Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4964/16 (S. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4964/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4964/16, rješavajući apelaciju Stanislava Vranješevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanislav Vranješević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 128210 16 Kvlz od 5. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanislav Vranješević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 128210 16 Kvlz od 5. oktobra 2016. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Također je utvrđeno da je apelant predmetnu saobraćajnu nesreću učinio iz nehata, jer je olako držao da neće doći do zabranjene posljedice postupajući suprotno blanketnim propisima i to članu 27. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima i članu 37. Pravilnika o znakovima na putevima, tako što je dolaskom u zonu predmetne raskrsnice preuzeo radnju skretanja ulijevo prelazeći punu središnju liniju, što je za posljedicu imalo saobraćajnu nesreću u kojoj je nastupila smrt jednog lica i teška tjelesna povreda drugog lica. Vrsta i visina krivične sankcije apelantu je izrečena uzimanjem u obzir brojnih olakšavajućih okolnosti (raniju neosuđivanost apelanta, korektan stav u konkretnom krivičnom postupku, veliki doprinos drugog učesnika nastanku predmetne nezgode, kao i velik protek vremena od izvršenja predmetne saobraćajne nesreće), dok sud nije našao otežavajuće okolnosti na strani apelanta.
3. U obrazloženju odluke drugostepeni sud je naveo da si iz skice lica mjesta i fotodokumentacije saobraćajne nesreće, koji su sastavni dio zapisnika o uviđaju, nesporno utvrđuje da je kolovoz na spornom djelu predmetne ulice podijeljen punom – neisprekidanom linijom, a da to kategorički potvrđuje i svjedok LJ. R., koji je sačinio skicu. Drugostepeni sud je istakao da su bez osnova apelantove žalbene tvrdnje, da je sud morao pokloniti vjeru kvalifikovanim svjedocima G. V. direktoru Policije RS i Z. K. sudiji Ustavnog suda RS, jer su ti svjedoci svjedočili o događaju koji se desio prije 17 – 18 godina, pa je drugostepeni sud mišljenja da je logično da njihova sjećanja ne mogu imati veći kredibilitet od materijalne dokumentacije sa lica mjesta iz vremena kada se dogodila saobraćajna nesreća. Drugostepeni sud je također istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud, na osnovu određenih spisa i fotodokumentacije predmetne raskrsnice iz 1993. godine, mogao utvrditi da se ona razlikuje od skice lica mjesta i da na njoj jasno stoji da se radi o isprekidanoj liniji, što po ocjeni drugostepenog suda nema nikakav značaj na zaključak prvostepene presude o vrsti linije kojom je podijeljen predmetni kolovoz, obzirom da je navedena fotodokumentacija sačinjena pet godina prije konkretnog događaja.
4. Vrhovni sud je u osporenoj odluci naveo, između ostalog, da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na tvrdnju da u prvostepenoj presudi nije tačno navedeno u kojem Službenom glasniku ili Službenom listu i kada su objavljeni Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima i Pravilnik o saobraćajnim znacima, iz razloga što izreka presude to ne mora sadržavati, pa da zbog toga nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, kako to apelant po ocjeni Vrhovnog suda neosnovano ističe u svom Zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je uputio apelanta na odredbu člana 299. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) koja propisuje šta sadrži presuda kojom se optuženi oglašava krivim.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni KZ RS i ZKP RS. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda ,Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman