Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4643/16 (S. C., S. C., mldb. A. C., mldb. V. C., A. C. i V. C.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4643/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP- 4643/16, rješavajući apelaciju Stane Cvjetinović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stana Cvjetinović, Simeuna Cvjetinović, mldb. Andrijana Cvjetinović, mldb. Vuk Cvjetinović, Aleksandar Cvjetinović i Vidosav Cvjetinović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 010691 16 Gž 2 od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Cvjetinović, Simeuna Cvjetinović, mldb. Andrijana Cvjetinović, mldb. Vuk Cvjetinović, Aleksandar Cvjetinović i Vidosav Cvjetinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Srebrenice, koje zastupa Miodrag Stojanović ,advokat iz Bijeljine, podnijeli su 7. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 010691 16 Rev od 20. oktobra 2016. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 010691 16 Gž 2 od 18. aprila 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 2283/15 od 10. oktobra 2016. godine, u odnosu na predmet AP-2849/16, konstatuje se da je navedena Presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom djelomično je uvažena žalba tuženog (P.M.) i preinačena prvostepena presuda tako što je snižena dosuđena naknada na ime izgubljenog izdržavanja prvoapelantici na iznos od 20.124,38 KM (umjesto iznosa od 40.248,34 KM), drugoapelantici na iznos od 6.877,38 KM (umjesto iznosa od 13.754,75 KM), trećeapelantici na iznos od 9.958,07 KM (umjesto iznosa 19.916,13 KM), četrvtoapelantu na iznos od 19.133,09 (umjesto iznosa od 38.266,18 KM), za nematerijalnu štetu svim tužiteljima-apelantima na iznos od po 5.000,00 KM (umjesto iznosa od po 10.000,00 KM), za troškove sahrane tj. spomenika na iznos od 1.000,00 KM (umjesto iznosa od 2.900,00 KM), dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda (obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove postupka).
2. Okružni sud navodi da je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli smrću oca, supruga i sina, krivicom tuženog, te da je u postupku utvrđeno da odgovornost tuženog proizilazi iz činjenice što je tuženi usmrtio oca, supruga i sina apelanata, za koje djelo je osuđen i kažnjen po zakonu, te da su smrću supruga i oca apelanti izgubili izdržavaoca porodice, jer je pokojni G.C. jedini radio u porodici. Dalje, utvrđeno je da su apelanti bili izloženi troškovima sahrane, kao i da su trpjeli i trpe duševne patnje i boli usljed gubitka bliskog lica, supruga, sina i oca, pa je prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 188. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, te je apelantima naknadu štete za izgubljeno izdržavanje dosudio u vidu kapitalizirane rente za svakog apelanta u iznosima navedenim pobliže u izreci presude, dok je kod određivanja visine naknade na ime troškova sahrane i naknade za nematerijalnu štetu sud imao u vidu odredbe čl. 193. i 200. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je dalje naveo da je pravilo postavljeno u članu 190. Zakona o obligacionim odnosima, po kome naknada štete treba da bude u principu jednaka prouzrokovanoj šteti, modifikovano odredbom člana 191. Zakona o obligacionim odnosima na koju odredbu se tuženi od početka spora pozivao, jer ispunjenjem uslova iz ovog člana moguće je osuditi odgovorno lice da isplati manju naknadu nego što iznosi šteta. Da bi se mogao primijeniti navedeni član sud mora da utvrdi da li matrijalno stanje oštećenog lica opravdava dosuđivanje manje naknade, da lice koje je počinilo štetu nije prouzrokovalo štetu ni namjerno, ni sa krajnjom nepažnjom, nego da je štetu počinilo sa nekim blažim stepenom krivice, da je odgovorno lice slabog imovnog stanja te da bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu. Okružni sud je radi utvrđenja ovih oklnosti, pored dokaza u spisima predmeta, otvorio raspravu po izjavljenoj žalbi tuženog i utvrdio da su apelanti sa tuženim u kumovskim odnosima, da se ubistvo dogodilo nakon što je tuženi sa pokojnim G.C. otišao u lov, dakle, ubistvo iz nehata, da je tuženi bio spreman da daje polovinu svoje plate za izdržavanje apelanata, ali da apelanti nisu bili saglasni da tuženi u krivičnom postupku sačini Sporazum o priznanju krivice da bi bio uslovno osuđen i nastavio da radi, pa na taj način da pomogne apelantima u izdržavanju, da je nakon izdržane kazne zatvora tuženi ostao bez posla, da ne posjeduje nikakavu pokretnu i nepokrenu imovinu, da živi sa suprugom i dvoje djece starosti 13 i 10 godina, da mu je zaposlena samo supruga koja zarađuje od 400,00KM do 500,00 KM, te da tuženi sa porodicom živi u kući svojih roditelja, da njegova majka nikada nije radila dok otac prima penziju od 600,00 KM. Dalje je utvrđeno da prvoapelantica ima redovna primanja (penzija u iznosu od 319,22 KM), da ima završenu srednju školu tekstilnog smjera i nije u radnom odnosu i nije prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje, da školuje troje diece od kojih dvoje djece na redovnom školovanju primaju po 200,00 KM na ime stipendije od firme pokojnog oca. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Okružni sud je zaključio da su kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 191. Zakona o obligacionim odnosima, te da bi isplatom iznosa dosuđenog prvostepenom presudom tuženi doveo u oskudicu ne samo sebe, nego i svoju porodicu, te je iz navedenih razloga visina dosuđene kapitalizirane rente svim apelantima umanjena na polovinu iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, kao i nematerijalna šteta. Što se tiče troškova sahrane, sud je utvrdio da je troškove sahrane snosila firma pokojnog supruga prvoapelantice, pa kako je ona imala izdatak za spomenik od 2.000,00 KM, a tuženi je u obavezi da plati ovu štetu, sud je ovaj iznos umanjio za polovinu i tuženog obavezao da plati za spomenik iznos od 1.000,00 KM. Osim toga, kako je u žalbenom postupku utvrđeno da je prvoapelantica obeštećena za troškove sahrane od strane firme pokojnog supruga, te kod činjenice da se za jedan vid štete ne može dobiti naknada dva puta, Okružni sud nije dosudio apelantima troškove sahrane vezane za uobičajene izdatke koji prate sahranu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Relevantni propisi
4. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Član 191. stav 1.
(1)Sud može, vodeći računa o materijalnom stanju oštećenika, osuditi odgovorno lice da isplati manju naknadu nego što iznosi šteta, ako ona nije prouzrokovana namjerno ni krajnjom nepažnjom, a odgovorno lice je slabog imovnog stanja te bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman