Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4920/16 (A. J. i B. J.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Porodični život
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4920/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4920/16, rješavajući apelaciju Armina Jašarevića i Branka Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Armina Jašarevića i Branka Jurića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 022647 16 Kž od 16. decembra i Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 022647 16 Kv 2 od 12.

decembra 2016. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Jašarevića i Branka Jurića izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 022647 16 Kž od 16. decembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 022647 16 Kv 2 od 12.

decembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zatim člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na pravo na presumpciju nevinosti, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Armina Jašarevića i Branka Jurića izjavljena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 022647 16 Kž od 16. decembra i Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 022647 16 Kv 2 od 12. decembra 2016. godine u dijelu koji se odnosi na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Jašarević i Branko Jurić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i/ili apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 20. i 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 022647 16 Kž od 16. decembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 022647 16 Kv 2 od 12. decembra 2016. godine. Apelacije su zavedene pod br. AP 4920/16 i AP-4921/16. Apelanti su, također, tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se „zaustavio tok izvršenja pritvora, odnosno pustili apelanti da se brane sa slobode ili da se naloži Okružnom tužilaštvu Doboj da preduzme radnje saslušanja svjedoka i naredi sudu da se apelanti puste na slobodu ili da uputi predmet nadležnom sudu kako bi detaljno obrazložio razloge pritvora, a posebno odnos pritvora sa blažim mjerama“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud primjećuje da se radi o apelacijama koje su zavedene pod br. AP 4920/16 i AP 4921/16 istih apelanata, kojima su osporena ista rješenja i koje su sličnog sadržaja. S obzirom na navedeno, na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 4920/16.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je o apelaciji istih apelanata, koja je izjavljena protiv rješenja o određivanju pritvora, odnosno protiv Rješenja Osnovnog suda broj 87 0 K 022647 16 Kv od 16. novembra 2016. godine odlučio tako što je donio Odluku broj AP 4374/16 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbio kao prima facie neosnovanu.

7. U konkretnom slučaju, Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 022647 16 Kv 2 od 12. decembra 2016. godine apelantima je produžen pritvor (određen rješenjem od 15. novembra 2016. godine) za još dva mjeseca, tako da on može trajati do „13. februara 2016. godine“. Pritvor je produžen iz razloga predviđenih članom 197. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), a zbog krivičnih djela zlostavljanje, mučenje i drugo neljudsko i ponižavajuće postupanje iz člana 168. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZ-a. Navedenim rješenjem je upozoren podnosilac prijedloga za produženje pritvora (Tužilaštvo) da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo u prijedlogu navelo da je postojanje osnovane sumnje ustanovljeno još prilikom određivanja pritvora na osnovu izjava svjedoka, medicinske dokumentacije za Bogdana Rakića i drugih materijalnih dokaza. Nadalje, Tužilaštvo je predložilo produženje pritvora iz razloga predviđenih članom 197. stav 1. tač. a), b) i v) ZKP-a. U odnosu na član 197. stav 1. tačka a) ZKP-a Tužilaštvo je „naznačilo činjenicu“ da drugoapelant ima dvojno državljanstvo, a prvoapelant veći broj bliskih srodnika u Austriji i Italiji „sa postojanjem namjere i planiranjem bjekstva“. U odnosu na razloge iz člana 197. stav 1. tačka b) Tužilaštvo je navelo da Bogdan Rakić nije saslušan zbog zdravstvenog stanja i zato što je još u bolnici, a da su određene prijetnje upućene svjedoku Aliji Smajloviću, što bi moglo da ukaže da bi apelanti mogli utjecajem na svjedoke ometati tok krivičnog postupka, „pogotovo imajući u vidu izvršeno djelo prema oštećenom Rakiću“. Tužilaštvo je dalo razloge i za primjenu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Apelanti su osporili da postoje adekvatni dokazi o postojanju osnovane sumnje, kao i posebni pritvorski razlozi za produženje pritvora.

9. Osnovni sud je naveo da je utvrđena činjenica postojanja osnovane sumnje na bazi priloženih dokaza (izjave navedenih svjedoka, medicinska dokumentacija, određeni materijalni dokazi koji su poslati na vještačenje), te je ispitao razloge za produženje pritvora u skladu sa članom 197. ZKP-a. Tako je Osnovni sud naveo: „Sud u potpunosti prihvata argumentaciju razloga iz člana 197. stav 1. tačka a), te činjenicu dvojnog državljanstva i rodbinskih odnosa sa licima u inostranstvu ukazuje na opasnost od bjekstva jer je činjenica informacija policijskog službenika Uprave u Rumi, Republika Srbija dovoljna informacija, a odbrana nije opovrgla navode u vezi sa rodbinskim odnosima osumnjičenog Jašarević Armina.“

10. Nadalje je u rješenju Osnovnog suda navedeno: „Sud prihvata razloge iz člana 197. stav 1. tačka b) koji ukazuju da bi okrivljeni mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, pogotovo kroz okolnost da oštećeni Rakić Bogdan nije saslušan u istrazi upravo zbog zdravstvene situacije koja je posljedica i izvršenog djela od strane osumnjičenih. Određene prijetnje, a koje su registrovane u zapisnicima saslušanih svjedoka sudu ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli da utiču prevashodno na samog oštećenog, pogotovo u situaciji da je isti bio objekat izvršenja prethodnoga djela. Na ovoj osnovi vijeće ustanovljava da je osnovana bojazan uticajem na svjedoka oštećenoga, a i svjedoka Smajlović Aliju, pri puštanju okrivljenih na slobodu barem do momenta kada oštećeni Rakić Bogdan u punome obimu dadne izjavu koju u ovom momentu, a zbog zdravstvenog stanja izazvanim krivičnim djelom osumnjičenih nije bilo moguće uzeti.“

11. Osnovni sud nije utvrdio postojanje uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Osnovni sud je, također, naveo da je branilac apelanata iznio prijedlog za primjenu blažih mjera osiguranja prisustva, ali je sud ocijenio da je ovaj prijedlog iznijet paušalno, bez argumentacije, s mišljenjem branioca apelanata da bi sud to sam trebao uraditi. Međutim, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 186. stav 1. ZKP-a, odnosno da se mjere zabrane mogu odrediti na prijedlog stranke i da svaka mjera zabrane ima svoje preduvjete.

12. Rješavajući o žalbi Okružni sud je donio Rješenje broj 87 0 K 022647 16 KŽ od 16. decembra 2016. godine kojim su žalba apelanata, kao i žalba Tužilaštva odbijene kao neosnovane.

13. U uvodu rješenja su navedene sudije, i to predsjednica vijeća Slavica Bambulović, kao i sudije „Slavica Bambulović i Izudin Berberović“. Nadalje, u obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da argumentima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja pobijanog rješenja na kojima se zasnivaju zaključci o postojanju zakonskih razloga za određivanje pritvora sadržanih u odredbi člana 197. stav 1 tač. a) i b) ZKP-a, kao i validnost datih razloga za navedene zaključke. Dokazi prikupljeni u dosadašnjem toku istrage (prema mišljenju Okružnog suda) predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Nadalje, Okružni sud navodi da žalba ne osporava postojanje osnovane sumnje da su apelanti zaista počinili navedena krivična djela, te je Okružni sud prihvatio iscrpno obrazloženje prvostepenog vijeća da je na bazi prikupljenih dokaza utvrđena činjenica postojanja osnovane sumnje kao osnovni preduvjet za određivanje mjere pritvora. Nadalje, Okružni sud je naveo da stoje i posebni razlozi za određivanje pritvora koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim prigovorima, kao ni iscrpno obrazloženje u prvostepenom rješenju. Okružni sud navodi da argumentima žalbe Tužilaštva nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja pobijanog rješenja na kojem se zasnivaju zaključci o postojanju zakonskih razloga za određivanje pritvora apelantima iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a, kao i validnost datog obrazloženja. Nadalje, u zaključku je navedeno da ne stoje ni žalbeni navodi tužioca „kojima se ukazuje o kakvim se licima radi navodeći izjašnjenje od strane policije kako je to Tužilaštvo navelo u prijedlogu“, kako se to pravilno obrazlaže u prvostepenom rješenju.

14. Okružni sud navodi da su to razlozi zbog kojih je sud žalbu apelanata i Tužilaštva odbio kao neosnovanu u smislu člana 337. stav 3. ZKP-a.

15. Dana 19. decembra 2016. godine Okružni sud je donio rješenje kojim je ispravio rješenje od 16. novembra 2016. godine na način da se u uvodnom dijelu umjesto sutkinje Slavice Bambulović navodi ime sutkinje Snežane Banjac-Lopandić. U uvodu navedenog rješenja je napisano da je predsjednica vijeća Slavica Bambolić, a u potpisu je predsjednik vijeća Radmila Stančić. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju da dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje „nisu dokazi“, kao i na nezakonitost dokaza o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Apelanti ukazuju na sastav vijeća (imajući u vidu imena sudija u uvodu rješenja, ukazujući kasnije i na rješenje o ispravci), odnosno da nije sudilo vijeće koje je nadležno za krivične predmete (jer su u vijeću sudije „parničari“), te ukazuju na pristrasnost suda. Apelanti, također, osporavaju da posebni pritvorski razlozi nisu dovoljno obrazloženi, da dvojno državljanstvo i rodbinske veze nisu razlozi za produžavanje pritvora, niti je navedeno koji se plan sprema (apelanti inače ukazuju na uopćenost kada su u pitanju imena svjedoka ili neke uopćene izjave ili dokazi bez mogućnosti da se na njih očituju), kao i da nisu ispitane nove činjenice koje opravdavaju produženje pritvora. Apelanti, također, navode da iako ni u rješenju nije navedeno o kakvoj se informaciji policijskog službenika radi, nju analiziraju i osporavaju. U odnosu na razloge iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP-a apelanti navode da je oštećeni izašao iz bolnice, da je kod kuće, da postoje druge mjere koje je sud u odnosu na apelante mogao odrediti. Apelanti ukazuju da je sud morao po službenoj dužnosti da razmotri blaže mjere, a što on uopće nije uradio. Apelanti, također, ukazuju na jezik koji se koristi u rješenjima, odnosno na pretpostavku nevinosti koja je povrijeđena jer je vijeće apelante okarakteriziralo kao izvršioce krivičnih djela. Osim toga, apelanti su istakli i povredu drugih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na poštovanje porodičnog života i pravo na djelotvoran pravni lijek), ukazujući na propust da odbrana prisustvuje saslušanju svjedoka, da apelanti budu pušteni na slobodu za Božić i Novu godinu, kao i generalno sve ove navode vezujući za proizvoljno postupanje suda prilikom određivanja mjere pritvora apelantima. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zaustaviti tok izvršenja mjere pritvora. Apelanti su, također, dopunjavali apelaciju, i to pozivanjem na broj ranije apelacije (AP 4374/16), ali je Ustavni sud ovu dopunu uzeo kao valjanu s obzirom da se radi o dopuni u odnosu na osporena rješenja.

b)Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da rješenjem vijeća (koje je ispravljeno rješenjem od 19. decembra 2016. godine) nisu povrijeđena prava apelanata, te je rješenje donijeto u skladu sa odredbama ZKP-a, te su svi navodi iz apelacije neosnovani jer je pritvor produžen u skladu sa zakonskim odredbama.

18. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je u osporenim rješenjima dao svoje obrazloženje.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjere zabrane Član 186.

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

Pritvor Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.

(7) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena.

(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i [...]. (2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

22. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje (osim garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije) jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku istrage, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojima je apelantima produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena, osim u dijelu presumpcije nevinosti.

U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na presumpciju nevinosti

24. Dakle, kako je navedeno, pravičnost postupka kao cjeline cijeni se nakon okončanja postupka, osim povrede prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije koje se „aktivira“ u fazi trajanja ili čak prije nego što krivični postupak i započne, a završetkom krivičnog postupka ovo pravo, odnosno mogućnost pozivanja na ovo pravo prestaje. U konkretnom slučaju apelanti se žale na „jezik suda“, odnosno povredu presumpcije nevinosti kroz obrazloženja osporenih rješenja o produženju pritvora. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelanti osporavaju rješenje o produženju pritvora Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 16. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije i pravo na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kad se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

28. Predmet osporavanja konkretnom apelacijom su rješenja o produženju pritvora apelantima za još dva mjeseca. Apelacija se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

29. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

30. Ustavni sud, također, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonitoˮ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

31. Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja, kojim je apelantima produžen pritvor, proizlazi da je redovni sud odlučio o produženju pritvora nakon što je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, te je jasno prezentirao dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje/produžavanje pritvora, na osnovu kojih je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da su u osporenim rješenjima sudovi dali jasne razloge na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje, a ukazivanje apelanata na navodnu nezakonitost dokaza na koje se pozvao sud ne može biti predmet ispitivanja u ovoj fazi postupka, već eventualno kasnije ako do postupka dođe (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5542/16 od 17. februara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja redovnih sudova nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 196. ZKP-a.

32. Imajući u vidu činjenicu da apelanti osporavaju postojanje posebnih pritvorskih razloga (iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) koji, prema mišljenju apelanata, nisu konkretizirani, određeni u odnosu na apelante, niti su ispitane nove činjenice, Ustavni sud će ispitati ove navode.

33. U vezi sa određivanjem pritvora po članu 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima navedeno da je sud prihvatio argumentaciju za produženje pritvora po ovom osnovu, te činjenicu dvojnog državljanstva, rodbinskih odnosa i činjenicu postojanja informacije policijskog službenika u Rumi, Republika Srbija. Iz obrazloženja, također, proizlazi da odbrana nije opovrgla navode o rodbinskim vezama prvoapelanta.

34. Kako je Ustavni sud već ranije naveo, sama činjenica posjedovanja državljanstva još neke države ne upućuje a priori na opasnost od bjekstva i sama za sebe, bez daljnjeg obrazloženja i ispitivanja relevantnih okolnosti u odnosu na to lice (osim činjenice posjedovanja dvojnog državljanstva), nije dovoljan razlog za zadržavanje lica u pritvoru. Isto se odnosi i na činjenicu da neko ima bliske srodnike u inostranstvu jer je zaista sigurno mali broj lica u Bosni i Hercegovini koji nemaju srodnike u inostranstvu, što sasvim sigurno, samo po sebi, nije razlog za određivanje pritvora, odnosno ne ukazuje, samo po sebi, na opasnost od bjekstva. Stoga, Ustavni sud prihvaća da obrazloženje u ovom dijelu nije konkretizirano i nije jasno navedeno iz čega redovni sud izvodi zaključak u konkretnom predmetu o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Nadalje, kada se ima u vidu (kao razlog i) „činjenica informacija policijskog službenika u Rumi“ bez daljnjeg pojašnjenja, a pogotovo bez konkretizacije na šta se ova „činjenica informacija“ odnosi, da li informacija ukazuje na činjenicu ili da je činjenica da postoji informacija policijskog službenika koja iz nekog razloga opravdava produženje pritvora ili nešto treće, na koji način se gubi svaki smisao i opravdanost produženja pritvora. Ustavni sud napominje da je u odnosu na inicijalni pritvor apelaciju istih apelanata Ustavni sud proglasio očigledno neosnovanom u odnosu na rješenje o određivanju pritvora. Međutim, postojanje inicijalnog rješenja za određivanje pritvora ne umanjuje značaj obrazloženja u rješenjima o produženju pritvora i obavezu suda na konkretizaciju, pa čak i kad su određene činjenice u rješenju o određivanju pritvora detaljno i jasno navedene, a pritvor se određuje po istom osnovu (kao u konkretnom slučaju). Ovo zbog toga što je svako produženje pritvora u tom određenom intervalu cjelina za sebe kako u odnosu na lice u odnosu na koje se pritvor produžava za „novo određeno vrijeme“ tako i u procesnom smislu (jer se donosi „nova“ sudska odluka), te sud mora dati jasne razloge za produženje u konkretnom trenutku u odnosu na konkretne osumnjičene, ali i ispitati da li ranije utvrđeni razlozi za pritvor još postoje, odnosno da li su protekom vremena oni opravdani. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Stogmuller protiv Austrije u pogledu određivanja pritvora zbog opasnosti od bjekstva istakao sljedeće: „Kao drugo, tražilo se opravdanje za nastavak pritvora Stogmullera oslanjajući se na rizik od njegovog bjekstva. U tom pogledu, navodi se da je Stogmuller mogao očekivati težu kaznu naročito nakon produžetka (...) preliminarne istrage u pogledu drugih djela, te da su mu njegova pilotska dozvola i očev avion omogućavali da u inostranstvo ode bilo kada. Mora se primijetiti, u tom pogledu, da do opasnosti od njegovog bjekstva ne dolazi samo zato jer je moguće ili mu je lako preći preko granice (u svakom slučaju, bilo bi dovoljno u tu svrhu da se od njega traži da preda pasoš); mora postojati čitav niz okolnosti, posebno, teška kazna koja se očekuje ili posebno gnušanje optuženog na pritvor ili nedostatak dobro uspostavljenih veza u zemlji, koje bi mogle biti razlog da se pretpostavi da bi posljedice i opasnosti leta bile manje zlo za njega od samog nastavka izdržavanja pritvora. Ali njegovo ponašanje jasno pokazuje da to nije bila njegova situacija.“ (vidi, Evropski sud, Stogmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, aplikacija broj 1601/62, tačka 15). U predmetu Letellier protiv Francuske, Evropski sud je u pogledu opasnosti od bjekstva ocijenio da je podnosilac predstavke majka maloljetne djece i direktorica kompanije koja predstavlja njezin jedini izvor prihoda. U odluci je navedeno: „Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti“ (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, tačka 41).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a osporena rješenja redovnih sudova jasno ne navode niti konkretiziraju razloge koji ukazuju na opasnost od bjekstva, te osim isticanja činjenica (državljanstvo i rodbina u inostranstvu, informacije policijskog službenika) ne daju dovoljne i obrazložene razloge za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog osnova propisanog odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a.

37. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi izrazili sumnju da bi apelanti mogli utjecati na svjedoke, prvenstveno na oštećenog kao svjedoka koji nije mogao biti saslušan u istrazi zbog zdravstvene situacije. Sudovi su naveli i da su svjedoku Aliji Smajloviću upućivane prijetnje, pa je, prema mišljenju sudova, opravdan razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) bar dok oštećeni ne da izjavu. Također, iako ne precizira svjedoke, redovni sud navodi da su u zapisnicima o saslušanju određeni svjedoci očigledno ukazivali na određene prijetnje. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u apelaciji u odnosu na ovaj zaključak suda osporavali motiv, kao i kredibilitet svjedoka Alije Smajlovića, te ukazivali da je oštećeni izašao iz bolnice i može se saslušati. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su navedeni razlozi u vezi s posebnim pritvorskim osnovom iz člana 197. stav 1. tačka b) jasni i određeni, te u odnosu na određivanje pritvora u ovom dijelu ne postoji ništa što bi ukazivalo da su povrijeđeni standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na ovaj dio.

38. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju na „jezik suda“ koji sud koristi prilikom određivanja pritvora iz razloga utvrđenih članom 197. stav 1. tačka b), odnosno na povredu presumpcije nevinosti, što će u nastavku Ustavni sud posebno ispitati.

Pretpostavka nevinosti

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

[…] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Ustavni sud ukazuje da nisu samo sudovi već i ostali državni organi obavezni da poštuju načelo pretpostavke nevinosti.

42. U vezi s navedenim, Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije ukazao da će pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava zvaničnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 45).

43. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u svojoj praksi u nekoliko navrata utvrdio povrede prava na presumpciju nevinosti u vezi sa izjavama političara (i drugih visokih zvaničnika) koji su prije donošenja pravomoćne presude donosili zaključke o krivici lica (apelanata pred Ustavnim sudom, vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine ili broj AP 2011/15 od 22. decembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), te je Ustavni sud utvrdio povredu prava na presumpciju nevinosti apelanata uslijed ovakvih izjava.

44. U konkretnom slučaju apelanti ukazuju na odluku suda koja već upućuje na krivicu apelanata, a kroz način izražavanja suda prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka b) ZKP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je u odluci navedeno da oštećeni nije saslušan „zbog zdravstvene situacije koja je i posljedica izvršenog djela od strane osumnjičenih“, te vijeće zaključuje da postoji bojazan od utjecaja na svjedoke dok oštećeni ne da izjavu u punom obimu, koju u ovom momentu „zbog zdravstvenog stanja izazvanog krivičnim djelom osumnjičenih“ nije bilo moguće uzeti.

45. Ustavni sud opet ukazuje na zaključak Evropskog suda u predmetu Matijašević u kojem je Evropski sud zaključujući da treba napraviti suštinsku razliku da je neko osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasne sudske objave, u odsutnosti pravomoćne presude, da je neko izvršio krivično djelo. Stoga, kada se navedena načela primijene na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da iako je „nezgrapan“ prvi dio rečenice (o izvršenju djela ili krivičnog djela), rečenica ima jasan nastavak, odnosno jasno određuje apelante kao „osumnjičene“, a što oni zapravo i jesu. Stoga je veoma teško izvesti zaključak da sud ima formirano mišljenje o krivici apelanata, te da to proizlazi iz obrazloženja. Osim toga, Ustavni sud mora da primijeti da apelanti, iako su u žalbi iznosili i prigovore u vezi s povredom prava na presumpciju nevinosti, nisu to činili na ovakav način kako to rade pred Ustavnim sudom. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud nalazi da nije prekršeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u formulaciji koju koristi redovni sud prilikom određivanja ispunjenosti pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP-a.

46. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, imajući u vidu da je vremenski određeno trajanje produženja pritvora apelantima i utvrđeno da pritvor može trajati do 13. februara 2017. godine, znači da je pritvor prema osporenom rješenju istekao, te nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju dijela osporenog rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri produženju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju, a pogotovo pri produženju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom

5. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud cijeni, naročito u okolnostima konkretnog slučaja kada je apelacija samo djelimično osnovana, da nema mjesta dosudi naknade koju su apelanti tražili za utvrđenu povredu. Ustavni sud, također, podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije određena naknada za troškove sastavljanja apelacije.

Ostali navodi

47. Apelanti ukazuju na kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelanti vide u činjenici da im je pritvor produžen, da kući ne mogu za Božić i Novu godinu, kao i da im je i pored emocionalne veze s porodicom produžen pritvor.

48. Ustavni sud primjećuje da je pritvaranje, odnosno lišavanje slobode jedna od najtežih sankcija koja pogađa pojedinca sa, između ostalog, posljedicom da je fizički odvojen od svoje porodice. Međutim, zatvaranje, odnosno pritvaranje određenog lica ukoliko je zakonito i opravdano ne predstavlja miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije (u dijelu u kojem nije utvrđena povreda), Ustavni sud zapaža da su navodi apelanata u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

49. U vezi sa članom 13. Evropske konvencije, sadržaj apelacije ukazuje da se apelanti, u suštini, žale da nije na adekvatan način ispitan razlog za produženje pritvora, kao ni mogućnost izricanja blažih mjera. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u dijelu ove odluke u kojem je razmotrena povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da ovaj navod o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije ne treba dodatno obrazlagati.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantima produžen pritvor samo na osnovu „dvojnog državljanstva i rodbine u inostranstvu“, kao i „činjenice o informaciji policijskog službenika“, koje u osporenom rješenju nisu konkretizirane na način koji bi objektivno ukazao da ova opasnost zaista i postoji.

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući o tome da li postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP-a, dao konkretno obrazloženje o postojanju stvarne i razumne opasnosti od utjecaja na svjedoke i oštećenog.

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada redovni sud apelante jasno označava kao „osumnjičene“ za izvršenje krivičnog djela, te kada rješenja ne odaju utisak o formiranju mišljenja o utvrđenoj krivici apelanata.

53. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je utvrđeno da je odvojenost od porodice posljedica zakonitog pritvora apelanata.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4920/16 (A. J. i B. J.) | Sudska praksa | Aktio