Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5044/16 (M. C.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5044/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-5044/16, rješavajući apelaciju Miroslava Crnadka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Crnadak protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170033 15 Gž od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Crnadak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170033 15 Gž od 10. novembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Bosna sunce osiguranje“ dd Sarajevo) da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantov prednik (otac) kao ugovarač osiguranja sa tuženim potpisao 21. decembra 2009. godine polisu osiguranja kojom je osigurao od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda) izvan industrije i obrta stambenu kuću (podrum, prizemlje i sprat, ukupne površine 200 m2) koja se nalazi u Banjaluci, te poslovni prostor i pokretne stvari u poslovnom prostoru, te da je od dopunskih opasnosti navedeno da osiguranje pokriva štetu od izlijevanja vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi za objekat, namještaj i inventar. Takođe je utvrđeno da je Vatrogasna brigada Grada izdala potvrdu od 20. augusta 2010. godine kojom je potvrdila da su 16. juna i 30. jula 2010. godine intervenisali u objektu apelantovog oca na poplavi, zatim da je apelantov otac prijavio tuženom nastanak dva štetna događaja i da je došlo do izlijevanja fekalne i oborinske kanalizacije u podrumu njegove kuće, te da tuženi apelantovom ocu nije u vansudskom postupku isplatio traženu štetu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što apelant nije u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja (člana 126. Zakona o parničnom postupku) zaključio da tužbeni zahtjev nije dokazan. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant u pravcu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva predložio i izveo dokaze čitanjem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je sačinjen prije podnošenja tužbe sudu, te čitanjem materijalnih dokaza, kojima se potvrđuje da je intervenisala Vatrogasna brigada Grada. Okružni sud je naveo da je, međutim, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant trebao dokazati da su ispunjeni Uvjeti tuženog za osiguranje od opasnosti požara, odnosno uvjeti dopunskih osiguranih opasnosti, a to je da je do izlijevanja vode iz vodovodnih i odvodnih (kanalizacijskih) cijevi došlo zbog loma, prskanja ili otkazivanja uređaja za upravljanje i sigurnost tih cijevi. Okružni sud je ukazao da, u situaciji kada je tuženi osporio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koju je kao ispravu cijenio prvostepeni sud, na apelantu je teret dokazivanja da je došlo do pucanja kanalizacijskih cijevi i daje to dovelo do poplave u podrumu njegove kuće. Pri tome, Okružni sud je naveo da apelant je uz tužbu dostavio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kojeg je lično angažovao, a koji nalaz i mišljenje je cijenio prvostepeni sud kao privatnu ispravu, što znači kao jedan od dokaza u sklopu ostalih dokaza (za razliku od javnih isprava, u slučaju osporavanja istinitosti privatne isprave teret dokazivanja je na tužitelju). S obzirom da je u konkretnom slučaju tuženi osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, to je u takvoj situaciji tužitelj – apelant bio dužan predložiti istog vještaka kao svjedoka ili izvesti druge dokaze u pravcu dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, što apelant nije učinio. Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi (kojima ukazuje da je predloženim i izvedenim dokazima dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva) jer na osnovu izvedenih dokaza od strane apelanta sud nije uspio formirati određeno uvjerenje, te je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev apelanta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pogrešnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5044/16 (M. C.) | Sudska praksa | Aktio