, izvršni postupak još nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da predmetni izvršni postupak pred Osnovnim sudom traje od 2007. godine i da još nije završen, te da takvo dugo trajanje izvršnog postupka ne zadovoljava kriterijum razumnog roka iz člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da hitno okonča izvršni postupak u predmetu broj 73 0 I 005451 07 I. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Vladu Republike Srpske da mu isplati 3.000,00 KM radi naknade nematerijalne štete zbog dugog trajanja izvršnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju, istakavši da je postupio po apelantovom prijedlogu, odnosno donio predloženo rješenje o promjeni predmeta i sredstava izvršenja, te donio rješenje po prigovoru i dostavio ga poslodavcu.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne presude, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
23. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utječu na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
26. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njegovog prijedloga za izvršenje od 31. maja 2007. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je apelant 31. maja 2007. godine pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizovao svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje više od devet godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog potraživanja prodajom nepokretne imovine izvršenika, odnosno zapljenom ½ plate koju izvršenik ostvaruje kao zaposlenik na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci i prenosom zaplijenjenog novčanog iznosa na apelantov žiro račun), Ustavni sud smatra da se radi o nešto složenijem postupku.
35. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant, usljed nemogućnosti provođenja izvršenja na nekretninama izvršenika, promijenio predmet i sredstva izvršenja 27. marta 2013. godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant brojnim podnescima u 2014, 2015. i 2016. godini urgirao postupanje Osnovnog suda, čime je pokušao ostvariti što hitnije okončanje izvršnog postupka.
36. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugalije, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
37. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje (31. maja 2007. godine), propustio da postupi u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, te da je, tek nakon što je apelant, uslijed nemogućnosti provođenja izvršenja na nekretninama izvršenika, predložio novi predmet i sredstva izvršenja (27. marta 2013. godine), odredio predloženo izvršenje na plati izvršenika, rješenjem o izvršenju (8. aprila 2013. godine). Nakon toga Osnovni sud je poslije šest mjeseci od donošenja rješenja o izvršenju donio rješenje o prigovoru izvršenika (7. oktobra 2013. godine) protiv kojeg je izvršenik izjavio žalbu, koja je rješenjem Okružnog suda od 14. jula 2014. godine odbijena. Nadalje, a što proizlazi iz odgovora na apelaciju, Osnovni sud je dopisima od 26. novembra 2014. godine i 5. augusta 2015. godine tražio od apelantovog poslodavca da ga obavijesti o razlozima nepostupanju po predmetnom rješenju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao biti svjestan činjenice da je izvršni postupak, koji je zakonom označen kao hitan, pokrenut 2007. godine, te da je bio dužan postupati efikasno i u skladu sa zakonskim propisima kako bi se postupak okončao što brže. Umjesto da postupa u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, Osnovni sud je tolerisao nepostupanje apelantovog poslodavca po nalogu suda i izbjegavanje da dâ tražene odgovore i nije ga sankcionisao.
38. Uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud svojim nepostupanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u dužim vremenskim periodima, te tolerisanjem ponašanja apelantovog poslodavca propustio da izvrši svoju obavezu da djelotvorno i ekonomično provede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se odgovornost za neokončanje predmetnog izvršnog postupka u periodu dužem od devet godina može pripisati Osnovnom sudu.
39. Stoga, imajući u vidu ukupno trajanje izvršnog postupka, te duže periode neaktivnosti koji ničim nisu opravdani, Ustavni sud zaključuje da je u ovom postupku, koji još uvijek nije okončan, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
42. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 300,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je 2.700,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada izvršni postupak pred Osnovnim sudom traje više od devet godina i kada još uvijek nije okončan, te kada je Osnovni sud imao duže periode neaktivnosti, te kada je tolerisao ignoriranje zahtjeva suda od apelantovog poslodavca, a svoju neaktivnost u tako dugim vremenskim intervalima i ponašanje koje nije u skladu sa relevantim odredbama ZIP-a nije ničim opravdao, niti se iz spisa mogu utvrditi razlozi za takvo postupanje.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman