Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3805/16 (Republička komisija za sprovođenje referenduma Republike Srpske)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3805/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3805/16, rješavajući apelaciju Republičke komisije za sprovođenje referenduma Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republičke komisije za sprovođenje referenduma Republike Srpske podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 022995 16 Iž od 8.

septembra 2016. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-1-07-2-877-5/16 od 1. septembra 2016. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Republička komisija za sprovođenje referenduma Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Siniša Karan, advokat iz Banjaluke podnijela je 20. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 022995 16 Iž od 8. septembra 2016. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-1-07-2-877-5/16 od 1. septembra 2016. godine.

2. Apelantica je 17. i 23. avgusta 2016. godine dostavila CIK-u podneske broj RKR-2546- 13/16 i RKR-2546-13-1/16 kojima je tražila da joj CIK u svrhu provođenja referenduma u Republici Srpskoj dostavi izvode iz Centralnog biračkog spiska i to za sva lica koja u skladu sa izbornim propisima imaju pravo glasa u Republici Srpskoj s tim da isti budu dostavljeni za svaku osnovnu izbornu jedinicu u RS prema biračkim mjestima, kao i za sve građane Brčko Distrikta BiH koji imaju državljanstvo Republike Srpske, a koji imaju pravo izjašnjavanja na republičkom referendumu koji će se održati 25. septembra 2016. godine.

3. Odlukom CIK-a broj 05-1-07-2-877-5/16 od 1. septembra 2016. godine navedeni apelanticini zahtjevi od 17. i 23. avgusta 2016. godine odbijeni su kao neosnovani.

4. U obrazloženju odluke, kao razloge za odbijanje postavljenih zahtjeva CIK je navela da su zahtjevi neosnovani jer nije moguće postupiti po istim s obzirom da iz odredbe člana 3.6 stav 2. tač. b), c) i e) Izbornog zakona BiH i člana 3.7 stav 2. Izbornog zakona BiH proizlazi da istim nisu utvrđeni izvodi, kako je traženo predmetnim zahtjevima, zbog čega CIK smatra neosnovanim postavljene zahtjeve. Istaknuto je da se citirane odredbe Izbornog zakona BiH odnose na provedbu izbora, prema kojima je CIK donijela odluku o zaključivanju i potvrđivanju Centralnog biračkog spiska za lokalne izbore 2016. godine i objavljivanju broja birača za svaku osnovnu izbornu jedinicu od 25. augusta 2016. godine po kojoj su utvrđeni izvodi iz Centralnog biračkog spiska za: 1) lica koja glasaju na redovnim biračkim mjestima, 2) raseljena lica koja glasaju u odsustvu, 3) raseljena lica koja glasaju lično, 4) lica koja glasaju van BiH putem pošte i 5) lica koja glasaju van BiH u diplomatsko konzularnim predstavništvima. Pored toga, u obrazloženju je istaknuto da je jedan od postupaka koji je prethodio izradi navedenih izvoda utvrđivanje biračkih mjesta koja su određena isključivo za potrebe provođenja lokalnih izbora 2016. godine koja su u skladu s Poglavljem 5-Provedba izbora i članom 5.1. stav (2) Izbornog zakona BiH utvrdile izborne komisije koje su organi nadležni za provedbu izbora u smislu člana 2.1. stav (1) Izbornog zakona BiH. Shodno navedenom, CIK je zaključila da se utvrđena biračka mjesta ne mogu koristiti za bilo koju drugu aktivnost u izbornom periodu osim za provođenje lokalnih izbora 2016. godine. Imajući u vidu navedene propise i činjenicu da je CIK shodno odredbama Izbornog zakona BiH izradila navedene izvode za provođenje lokalnih izbora 2016. godine koji se isključivo i mogu koristiti samo u tu svrhu, CIK je smatrala da nije moguće postupiti po navedenim zahtjevima apelantice, koji su stoga odbijeni kao neosnovani.

5. Nadalje u obrazloženju odluke CIK je navela da postavljene zahtjeve apelantice smatra i nedopuštenim jer kao takvi nisu propisani Izbornim zakonom BiH. Imajući u vidu da su odredbe člana 3.1. i 3.7. stav (3) Izbornog zakona BiH (kojima je propisano da se Centralni birački spisak vodi između ostalog i za provođenje referenduma) opšte norme prema kojima nisu utvrđeni izvodi po odredbama Izbornog zakona BiH kako je traženo predmetnim podnescima, CIK je utvrđujući činjenično stanje pri razmatranju istih u smislu procedura vezanih za izradu izvoda iz Centralnog biračkog spiska konstatirala da su predmetni zahtjevi i nedopušteni. Dalje je navedeno da Pravilnikom o vođenju Centralnog biračkog spiska, kojim su razrađene procedure za izradu izvoda iz Centralnog biračkog spiska nije utvrđen način izrade i sadržaj podataka u izvodu iz Centralnog biračkog spiska za entitetske referendume, osim za potrebe organizacije i provođenja referenduma, opoziva izabranih funkcionera i izbora organa lokalne samouprave i to na zahtjev organa lokalne samouprave. Istaknuto je da je odredbom člana 13. Pravilnika o vođenju Centralnog biračkog spiska propisano da će CIK na zahtjev organa lokalne samouprave izraditi i dostaviti odgovarajući izvod iz Centralnog biračkog spiska za potrebe organizacije i provođenja referenduma, opoziva izabranog funkcionera i izbora organa lokalne samouprave.

6. Apelantica je protiv navedene Odluke CIK-a od 1. septembra 2016. godine podnijela žalbu Sudu BiH koji je rješenjem broj S1 3 Iž 022995 16 Iž od 8. septembra 2016. godine žalbu odbacio kao nedopuštenu.

7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je ispitujući da li postoje procesno-pravni uslovi za meritorno rješavanje žalbe utvrdio da takvi uslovi ne postoje, jer apelantica nije ovlaštena za podnošenje žalbe.

8. Sud BiH je naveo da je odredbom članom 78. Zakona o upravnim sporovima BiH propisano da je žalbu iz čl. 76. i 77. istog zakona (u tim članovima navedeno je protiv kojih se odluka Izborne komisije BiH ili Izbornog vijeća za prigovore i žalbe te Brčko Distrikta BiH može izjaviti žalba i ko o žalbi odlučuje) može podnijeti svaka osoba, politička stranka ili koalicija čije je pravo, utemeljeno Izbornim zakonom i propisima koje donosi Izborna komisija BiH na temelju zakona, povrijeđeno ili koja ima određen pravni interes. Iste odredbe sadržane su i u čl. 6.2. i 6.3. Izbornog zakona BiH kojim je propisano da (radi zaštite izbornog prava) svaka osoba, politička stranka ili koalicija koja ima pravni interes ili čije je pravo, ustanovljeno tim zakonom, povrijeđeno može uložiti prigovor (žalbu). Sud je zaključio da pobijanom odlukom CIK-a od 1. septembra 2016. godine kojom je odlučivao o osnovanosti zahtjeva apelantice, nije povrijeđeno nikakvo pravo apelantice, kao Republičke komisije za sprovođenje referenduma RS, ustanovljeno Izbornim zakonom BiH, ni propisima koje donosi CIK na temelju zakona, niti apelantica ima pravni interes zasnovan na zakonu. Navedeno je da je izmijenjenim članom 13. Izbornog zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 24/12) utvrđena nadležnost Republičke izborne komisije. Polazeći od citirane odredbe Sud BiH je zaključio da se odlukama koje donosi Republička izborna komisija RS u skladu sa svojom stvarnom nadležnošću nikada ne rješava o njenom izbornom pravu ili pravnom interesu zasnovanom na zakonu nego o pravu ili pravnom interesu stranaka u izbornom postupku, a Republička izborna komisija je samo donosilac odluka. Sud BiH je zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije ovlaštena za izjavljivanje žalbe zbog čega je njena žalba nedopuštena. Istaknuto je da je žalba odbačena primjenom člana 81. stav 1. u vezi sa članom 52. stav 1. Zakona o upravim sporovima BiH.

9. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije, prava iz člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 18. Evropske konvencije. Istaknuto je da Sud BiH donoseći osporeno rješenje nije imao u vidu da je Republička izborna komisija prema Zakonu o referendumu i građanskoj inicijativi ovlaštena da sprovodi cijeli postupak referenduma u šta spada i pribavljanje spiska lica koja imaju biračko pravo koja u skladu s Ustavom i zakonom imaju pravo da se izjašnjavaju na referendumu. Odbacujući žalbu apelantice koja je ovlašteno lice i ima pravni interes, apelantica smatra da joj je Sud BiH uskratio pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje. Također je navedeno da je apelantici povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Po mišljenju apelantice uskraćivanjem izvoda birača iz Centralnog biračkog spiska koji je javan, te budući da se traženi podaci pribavljaju od strane entitetskih organa gdje ti podaci i nastaju, pokušalo se stati na put jednog od konstitutivnih naroda BiH da održi referendum koji je predviđen Ustavom entiteta RS, te je na taj način uskraćeno pravo građana da se izjašnjavaju o pitanjima od značaja za vršenje vlasti u entitetu Republika Srpska.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

