Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4949/16 (S. J.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4949/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4949/16, rješavajući apelaciju Safije Jašarević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Safija Jašarević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003283 16 Rev od 6. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safija Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 003283 16 Rev od 6. septembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je uvažena žalba tuženog (Z.M.) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka isplati iznose navedene u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Predmet spora je zahtjev apelantice da se obaveže tuženi da joj na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupno 240.667.78 KM, od čega na ime naknade materijalne štete, koja se odnosi na razliku vrijednosti nekretnina zamijenjenih na temelju ugovora o razmjeni nekretnina u iznosu od 222.667,78 KM, na ime parničnih troškova za zastupanje apelantice u postupku vođenom pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu P. 113/00 iznos od 6.000,00 KM, takse na tužbu i presudu u predmetu P. 113/00 u iznosu od 2.000,00 KM, te na ime naknade nematerijalne štete - pretrpljenog duševnog bola zbog gubitka prava na dom i izbora mjesta življenja iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o advokaturi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženi kao punomoćnik apelantice istu zastupao u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj: P-113/00, bilo propisano da su advokati dužni da pružaju pravnu pomoć savjesno i stručno u skladu sa Ustavom, Zakonom i drugim propisom, kao i Statutom i drugim propisima i pravilima Advokatske komore Republike Srpske. Takođe, da je odredbama člana 5. stav 2. navedenog zakona propisano da advokat ima pravo i dužnost da u skladu sa pozitivnim propisima i u okviru ovlaštenja dobijenih od stranke preduzima sve radnje u svim pravnim poslovima koje su po njegovoj ocjeni u interesu stranke kojoj pruža pravnu pomoć. Pored toga, postoji zakonska obaveza advokata (član 39. stav 1. Zakona o advokaturi) da informiše stranku o promjenama u njenom predmetu i to predstavlja opštu obavezu advokata koji je stranku u svakom slučaju dužan informisati o toku posla i posljedicama za koje smatra da će proizaći, a dužan je usmjeriti njenu pažnju i na probleme i rizike vezane za pojedine aspekte posla. Dalje, odnos advokata i stranke kojoj se obavezao na advokatske usluge je ugovorni odnos. Ugovor između stranke i advokata je ugovor o nalogu koji predviđa odredba člana 749. Zakona o obligacionim odnosima u kojem je advokat nalogoprimac, a stranka kojoj se on obavezao na usluge je nalogodavac. U praksi se nalog daje u punomoćju, dok je prema odredbi člana 751. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima sa pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama, dakle, nalog je bitni elemenat ugovora o nalogu. Vrhovni sud je istakao da je na strani stranke teret dokazivanja da cilj nije postignut zato što je povrijeđena obaveza postupanja u skladu sa pravilima struke i sa dužnom pažnjom. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica punomoćjem od 12. marta 2003.godine ovlastila tuženog da je zastupa u predmetu P-113/00 kod Osnovnog suda u Banjaluci radi „raskida ugovora o zamjeni i iseljenja“, te da je punomoć data za vođenje parnice u smislu odredbe člana 305. Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 95. ranijeg Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je odbijanje tužbenog zahtjeva apelantice u toj ranijoj parnici rezultat ocjene svih izvedenih dokaza, a ne toga što svjedoci koje je predložila tužiteljica (Z.V. i A.G.) nisu saslušani zbog odustanka tuženog od tog dokaza, te da apelantica nije dokazala da bi ishod te parnice u slučaju da je izeden dokaz saslušanjem navedenih svjedoka, za tužiteljicu bio povoljniji, a time ni da je postupano protivno pravilima struke. S druge strane, odsustvo dužne pažnje tuženog u postupanju po datom nalogu ogleda se u tome što apelanticu nije informisao o stanju predmeta u fazi žalbenog postupka i o eventualnom ulaganju vanrednog pravnog lijeka protiv drugostepene presude koja mu je dostavljena 29. maja 2006. godine. Međutim, imajući u vidu naprijed navedeno, pravilan je zaključak drugostepenog suda da apelantica nije dokazala da bi uspjela u ranijoj parnici da je uložen vanredni pravni lijek, pa između navedenog ponašanja tuženog i štete za koju apelantica tvrdi da je pretrpjela, nema uzročno-posljednične veze, kao uslova odštetne odgovornosti u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman