Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4952/16 (E.A.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4952/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4952/16, rješavajući apelaciju E.A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E.A.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 127628 14 Gž od 17. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 127628 14 Gž od 17. oktobra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tuženog („Triglav osiguranje“ a.d. Banjaluka) i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka na način što je tuženi obavezan da apelantu naknadi iznos od 3.414,87 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.614,97 KM), dok je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u ostalom dijelu (kojim je tuženi obavezan isplatiti apelantu zateznu kamatu na isplaćeni iznos naknade štete od 9.750,00 KM za period od 30. maja 2012 godine kao dana podnošenja tužbe pa do 10. jula 2012 godine kao dana isplate, kao i da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 10.242,97 KM sa zateznom zakonskom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelanov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova parničnog postupka, a tužba u dijelu zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete u visini isplaćenog iznosa od 9.750,00 KM je povučena). Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu apelanta na naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da se 31. marta 2011. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao tužitelj - apelant i osiguranik tuženog, da je osiguranik tuženog skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne povrede čije su posljedice utvrđene medicinskim vještačenjima i sastoje se u umanjenju životne aktivnosti u procentu od 21%, pretrpljenim fizičkim bolovima, strahu i naruženosti. Kantonalni sud, u odnosu na apelantove žalbene navode (u pogledu dosuđenih troškova postupka i visine naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah), navodi da su neosnovani apelantovi prigovori u kojima navodi da mu prvostepeni sud nije dosudio troškove postupka u punom iznosu i neosnovano tvrdi da je uspio u sporu 100%, obzirom da mu je prvostepenom presudom dosuđen iznos od 10.242,97 KM (osim toga tuženi mu je platio iznos od 9.750,00 KM nakon podnošenja tužbe). Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno cijenio uspjeh apelanta u sporu od 76,20 %, a tuženog od 23,80%, iz razloga što smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelimično povlačenje tužbe, a povlačenje tužbe, pa bilo ono i djelomično, predstavlja neuspjeh tužitelja – apelanta. Također, pravilno je prvostepeni sud primjenom Kriterija tada važeće sudske prakse (iz 2006. godine) i odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima odlučio da apelantu pripada 3.000,00 KM za pretrpljeni strah (pola ovog iznosa mu je isplaćeno nakon podnošenja tužbe), zbog čega mu je dosuđen iznos od 1.500,0.0 KM po ovom osnovu. Naime, obzirom na nalaz vještaka dr. Mirsada Jarakovića koji je naveo da je apelant u trenutku nastanka saobraćajne nezgode i samog povređivanja koje je bilo po život opasno trpio primarni strah u trajanju od 10 sekundi, zatim je zbog jače zabrinutosti za ishod liječenja trpio strah srednjeg intenziteta u trajanju od 90 dana, te strah slabog intenziteta u trajanju od godinu dana a koji se manifestovao od toga koliko će ova povreda uticati na njegovo opšte fizičko i psihičko zdravlje jer se apelant od zadobijenih povreda intenzivno liječio kod psihologa i psihijatra, pa je iz navedenih razloga prvostepeni sud pravilno odbio tužitelja sa viškom zahtjeva za naknadu ovog vida štete preko dosuđenog iznosa. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog u odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka, te je nakon izračuna troškova postupka za apelanta i tuženog (imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu), nakon međusobnog prebijanja troškova zaključio da je tuženi obavezan naknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 3.414,87 KM. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4952/16 (E.A.) | Sudska praksa | Aktio