Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/16 (S. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3581/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3581/16, rješavajući apelaciju Slavka Mihajlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Mihajlović, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049146 16 Rev 2 od 19. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049146 16 Rev 2 od 19. maj 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049146 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine kojom je uvažena žalba tužene (Republika Srpska) i Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049146 13 P 2 od 2. aprila 2015. godine preinačena, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati materijalnu štetu koja se odnosi na izmaklu korist (dobit) za period od 30. maja 1995. do 27. maja 1997. godine, na ime izgubljene zarade (plate) koju bi ostvario u SUR „Amico“ Banja Luka u istom periodu i na ime izgubljene zarade (plate) koju bi ostvario u SUR „Amico“ Banja Luka u periodu od 28. maja 1997. do 30. septembra 2005. godine. Pored toga, Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i odluke o renti, dok je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant, u toku krivičnog postupka koji je vođen protiv njega bio u pritvoru u periodu od 30. maja 1995. do 23. maja 1997. godine i da je nakon provedenog postupka oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo pomaganja u razbojničkoj krađi iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Nadalje je navedeno da je apelant, prije lišenja slobode, obavljao samostalnu djelatnost u piceriji „Amico“. U vezi apelantovog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da utvrđena osnovanost zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi ne oslobađa apelanta da dokaže visinu štete. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da je odredbama člana 127. Zakona o parničnom postupku propisano da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti po svojoj ocjeni. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe, kako to smatra apelant, iz razloga što je apelant imao obavezu da vodi poslovne knjige za piceriju „Amico“ iz kojih se mogla utvrditi sporna činjenica, odnosno da se ne radi o činjenicama koje se ne mogu utvrditi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se umanjenje apelantove životne sposobnosti od 80%, kao posljedica boravka u pritvoru, ne može dovesti u vezu sa navodnim umanjenjem dobiti od poslovanja picerije, jer je ista radila u vrijeme dok je apelant bio u pritvoru, te da eventualno umanjenje prometa nema veze sa umanjenjem apelantove životne sposobnosti.
4. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa pravilima tereta dokazivanja iz odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku, dužnost dokazivanja visine štete leži na apelantu, te da je stoga neosnovana apelantova tvrdnja da je u smislu odredaba člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima dužnost tužene bila da dokaže visinu štete. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da visina štete nije dokazana ni vještačenjima po vještacima ekonomske struke, jer se zasnivaju na podacima koji ne mogu poslužiti za valjano mišljenje (vještaci uzeli podatke iz perioda koji nije za poređenje – prihodi picerije „Amico“ iz 1989. i 1990. godine poređeni sa prihodima iz 1995. i 1996/1997. godine). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovana apelantova tvrdnja da je Okružni sud na „nestručan način vršio procjenu izgubljene zarade“, iz razloga što neprihvatanje nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke ne leži u stručnosti vještaka, već validnosti ulaznih podataka koje je obezbijedio apelant. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu rente, pravilno primijenili odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, našavši da je ovo potraživanje zastarjelo. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je naveo da su se u predmetnoj pravnoj stvari stekli uslovi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, u skladu sa odredbama člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer apelant nije uspio sa zahtjevom za naknadu materijalne štete. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je ukazao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman