Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1114/14 (M.V.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Protek roka
  • Dokaz
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1114/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1114/14, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1) i (3) tačka c) i člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010842 13 Kž od 26. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 010842 13 K od 13. juna 2013.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.V. podnesena zbog navoda o nezakonitom lišavanju slobode i pritvoru u odnosu na pravo na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda usljed proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marinko M. Brkić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010842 13 Kž od 26. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010842 13 K od 13. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 25. avgusta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je predmetni krivični postupak, u odnosu na apelanta, pokrenut zahtjevom za sprovođenje istrage po tada važećem Zakonu o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) podnesenom istražnom sudiji, nakon apelantovog lišavanja slobode, koje se desilo 18. aprila 2000. godine. Nakon okončane istrage, Tužilaštvo je 27. decembra 2012. godine Okružnom sudu podnijelo na potvrđivanje optužnicu broj T 13 0 KT 00004577 04 od 27. decembra 2012. godine protiv apelanta i saoptuženog R.V. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 36 stav 2 tač. 4) i 6) Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS - posebni dio) u vezi sa članom 22 KZRS - opšti dio, koja je potvrđena 31. januara 2012. godine.

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 010842 13 K od 13. juna 2013. godine apelant i saoptuženi R.V. su proglašeni krivim što su radnjama pobliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo za koje su optuženi. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 18. aprila do 2. septembra 2000. godine. Apelantu je, na osnovu člana 69 KZRS - opšti dio, izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja pištolja marke CZ, kalibra 99 mm, fabrički broj 30532 (u daljnjem tekstu: sporni pištolj) kao predmeta kojim je izvršeno krivično djelo. Na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. Naime, apelant je proglašen krivim što je, zajedno sa saizvršiocem - optuženim R.V., 19/20. aprila 1995. godine, u mjestu navedenom u izreci, s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist, došao do kuće Ilije i Jelice Topić, te zajedno sa optuženim R.V. radnjama pobliže opisanim u izreci nanio povrede Iliji Topiću, koje su dovele do njegove smrti i potom pucao iz spornog pištolja u Jelicu Topić usljed čega je nastupila i njena smrt.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza, među kojim je i izvještaj o lišavanju slobode MUP-a RS - Službe specijalizovane policije Banja Luka od 19. aprila 2000. godine, utvrdio da je istražni sudija Osnovnog suda u Banjoj Luci izvršio uviđaj na licu mjesta, da je sastavio zapisnik o uviđaju, koji je nestao iz spisa, da su u sopstvenoj kući zatečena beživotna tijela Ilije i Jelice Topić, da je spoljni pregled nastradalih izvršio vještak, dr Željko Karan, da su u kući zatečeni i izuzeti predmeti i tragovi, i to: čaura koja je pronađena u spavaćoj sobi u kojoj je pronađeno beživotno tijelo Jelice Topić, te su uzeti otisci prstiju sa predmeta koji su pronađeni u kući i u dvorištu, a to su potvrdila i dvojica vještaka. Navedeno je da je, na osnovu iskaza svjedoka (inspektora) Ranka Đukarića i dvojice vještaka, te navedenih materijalnih dokaza, utvrđeno da se dvije do tri godine kasnije devet spornih otisaka papilarnih linija poklopilo sa nespornim otiscima papilarnih linija optuženog R. V., nakon čega je lišen slobode. Navedeno je da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je apelant lišen slobode 18. aprila 2000. godine na osnovu dojave informatora Gorana Suvare, koji je tvrdio da ga je apelant angažovao da izvrši ubistvo inspektora Đukarića, koji je lišio slobode njegovog brata – saoptuženog R.V. zbog osnovane sumnje da je počinio inkriminisano ubistvo. Utvrđeno je da je apelant u zakazano vrijeme došao u Tunjice, do ulaznih vrata u kuću Gorana Suvare, da je Specijalna jedinica policije napravila zasjedu, da su ga tu lišili slobode „primjenom tehnike čišćenja“ s obzirom na to da je pružao otpor, pa su ga oborili na zemlju kojom prilikom su kod njega pronašli sporni pištolj o kojem je apelantu izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 19. aprila 2000. godine, koji je zajedno sa apelantom predat operativnim radnicima CJB Banja Luka. Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaze svjedoka - pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RS, koji su apelanta lišili slobode, te svjedoka koji ga je saslušavao povodom krivičnog djela za koje je lišen slobode i da je utvrdio da prema apelantu ovlašćena službena lica nisu primijenila prinudu da on potpiše potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, a njegove tjelesne povrede su nastale prilikom njegovog lišavanja slobode, jer je pružao otpor, zbog čega su službena lica, vršeći svoje službene radnje u skladu sa pravilima koja važe u slučaju postupanja sa licima koja pružaju otpor prilikom lišavanja slobode, primijenili taktiku „čišćenja lica“. Nadalje, ukazano je da je svjedok D.M. kazao da je on saslušavao apelanta i da mu je on dao da potpiše potvrdu o oduzimanju predmeta, a ta činjenica je potvrđena i uvidom u navedenu potvrdu na kojoj se u donjem desnom uglu nalazi svojeručni potpis ovog svjedoka.

8. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka jasno je utvrđeno da je pištolj iz koga je ubijena Jelica Topić pronađen kod apelanta. Zbog izloženog, sud nije povjerovao apelantovom iskazu da je sporni pištolj predao pukovniku Grujiću, kao ni iskazima trojice svjedoka odbrane za čije iskaze je navedeno da su djelimične različiti, a osim navedenog, svjedoci se nisu mogli izjasniti o broju pištolja koji se nalazio kod pukovnika Grujića, imajući u vidu navedenu činjenicu, kao i činjenicu da je 2000. godine kod apelanta pronađen pištolj iz koga je ubijena Jelica Topić, jasno proizilazi da navedeni pištolj apelant nije poklonio pukovniku Grujiću. Da je pištolj bio kod apelanta sve vrijeme od kada ga je nabavio, tj. od 1992. godine, proizilazi iz oružnog lista iz koga se vidi da je sve do 2010. godine navedeni pištolj vođen na apelantovo ime. Okružni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, dr Srdića, utvrdio da, bez obzira na povrede koje je apelant imao u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao posljedica saobraćajne nesreće, on je mogao da se kreće uz pomoć potpazušnih štaka sa osloncem na povrijeđenu nogu jedne trećine tjelesne težine, da je mogao da sjedi, da samostalno dođe do auta, te da je mogao u rukama držati ručno vatreno oružje i njime upravljati dok stoji. Slijedom navedenog, sud je ustanovio da je potpuno neupitno da su supružnike Topić na način naveden u izreci presude zajedno usmrtili apelant i saoptuženi R.V na način što su razbili staklo na ulaznim vratima, pa kroz tako načinjen otvor otključali vrata ključem koji se nalazio sa unutrašnje strane, ušli u kuću, gdje su izvršili krivično djelo ubistvo na način pobliže opisan u izreci presude.

9. Okružni sud je zaključio da je motiv tog ubistva bilo sticanje imovinske koristi, jer su supružnici Topić imali sina i kćerku u inostranstvu, koji su im slali novac, a nekoliko dana prije ubistva kod njih je dolazilo vozilo stranih registarskih oznaka i to lice im je donijelo novac koji im je poslao sin iz Njemačke, što su apelant i saoptuženi R.V znali, jer su tada stanovali u istom dijelu opštine Banja Luka, u kući udaljenoj od kuće Topića oko 2 km. Zbog izloženog, u njihovim radnjama su se stekli svi bitni elementi krivičnog djela teško ubistvo iz člana 36 stav 2 tač. 2) i 4) KZRS - posebni dio koje su počinili kao saizvršioci u smislu člana 22 KZRS - opšti dio u vrijeme i na način naveden u izreci presude, dakle, krivično djelo sa kvalifikatornim obilježjima ubistvo dva lica i iz koristoljublja, odnosno počinili su jedno krivično djelo sa dvije kvalifikatorne okolnosti, jer u konkretnoj pravnoj situaciji postoji prividan idealni sticaj po osnovu alternativiteta.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama Tužilaštva, apelanta i saoptuženog R.V., te njihovih branilaca, izjavljenim protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 11 0 K 010842 13 Kž od 26. decembra 2013. godine kojom se odbijaju kao neosnovane sve žalbe i potvrđuje Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 010842 13 K od 13. juna 2013. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da je pobijana presuda zasnovana na dokazu na kojem se ne može zasnivati sudska odluka u smislu odredbe člana 10 ZKP. Naime, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze triju svjedoka apelantove odbrane, da sporni pištolj nije bio kod apelanta, te dovodeći ih u vezu sa ostalim sprovedenim dokazima pravilno zaključio da se njihovim iskazima ne može pokloniti vjera, dajući o tome detaljno i valjano obrazloženje na strani 20. pobijane presude, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Sa druge strane, teza apelantove odbrane da je njegovo lišavanje slobode 18. aprila 2000. godine „izrežirao“ Ranko Đukarić zajedno sa Goranom Suvarom, te da mu je tom prilikom sporni pištolj podmetnut za Vrhovni sud je potpuno neprihvatljiva, jer je ona krajnje nelogična i nije ničim argumentovana. Naime, ukazano je da je Ranko Đukarić, prema iskazima svjedoka - ovlašćenih službenih lica, bio izuzet iz postupka koji se vodio protiv apelanta, jer je bio oštećeni u tom postupku, pa, prema tome, ovaj svjedok nije bio na licu mjesta prilikom lišavanja slobode apelanta, niti je učestvovao u njegovom ispitivanju u prostorijama policije.

11. Nadalje, u odnosu na navode da u izreci pobijane presude nisu individualizovane radnje apelanta i saoptuženog R.V., u situaciji kada im se stavlja na teret počinjenje krivičnog djela kao saizvršiocima, ne čini izreku presude nerazumljivom, niti protivrječnom, a ni razlozima, jer u situaciji kada nema očevidaca predmetnog događaja i kada optuženi u potpunosti negiraju izvršenje djela, pojedinačnu radnju svakog od izvršioca je najčešće nemoguće utvrditi, zbog čega se radnje izvršenja i opisuju na način da su ih zajedno preduzeli saizvršioci.

12. Što se tiče prigovora da je apelantu i saoptuženom R.V. povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da zapaža da je istraga u ovom krivičnom predmetu započela prema ranije važećem ZKP, kada je istragu vodio istražni sudija, a završena je prema sada važećem ZKP, prema kojem istragu vodi tužilac, i da je ona zaista dugo trajala. Iz stanja spisa se ne može utvrditi razlog dugotrajne istrage, ali u svakom slučaju, prvostepeni postupak pred sudom je okončan za relativno kratko vrijeme od šest mjeseci.

13. Činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima iznesenim u žalbama apelanta i njegovog branioca, te branioca saoptuženog R.V., po ocjeni Vrhovnog suda, potpuna su i pravilna. Ona su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKP. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan a, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da su apelant i optuženi R.V. počinili krivično djelo ubistvo. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima apelanta i njegovog branioca, prvostepeni sud je pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka - pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RS, koji su apelanta lišili slobode, te svjedoka koji su ga saslušavali povodom tog krivičnog djela, iskaze je pravilno ocijenio kao uvjerljive, detaljno obrazlažući zašto ih prihvata, te je na osnovu njih pravilno utvrdio da je prilikom lišavanja sloboda apelanta, zbog otpora koji je pružao, apelant oboren na tlo i da mu je prilikom pada ispao sporni pištolj. Navodi ovih svjedoka su potvrđeni i izvještajem o lišavanju slobode Specijalne jedinice MUP-a RS od 19. aprila 2000. godine, te je u tom izvještaju decidirano navedeno o kom pištolju se radi, a to je upravo sporni pištolj, koji je u potvrdi naznačen kao pištolj koji je oduzet od apelanta i za kojeg je vještačenjem utvrđeno da sporna čaura koja je izuzeta na licu mjesta, prilikom uviđaja predmetnog događaja, potiče od metka ispaljenog upravo iz ovog pištolja.

14. Nadalje, bez osnova su i prigovori kojima se osporava kredibilitet vještaka, dr. Milana Srdića tvrdnjom da je on u vrijeme lišavanja slobode apelanta bio zaposlen u MUP-u RS, i to u Specijalnoj jedinici. Naime, pod pretpostavkom da je ova činjenica i tačna, ona ne dovodi u sumnju pravilnost ocjene nalaza i mišljenja ovog vještaka, jer su, i po ocjeni Vrhovnog suda, oni dati u skladu sa pravilima vještine i struke. I pored toga što su tačni žalbeni navodi apelantovog branioca da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je on u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela imao prebivalište u selu Prijakovci, oni su potpuno nebitni, a istovremeno je nesporno da je u jednom periodu svog života, prije događaja, apelant bio nastanjen u tom selu, dok je njegov brat - optuženi R.V. i u vrijeme događaja bio nastanjen u tom selu. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenično stanje je utvrđeno potpuno i pravilno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen Krivični zakon i radnje opisane u izreci pobijane presude pravilno su kvalifikovane kao krivično djelo ubistvo iz člana 36 stav 2 tač. 4 i 6 KZRS - posebni dio u vezi sa članom 22 KZRS - opšti dio, zbog čega je neosnovan i prigovor iznesen u žalbi branilaca optuženih u osnovu pobijanja presude zbog povrede Krivičnog zakona. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje i na povredu prava „iz člana 5 stav 3“ Evropske konvencije, kao i prava „iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine“. Pojašnjava da je istraga protiv njega vođena od 18. aprila 2000. do 27. decembra 2012. godine, što je neprihvatljivo dug period i u suprotnosti sa odredbama člana 13 ZKP. Opisuje da je lišen slobode 18. aprila 2000. godine, kada su mu pripadnici Specijalne policije MUP-a Republike Srpske prekomjernom upotrebom sile nanijeli više lakših tjelesnih povreda, ali i jednu tešku tjelesnu povredu o kojim postoje relevantni i nesporni dokazi u sudskom spisu. Apelant dalje ističe da je tada bio prisiljen i prinuđen da potpiše potvrdu o dobrovoljnoj predaji spornog pištolja, pa da je stoga taj dokaz nezakonit. Opisuje da je potom „neprekidno liječen“, te da je 19. jula 2000. godine liječen i na neurološkoj klinici. Ove činjenice su bitne zbog ocjene iskaza vještaka, dr Milana Srdića, čiji iskaz je imao bitan značaj za ocjenu zakonitosti pribavljenih dokaza optužbe, odnosno zakonitosti potvrde o oduzimanju spornog pištolja od 19. aprila 2000. godine. Apelant dalje osporava i činjenično utvrđenje, ističući da je, zbog povrede, nosio štake i da nije mogao držati pištolj u ruci i ubiti Jelicu Topić. Naime, ističe da je, nakon saobraćajne nezgode (14. decembra 1994. godine), konstantno bio na liječenju, odnosno na bolovanju i rehabilitaciji. Dalje ističe da radnje izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim nisu individualizovane. Prigovara da je u prvostepenoj presudi dat pogrešan, neargumentovan, pa i zlonamjeran zaključak o njegovom prebivalištu u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Smatra da je osuđen suprotno obavezujućem načelu o krivici koja je utvrđena van svake razumne sumnje. Apelantova krivična odgovornost je zasnovana samo na dokazima koji se odnose na sporni pištolj uz zanemarivanje svih drugih činjenica sadržanih u izvedenim objektivnim i subjektivnim dokazima. Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, jer ga raniji branilac po službenoj dužnosti nije zastupao na „profesionalan i stručan način“. Ističe da je ranijem braniocu saopštio imena potencijalnih ubica Ilije i Jelice Topić, a da taj branilac nije predlagao drugo medicinsko vještačenje, niti druge potrebne dokaze koji bi negirali motiv izvršenja, a to je koristoljublje, kao ni dokaze o apelantovom imovnom stanju i slično.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP ocijenio sve žalbene navode i o njima dao savim jasne i iscrpne odgovore. Stoga, smatra da su apelacioni navodi neosnovani.

17. Okružni sud je naveo da su činjenice na kojima se zasniva osporena presuda tog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u presudi, te bi bilo suvišno obrazlagati ovaj dio apelacije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilaštvo je istaklo da svi navodi iz apelacije nemaju osnova, niti utemeljenja da bi se dovela u sumnju prvostepena i drugostepena presuda, niti ima bilo kakvog dokaza da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Istaknuto je da je normalno da je apelant zadobio tjelesne povrede prilikom hapšenja, jer je pružao otpor, i da se ne radi ni o kakvoj prekomjernoj upotrebi sile, kako se navodi u apelaciji. Prigovori na pritvor, takođe, nemaju osnova, jer je pritvor održavan i određivan na osnovu zakonskih odredaba i stvarnog stanja kako je bilo potrebno, a uračunat je u izrečenu kaznu. Apelant dalje prigovara na nezakonit dokaz, ističući da je bio prisiljen i prinuđen da potpiše potvrdu o dobrovoljnoj predaji pištolja. U tom pravcu nema, niti je izvođen bilo kakav dokaz koji bi upućivao da se radilo o prinudi prema apelantu kod predaje pištolja. Istaknuto je da je neosnovan apelantov navod da nije mogao držati pištolj i da nije on mogao da ubije Jelicu Topić, jer nasuprot takvim tvrdnjama u spisu postoji nalaz sudskog medicinskog vještaka koji je utvrdio suprotno.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Republike Srpske – posebni dio („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/92,4/93,17/93,26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Ubistvo Član 36. stav 2. tač. 4) i 6) (2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniće se:

4) ko drugog liši života iz koristoljublja […] 6) ko učini sa umišljajem dva ili više ubistava […]

20. Krivični zakon Republike Srpske – opšti dio („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10. stav 1.

Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13. st. 1 i 2.

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava zbog lišavanja slobode

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz „člana 5 stav 3 Evropske konvencije“, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakvu odluku koja se odnosi na njegov pritvor, dakle, rješenja o određivanju/produžavanju mjere pritvora. Međutim, iz osporene presude Okružnog suda od 13. juna 2013. godine proizilazi da je apelant bio u pritvoru tokom 2000. godine, jer je taj sud odlučio da se u kaznu zatvora koju je izrekao apelantu „uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, počev od 18. aprila do 2. septembra 2000. godine“. Budući da apelant u apelaciji od 10. marta 2014. godine pokreće pitanje zakonitosti pritvora koji je istekao još 2000. godine, proizilazi i da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u dijelu koji se tiče apelantovih navoda o povredi prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije podnesena neblagovremeno.

U odnosu na osporene presude

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 010842 13 Kž od 26. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava. Takođe, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 st. 1 i stav 3 tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

32. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog, navodno, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te navoda o tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, a vezano za apelacione navode koji su gotovo identični žalbenim navodima, da je ove navode Vrhovni sud razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je kriv za njegovo izvršenje. Pri tome Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud sproveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe, tako i svjedoci apelantove odbrane, te da su sprovedeni svi dokazi koje su Tužilaštvo, te apelant i saoptuženi predložili u prilog svojim tvrdnjama o krivici, odnosno nevinosti apelanta i saoptuženog R.V.

35. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, odnosno potvrde o oduzimanju spornog pištolja, Ustavni sud primjećuje da su kako Okružni, tako i Vrhovni sud u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove apelantove navode, te da su, nakon uvida u dokaze u predmetnom spisu, zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Vrhovnog suda, dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je te prigovore ispitivao Okružni sud i da je na te okolnosti saslušao više pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RS, koji su apelanta lišili slobode, i da je iz njihovih iskaza zaključio da prema apelantu ovlašćena službena lica nisu primijenila prinudu da apelant potpiše potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Nadalje, ukazano je da je svjedok D.M. kazao da je on saslušavao apelanta i da mu je on dao da potpiše potvrdu o oduzimanju predmeta, a ta činjenica se potvrđuje i uvidom u navedenu potvrdu na kojoj se u donjem desnom uglu nalazi svojeručni potpis tog svjedoka. Dakle, imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su zaključili da je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 19. aprila 2000. godine zakonit dokaz o čemu su dali detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sud ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i ostale apelantove navode kojim je osporavao pravilnost ocjene nalaza i mišljenja vještaka, dr. Srdića, i da je zaključio, kao i Okružni sud, da je taj nakaz dat u skladu sa pravilima vještine i struke. Naime, istaknuto je da je iz tog nalaza i mišljenja prvostepeni sud pravilno utvrdio da bez obzira na povrede koje je apelant imao u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao posljedice saobraćajne nezgode, mogao je da se kreće pomoću potpazušnih štaka sa osloncem na povrijeđenu nogu jedne trećine tjelesne težine, da je mogao da sjedi, da samostalno dođe do auta, te da je mogao u rukama držati ručno vatreno oružje i njime upravljati dok stoji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je mjesto apelantovog prebivališta u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, ali da je, takođe, zaključio da je ta okolnost nebitna, budući da je nesporno da je u jednom periodu svog života, prije događaja, apelant bio nastanjen u tom selu, dok je njegov brat - optuženi R.V. i u vrijeme događaja bio nastanjen u tom selu.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi dao jasna i precizna objašnjenja utvrđenog činjeničnog stanja, uključujući i detaljno objašnjenje vezano za utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, tako i u odnosu na druge okolnosti bitne za postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, uključujući i individualizaciju počinjenja krivičnog djela, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza, baveći se posebno apelantovim prigovorima o nezakonitosti dokaza, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za šta je Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentovano obrazloženje.

38. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 sav 1 Evropske konvencije.

39. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer ga raniji branilac po službenoj dužnosti nije zastupao na „profesionalan i stručan način“, koje naročito dovodi u vezu sa okolnostima da taj branilac nije predlagao drugo medicinsko vještačenje, druge potrebne dokaze koji bi negirali motiv izvršenja, niti dokaze o apelantovom imovnom stanju i slično. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije pruža garancije optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelant u toku prvostepenog postupka imao branioca po službenoj dužnosti, a da je u daljnjem toku postupka imao izabranog branioca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da na glavnom pretresu, nezavisno od prijedloga branioca koji ga zastupa, i sam aktivno učestvuje u postupku koji uključuje, između ostalog, i da predlaže sprovođenje dokaza za koje smatra da su potrebni radi njegove adekvatne odbrane. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant mogao u bilo kojem momentu da angažuje drugog advokata po sopstvenom izboru, ili da eventualno od suda zatraži da mu, u slučaju ispunjenosti uslova za to, po službenoj dužnosti postavi drugog advokata a što, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom redovnom sudskom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

40. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud razmotriti navedeni postupak i u vezi s tim.

a) Relevantni principi

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Naime, rok koji se uzima u obzir počinje da teče podnošenjem «optužbe» (vidi, Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda broj 2122/64 od 27. februara 1980. godine, i Scopelliti protiv Italije, 23. novembar 1993. godine, stav 18). «Optužba» u smislu člana 6 Evropske konvencije je autonoman pojam koji se primjenjuje bez obzira na definiciju koju «optužba» ima u domaćem zakonu. Evropski sud je, dalje, istakao da «optužba» može da se definiše kao zvanično obavještenje koje pojedincu daje nadležni organ vlasti o navodima da je to lice počinilo krivično djelo, ili kada je lice zvanično obaviješteno da se vodi krivični postupak protiv njega (vidi, Neumeister protiv Austrije, presuda broj 1936/63 od 27. juna 1986. godine). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterijume i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju da budu konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može da predstavlja i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine).

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da je apelant lišen slobode 18. aprila 2000. godine [koje je uračunato u izrečenu kaznu zatvora], te da to predstavlja početak relevantnog perioda koji se uzima u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka u predmetnoj krivičnoj stvari. S obzirom na to da je krivični postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 26. novembra 2013. godine, Ustavni sud ukazuje na to da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka 13 godina i nešto duže od sedam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

44. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su trebali riješiti redovni sudovi u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu s obzirom na to da je predmetno krivično djelo izvršeno na podmukao način, da je dugo vremena trebalo da se pribave ključni dokazi (pištolj itd.) i da je vršeno nekoliko vještačenja.

45. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja predmetnog postupka došlo do promjene procesnih zakona kojima je propisana nadležnost za sprovođenje istrage, te da je istraga nakon 2003. godine bila u nadležnosti Tužilaštva. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev navoda o dužini istrage, ne tvrdi da je, zbog njene dužine, na bilo koji način došlo do povrede nekog drugog prava, niti da je on na bilo koji način bio uskraćen u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog predmetne istrage. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo nakon okončane istrage, 27. decembra 2012. godine, Okružnom sudu podnijelo na potvrđivanje optužnicu broj T 13 0 KT 00004577 04 protiv apelanta. Okružni sud je potom okončao kompletan prvostepeni krivični postupak u relativno kratkom roku, budući da taj postupak uključuje odlučivanje o optužnici, o prigovorima na optužnicu, održavanje ročišta povodom izjašnjenja optuženih o krivici, pa tek onda održavanje glavnog pretresa. Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud na glavnom pretresu sproveo dokazni postupak u okviru kojeg je, kako to proizilazi iz činjeničnog stanja predmeta, izveden veliki broj dokaza optužbe i odbrane, te donio prvostepenu presudu 13. juna 2013. godine. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, u kraćem roku od pola godine donio drugostepenu presudu, 26. novembra 2013. godine, kojom je okončan krivični postupak. Dakle, iz navedenog proizilazi da je krivični postupak pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, na dvije instance, trajao oko 11 mjeseci u okviru kojeg su redovni sudovi preduzimali procesne radnje u kontinuitetu i u relativno kratkim vremenskim periodima. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 13 stav 2 ZKP, na koje se i apelant pozvao, i kojim je propisano da je sud „dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku“.

46. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o složenom sudskom postupku, u okviru kojeg su redovni sudovi nesumnjivo aktivno postupali, Ustavni sud smatra, s obzirom na navedene specifičnosti konkretnog predmeta, da nema kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju

47. Apelant navodi i da mu je prilikom lišavanja slobode, 18. aprila 2000. godine, prekomjernom upotrebom sile povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

48. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:

b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

49. Član 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

50. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržina postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, str. 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir jesu ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je sproveden postupak u vezi sa događajem (vidi, Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. godine IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da mu je prilikom lišavanja slobode, dakle 18. aprila 2000. godine, prekomjernom upotrebom sile naneseno više fizičkih povreda zbog čega je potom „neprekidno liječen“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant taj prigovor isticao u toku trajanja predmetnog sudskog postupka, ali isključivo u kontekstu zakonitosti dokaza, to jest potpisivanja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Dalje, Ustavni sud zapaža da su te navode ispitali i Okružni sud i Vrhovni sud i u svojim odlukama obrazložili zašto su zaključili da su neosnovani. Naime, utvrđeno je da ovlašćena službena lica nisu primijenila prema apelantu prinudu da potpiše potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Takođe, iz obrazloženja presuda proizilazi da su redovni sudovi zaključili da su apelantove tjelesne povrede nastale prilikom njegovog lišavanja slobode zbog toga što je pružao otpor prilikom lišavanja slobode, usljed čega su službena lica postupala u skladu sa pravilima koja važe u slučaju postupanja sa licima koja pružaju otpor prilikom lišavanja slobode. Dakle, iz osporenih presuda proizilazi da su ove apelantove navode ispitali redovni sudovi, koji su imali u vidu svu dokumentaciju o apelantovom stanju prilikom lišavanja slobode, te su zaključili da su apelantovi navodi, u kontekstu njegovih prigovora, neosnovani. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da su poslije lišavanja slobode, dakle nakon relevantnog događaja, organi vlasti na bilo koji način prema njemu postupali na način da se mogu pokrenuti garancije iz člana 3 Evropske konvencije, niti da je eventualno pokretao bilo kakav postupak protiv lica koja su ga lišila slobode.

52. Budući da se, dakle, apelantovi navodi tiču isključivo postupanja „organa vlasti“ prema njemu u vrijeme lišavanja slobode a da su redovni sudovi utvrdili da su službena lica, vršeći svoje službene radnje, postupala u skladu sa pravilima koja važe u takvim slučajevima, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da apelant, prilikom lišavanja slobode nije bio podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

53. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena sprovedenih dokaza na osnovu kojih je sud zasnovao odluku o postojanju krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu.

55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni krivični postupak, koji je okarakterisan kao složen, ukupno trajao nešto duže od 13 godina, pri čemu je pred redovnim sudovima trajao ukupno oko 11 mjeseci, a u okviru kog perioda su redovni sudovi aktivno postupali.

56. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije, budući da je apelant mogao u bilo kom momentu da angažuje drugog advokata po sopstvenom izboru, ili da eventualno od suda zatraži da mu, u slučaju ispunjenosti uslova za to, po službenoj dužnosti postavi drugog branioca, a što, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nisu dovedene u pitanje, ili povrijeđene garancije ustanovljene pravom iz navedenog člana.

58. Na osnovu člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1114/14 (M.V.) | Sudska praksa | Aktio