11. Ustavni sud najprije podsjeća na svoj stav u pogledu primjene Evropske konvencije kada su podnosioci apelacije organi javne vlasti. U takvim predmetima Ustavni sud je zauzeo stav da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se pozvao na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud smatra da iako apelantica nije „nosilac javne vlasti“, s obzirom na način njenog formiranja (formirana je odlukom Narodne skupštine RS broj 02/1-021-896/16 od 15. jula 2016. godine), da je njen status u pogledu primjene Evropske konvencije identičan kao kod „nosilaca javne vlasti“. Stoga će Ustavni sud u ovom predmetu primijeniti navedeni stav.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva odnose na odluku u postupku u kojem se odlučivalo o procesnoj dopustivosti žalbe koju je apelantica podnijela u konkretnom slučaju. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantice, odnosno o „krivičnoj optužbi“ protiv apelantice, kako su ta prava zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku okončanom osporenim odlukama tražila da joj se dostave izvodi iz Centralnog biračkog spiska u svrhu provođenja referenduma. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora odlučujući o apelanticinoj žalbi utvrdio da apelantica u konkretnom slučaju ne spada u krug lica (svaka osoba, politička stranka ili koalicija čije je pravo, utemeljeno Izbornim zakonom i propisima koje donosi Izborna komisija BiH na temelju zakona, povrijeđeno ili koja ima određeni pravni interes) koja prema relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima BiH i Izbornog zakona BiH imaju pravo podnijeti žalbu radi zaštite izbornog prava. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u predmetnom postupku utvrdio da se ne radi ni o kakvim pravima apelantice ustanovljenim Izbornim zakonom BiH, ni propisima koje donosi CIK na temelju zakona, niti apelantica u konkretnom slučaju ima pravni interes zasnovan na zakonu. U vezi s istaknutim utvrđenjima Suda BiH apelantica ukazuje na povredu svog prava na pravično suđenje.

14. Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj jurisprudenciji zauzeo stav da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3/.e) Ustava BiH (vidi Ustavni sud, odluka broj U-79/03 od 28. novembra 2003. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 19 ). U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje i s tim u vezi utvrđivanja pojma građanskih prava i obaveza, imajući u vidu kriterije uspostavljene praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje bez obzira na status stranaka, kao i bez obzira na karakter zakonodavstva kojim se uređuje način na koji će spor biti kategorizovan; ono što je bitno to je karakter prava o kome je riječ kao i to da li će ishod postupka neposredno uticati na prava i obaveze u sklopu privatnog prava (vidi, Evropski sud, Baraona protiv Portugala, presuda od 8. jula 1987. godine, str. 38-44.). Nadalje ekonomska priroda prava važan je ali ne i odlučujući kriterijum za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Sam postupak mora biti u najmanju ruku materijalni po svojoj prirodi i mora se temeljiti na navodnom kršenju prava koja su isto tako materijalna prava (vidi, Evropski sud, Procola protiv Luxemburga, presuda od 28. septembra 1995. godine, str. 37-40.). Zatim elementi privatnog prava moraju biti dominantni u odnosu na elemente javnog prava da bi jedna tužba bila okvalifikovana kao „građanska“ (vidi, Evropski sud, Deumeland protiv Njemačke, presuda 29. maja 1986. godine, str. 59-74.). U isto vrijeme ne postoje razrađeni kriteriji za univerzalnu definiciju „građanskog spora“ za razliku od kriterijuma za definisanje „krivičnog djela (vidi, Engel i drugi protiv Holandije, presuda od 9. juna 1976. godine). Prema stalnoj sudskoj praksi Evropskog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje samo na one postupke a) u kojima se odlučuje, b) o pravima i obavezama, c) o kojima postoji spor i d) koji je građanske prirode.

15. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelanticinog predmeta, dakle u kontekst prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava, Ustavni sud zapaža da sama okolnost da je apelantica učestvovala u predmetnom postupku ne vodi ka zaključku da je odlučivano o njenim građanskim pravima. U odnosu na apelantičine navode da je imala pravo odnosno pravni interes da traži predmetne izvode Ustavni sud ističe da, da bi mogao odlučiti o tome da li je Sud BiH povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje, najprije treba utvrditi da li se u konkretnom slučaju radilo o građanskim pravima u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu prethodno navedene kriterije koje je Evropski sud utvrdio prilikom definisanja pojma građanskih prava, zatim sadržaj apelanticinog zahtjeva, karakter prava o kojem je riječ Ustavni sud smatra da se ne radi o građanskom pravu apelantice zaštićenom članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni uvjet postojanja spora o konkretnom pravu. Pored toga Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku u konačnici nije odlučivalo (meritorno) o apelanticinoj žalbi protiv rješenja CIK budući da je žalba odbačena iz procesnih razloga. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na svoju praksu zauzetu povodom apelacija koje se odnose na odluke donesene u postupku u kojima se odlučivalo o procesnoj dopustivosti pravnih lijekova koje su apelanti upotrijebili u konkretnim slučajevima, odnosno ispunjenosti zakonskih uslova za primjenu pravnog lijeka. U takvim premetima Ustavni sud je zaključio da se osporenim odlukama nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, te je predmetne apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatrao ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U navedenim predmetima se Ustavni sud pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.), (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 1381/15 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja sporno nedostavljanje izvoda iz Centralnog biračkog spiska radi provođenja referenduma osim što ne potpada pod građanski aspekt, s obzirom na činjenice predmeta, nesporno ne potpada niti pod krivičnu optužbu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na žalbu odnosno na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Isto tako imajući u vidu zaključke u vezi prava na pravično suđenje Ustavni sud zaključuje da su, s obzirom na akcesorni karakter ovog prava (u smislu da je primjenjiv samo u slučaju kada se vezuje za neko od prava garantovanih članom II Ustava), navodi apelantice o povredi prava iz člana II/4. Ustava BiH u vezi sa pravom na pravično suđenje također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3805/16 (Republička komisija za… | Sudska praksa | Aktio