Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-77/17 (Dž.P.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Legitiman cilj
  • Porodični život
  • Građanski postupak
  • Sloboda kretanja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-77/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 77/17, rješavajući apelaciju DŽ. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DŽ. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 018864 16 Gž od 18. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 P 018864 15 P od 7. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dž. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Diana Dočkal i Selma Saka iz Sarajeva, podnijela je 7. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 018864 16 Gž od 18. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 128 0 P 018864 15 P od 7. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i A. C. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 20. januara 2017. godine, Osnovni sud 23. januara 2017. godine, a Kantonalni sud 27. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 128 0 P 018864 15 P od 7. jula 2016. godine određeno je da se zajedničko mldb. dijete A. D. (u daljnjem tekstu: mldb. sin), rođen 25. novembra 2014. godine u Novoj Biloj kod Travnika, povjerava na čuvanje i odgoj majci - apelantici, a otac - tuženi će održavati lične odnose i kontakte svakog petka u mjesecu na način da preuzme mldb. sina od majke u 17.00 sati, koji ostaje kod njega do nedjelje u 17.00 sati kada ga apelantica preuzima od tuženog te, također, i svake srijede u mjesecu od 13.00 do 16.00 sati kada mldb. sin boravi kod tuženog, sa obavezom da tuženi mldb. sina preuzima od apelantice i da ga vraća apelantici u predviđenom terminu. Presudom je obavezan tuženi da na ime izdržavanja mldb. sina doprinosi plaćanjem mjesečnih iznosa od po 200,00 KM, počev od podnošenja zahtjeva za izdržavanje, tj. od 8. decembra 2015. godine sve dok za navedeno postoje zakonski uvjeti. Presudom je odbijen prijedlog tuženog da njegovi roditelji ostvaruju lične odnose i neposredne kontakte sa unukom - mldb. sinom apelantice i tuženog u vremenu između 10.00 i 17.00 sati u periodu kada se tuženi nalazi u inostranstvu, te je određeno i da svaka strana snosi svoje troškove spora koje je i prouzrokovala.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelantica i tuženi u vanbračnoj zajednici postali roditelji mldb. sina, a kako dijete nije rođeno u braku tuženi je u organu uprave na zapisnik priznao očinstvo djeteta, a apelantica je na navedeno priznanje dala saglasnost. Navedeno je da je utvrđeno da su apelantica i tuženi živjeli određeno vrijeme u vanbračnoj zajednici kod roditelja tuženog, odnosno u istom stambenom objektu iz kojeg je apelantica izašla, odnosno napustila ga zajedno s mldb. sinom; da je do prestanka vanbračne zajednice dovelo međusobno nerazumijevanja apelantice i tuženog, a što je dovelo i do situacije da je protiv tuženog podnesena i prekršajna prijava zbog narušavanja javnog reda i mira, a sve iz razloga što je tuženi, bez prethodne najave, htio da vidi mldb. sina koji je nakon prestanka vanbračne zajednice bio kod apelantice, odnosno njezinih roditelja, gdje se i sada nalazi, ali da je prekršajni postupak obustavljen.

7. Općinski sud je nadalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza, kao i na osnovu dokaza koji je, prema mišljenju tog suda, ključan da bi sud donio ispravnu odluku kome od roditelja povjeriti dijete na čuvanje i odgoj - mišljenja organa starateljstva Centra za socijalni rad Jajce, kao i saslušanjem socijalne radnice poimenično navedene u presudi na glavnoj raspravi - taj sud donio odluku da se mldb. sin povjeri apelantici na odgoj i čuvanje, te je zaključio da je to u najboljem interesu djeteta i da tuženi kontaktira s mldb. sinom na način preciziran u dispozitivu presude kako bi se stvorio emocionalan odnos između oca i sina. Navedeno je da taj sud na ovakvu odluku obavezuje i Porodični zakon FBiH koji u članu 127. regulira pitanje roditeljskog staranja kao skupa odgovornosti i dužnosti, te prava roditelja koji imaju za cilj zaštitu ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta, te u članu 130. da su roditelji zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. Kada se ima u obzir da je članom 142. stav 2. istog zakona propisano, kako je obrazložio Općinski sud, da sud donosi odluku s kojim će roditeljem dijete živjeti, a da je članom 145. propisano da će sud u odluci o staranju o djetetu odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata s roditeljem s kojim ne živi, sud je vodeći se interesima i potrebama djeteta odlučio kao u izreci presude, te zaključuje da će na ovaj način interesi i potrebe djeteta, kako emocionalni tako i materijalni, biti zadovoljeni. U odnosu na postavljeni zahtjev za izdržavanje mldb. sina u mjesečnom iznosu od 200,00 KM, taj sud je ocijenio da navedeni iznos nije nerealno postavljen, pogotovo iz razloga što je Saopćenjem o prosječnim potrebama lica koje zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života (Službene novine FBiH“ broj 19/16) propisano da prosječne potrebe lica koje zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života koje će sud, u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, uzimati u obzir u postupku za izdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene neto plaće u FBiH za 2015. godinu, a što iznosi 249,00 KM, pa kako se zahtjev tužiteljice kreće u okviru iznosa koji je propisan tim saopćenjem, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.

8. Konačno, a nakon što je sud odlučio o apelanticinim postavljenim tužbenim zahtjevima, taj sud je naveo i da je odlučio i o postavljenom zahtjevu tuženog u kojem je navedeno da tuženi ide svake godine na privremeni rad u Njemačku u periodu od tri mjeseca i da se vraća u BiH, gdje boravi određeno vrijeme do ponovnog odlaska u Njemačku, te da zbog toga smatra da se njegovim roditeljima treba omogućiti održavanje kontakata s mldb. sinom - njihovim unukom u periodu kada se tuženi nalazi na radu u inostranstvu. U vezi s tim Općinski sud je odbio taj zahtjev uz obrazloženje da je jasno i precizno članom 148. Porodičnog zakona propisano da nena i djed, odnosno baka i djed mogu podnijeti prijedlog u vanparničnom postupku da sud u tom postupku odredi način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s njima, osim ako je to protivno interesu djeteta. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da takav zahtjev ne može biti predmet ovog postupka kako zbog same činjenice da roditelji tuženog nisu parnične stranke u konkretnom predmetu tako i zbog činjenice da oni mogu, shodno citiranoj zakonskoj odredbi, podnijeti takav prijedlog ukoliko smatraju da je to u interesu djeteta.

9. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 128 0 P 018864 16 Gž od 18. oktobra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata tuženog s mldb. sinom, te je odbijen i zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu preciziranim presudom. U obrazloženju je navedeno da je taj sud mišljenja da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da je suprotno apelanticinim žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud cijenio sve okolnosti prilikom odlučivanja o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata tuženog s mldb. sinom, kao što su uzrast mldb. sina, da se on od prestanka zajednice života između apelantice i tuženog nalazi kod apelantice, da tuženi u toku godine odlazi u Njemačku radi zarade, zbog čega odsustvuje od kuće, kao i da je taj sud uzeo u obzir i prijedlog i mišljenje organa starateljstva kao stručnog organa kada je u pitanju, između ostalog, i termin održavanja međusobnih odnosa i neposrednih kontakata tuženog s mldb. sinom. Kantonalni sud je naveo da je organ starateljstva shodno članu 282. stav 2. Porodičnog zakona ovlašten podnijeti svoj prijedlog i učestvovati u postupku radi zaštite interesa djeteta kada je u pitanju i održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. djeteta s roditeljem s kojim ne živi, ali da su tačni apelanticini žalbeni navodi da mišljenje organa starateljstva nije presudno za odluku o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata tuženog s mldb. sinom jer se to mišljenje cijeni, i u konkretnom slučaju je cijenjeno, u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.

10. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da ostali provedeni dokazi u konkretnom slučaju nisu doveli u pitanje mišljenje organa starateljstva jer se iz njih može zaključiti da je u interesu mldb. sina da održava lične odnose i neposredne kontakte sa svojim ocem na način kako je to odlučio prvostepeni sud. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je vrijeme koje je određeno za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata potrebno da se zbliže otac i sin, čime bi se ostvarila emotivna veza mldb. sina sa ocem, što će pozitivno utjecati na njegov daljnji psihički razvoj. Kod okolnosti da tuženi radi zarade odlazi u inostranstvo na duže vrijeme, kada se ne može viđati s mldb. sinom, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je u vrijeme kada se tuženi vrati kući radi emotivne veze oca i sina potrebno da dijete neprekidno boravi kod tuženog svakog vikenda u trajanju navedenom u presudi, što je, prema ocjeni i tog suda, u interesu mldb. sina radi njegovog pravilnog razvoja i odrastanja. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Konvencije o pravima djeteta. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi, ne vodeći računa da se radi o jako malom djetetu rođenom 2014. godine, kada mu je neophodan stalni kontakt s majkom, odredili da ga apelantica mora čitav vikend prepustiti ocu, što će, prema njezinom mišljenju, negativno utjecati na razvoj mldb. sina jer će uzrokovati traume i druge psihičke posljedice. Smatra da joj na ovaj način sudovi onemogućuju pravo na zaposlenje jer kad bi se zaposlila ne bi se mogla viđati s mldb. sinom kojeg su preko vikenda dodijelili tuženom na čuvanje i staranje. Navodi i da redovni sudovi nisu odlučili o viđanju mldb. sina s tuženim za kasniji period kada on bude veći i bude išao u školu, te da nisu vodili računa da njoj ne može i ne mora biti poznato da li se tuženi nalazi u inostranstvu ili je kod kuće, već su je bez obzira obavezali da mldb. sina odvodi do njegove kuće, čime su joj prekršili i pravo na slobodu kretanja. Smatra da se zbog svega navedenog jasno vidi da su se redovni sudovi samo paušalno pozvali na odredbe Porodičnog zakona, a da svoje odluke u cijelosti zasnivaju na Zakonu o parničnom postupku, te da joj Ustavni sud zbog navedenog treba dosuditi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM i troškove postupka s obzirom da se sa svakim kontaktom mldb. sina s tuženim apelantica suočava s njegovim suzama jer on ne želi da se odvaja od majke.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da nisu prekršena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, te da taj sud ostaje u cijelosti pri pravnom stavu navedenom i detaljno obrazloženom u osporenoj odluci.

13. Općinski sud je naveo da su svi standardi o zaštiti prava djeteta koji su direktno involvirani u domaće pravo kroz Porodični zakon ispoštovani u predmetnom postupku, te da je taj sud, suprotno apelanticinim navodima, dao detaljna i jasna obrazloženja za svoju odluku, koja je potvrdio i Kantonalni sud, zbog čega smatra da nema kršenja prava na koja se apelantica poziva.

14. Tuženi je naveo da apelacioni navodi nemaju nikakvog osnova, te da su paušalni i površni, te smatra da su redovni sudovi donijeli odluke u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, Evropske konvencije i Konvencije o pravima djeteta zbog čega apelaciju treba prima facie odbaciti. V.Relevantni propisi

15. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 140.

Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Član 142. st. 1. do 5.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 304. stav 1.

Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305.

(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

(2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu.

(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 128 0 P 018864 16 Gž od 18. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava zagarantirana Konvencijom o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

23. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelanticinim i građanskim pravima i obavezama tuženog vezanim za uređivanje ličnih odnosa i kontakata apelanticinog mldb. sina s tuženim koji mu je otac.

24. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su dopustili da se mldb. sin viđa s tuženim svaki vikend, čime će, po njezinom mišljenju, doprinijeti problemima u njegovom psihičkom razvoju i traumama jer se tako malo dijete mora odvajati od majke. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

25. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava pitanje brige o djeci i njihovog povjeravanja jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi, smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Uvijek je primarna procjena šta je konkretan interes djece. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra neophodnim da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo jako osjetljive prirode nego vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Sweden, presuda od 27. novembra 1992. godine, Serija A, broj 250, stav 90. i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norway, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da su ispunjeni uvjeti da se mldb. sin povjeri na čuvanje apelantici, a pri tome je određeno da tuženi kao otac mldb. sina ima pravo da ga viđa i održava kontakte svaki vikend i srijedom u precizirano vrijeme, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu cijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka. Ovo stoga jer je nesporno da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, uključujući i da tuženi duži vremenski period u toku godine boravi u inostranstvu na radu, te da bi zbog toga trebao imati i više vremena, kada je prisutan u BiH, da se viđa s mldb. sinom radi uspostavljanja trajne emocionalne, psihološke veze oca i sina, a što je opravdano i prema mišljenju nadležnog organa starateljstva. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, postupajući na ovaj način, pružili mogućnost i apelantici i tuženom da uspostave nesmetan odnos s mldb. sinom, naročito kada nema ništa što bi ukazivalo da bi kontakt mldb. sina s tuženim bio nepovoljan po njegov psihički i emocionalni rast i razvoj već, štaviše, da je takav kontakt neophodan za zdravo odrastanje mldb. sina. Pri tome, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća da odluka o povjeravanju djeteta na brigu i čuvanje, kao i određivanje načina održavanja ličnog kontakta i uspostavljanja odnosa roditelja koji ne živi s mldb. djetetom, nije neodređenog trajanja i da se može vremenom, u zavisnosti od situacije, mijenjati, te da iz tog razloga sudovi nisu ni bili u obavezi, niti su mogli odrediti način viđanja mldb. sina s tuženim i za budućnost, tj. da nisu mogli odrediti trajanje ovakvog načina održavanja ličnog kontakta. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava neosnovanim.

27. Ustavni sud, u vezi s naprijed navedenim, zapaža da nema nikakvog osnova po kojem bi se apelantici, zbog odobravanja tuženom da se viđa i ostvaruje kontakt s mldb. sinom, trebala odrediti naknada nematerijalne štete, pa ovaj njezin zahtjev Ustavni sud smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, podsjeća da u njegovu nadležnost ne spada ni određivanje i nalaganje isplate troškova postupka apelantima s obzirom da je to obaveza redovnih sudova.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelantica navodi da su joj zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeni i pravo na porodični život, sloboda kretanja i prava garantirana Konvencijom o pravima djeteta. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i odredbe Konvencije o pravima djeteta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da predmet konkretnog postupku nije bila apelanticina sloboda kretanja, kao i da se ne može govoriti o ograničavanju slobode njezinog kretanja tim što joj je naloženo da mldb. sina svaki vikend predaje na čuvanje tuženom.

30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na stavove Evropskog suda i Ustavnog suda da u ovakvim slučajevima ne može biti govora ni o kršenju prava na apelanticin porodični život time što je obavezana da predaje mldb. sina tuženom svaki vikend i srijedom radi njegovog održavanja ličnih odnosa i uspostavljanja kontakata između oca i sina jer je u takvom slučaju miješanje u apelanticin porodični život bilo u skladu s Porodičnim zakonom koji je objavljen i dostupan, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije jer je to miješanje proporcionalno legitimnom cilju. Ovo sve zato jer se odluka o povjeravanju mldb. djeteta jednom od roditelja i obavezivanju roditelja s kojim dijete ne živi na učestvovanje u odgoju i izdržavanju tog djeteta mora donijeti kada zajednički život roditelja više nije moguć, a takva odluka (o povjeravanju maloljetnog djeteta majci - apelantici i pravu tuženog kao oca na redovne kontakte s mldb. djetetom i plaćanju novčanog iznosa za izdržavanje mldb. djeteta) donesena je u interesu mldb. djeteta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da se iz člana 8. Evropske konvencije ne može izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja, a svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom i obavezivanja na snošenje dijela troškova za izdržavanje povjerenog djeteta podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

VIII.Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu odredbi Porodičnog zakona kada su redovni sudovi odluku o povjeravanju mldb. sina apelantici i određivanju termina za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata tuženog s mldb. sinom donijeli u skladu sa odredbama Porodičnog zakona i kada su pri tome uzeli u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, vodeći pri tome računa o interesima mldb. sina.

32. Nema kršenja ni prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao ni odredbi Konvencije o pravima djeteta kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, kao i kada predmet konkretnog postupka nije bilo pitanje apelanticine slobode kretanja, te kada je nesporno da je u ovakvim slučajevima miješanje u apelanticin porodični život u skladu sa zakonom, da je proporcionalno legitimnom cilju i da je prije svega interesu mldb. sina.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-77/17 (Dž.P.) | Sudska praksa | Aktio