Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4994/16 (Stjepan ćaćić i D. H.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4994/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4994/16, rješavajući apelaciju Stjepana Ćaćića i Dženete Hadžić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stjepan Ćaćić i Dženeta Hadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 001304 16 Rsž od 9. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Ćaćić i Dženeta Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 001304 16 Rsž od 9. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena odluka (kojom je djelimično bio usvojen tužbeni zahtjev apelanata), na način da je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime neisplaćenog dijela plate koji se odnosi na prekovremeni rad, rad noću, rad u vrijeme sedmičnog odmora i rad u vrijeme državnih praznika za određeni period, isplati određene novčane iznose, te je odbijen i tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi da im na ime toplog obroka za određeni period isplati određeni novčani iznos, kao i zahtjev prvoapelanta da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime prevoza.
2. Kantonalni sud je naveo da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata (za isplatu naknade za prevoz i topli obrok za određeni period) iz razloga što navedena potraživanja nemaju osnova u Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužitelja u F BiH. Kantonalni sud je istakao da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud, u dijelu u kojem usvaja tužbeni zahtjev apelanata, a koji se odnosi na naknadu za prekovremeni rad, rad noću, rad u vrijeme sedmičnog odmora i rad u vrijeme državnih praznika, donio nepravilni i nezakonitu odluku, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužilačkoj funkciji u F BiH, izmijenjen član 41. Zakona o sudačkoj i tužilačkoj funkciji u F BiH, po kojem sudija odnosno tužitelj ima pravo na naknadu otpremnine prije odlaska u mirovinu, regresa za godišnji odmor i jubilarnu nagradu, iz čega proizlazi da sudija, odnosno tužilac od dana stupanja na snagu toga Zakona nema pravo na naknadu za ishranu u toku rada, odnosno naknadu za prijevoz na posao, a također sudija, odnosno tužilac nema pravo ni na prekovremeni rad, rad noću, rad u vrijeme sedmičnog odmora i rad u vrijeme državnih praznika. Kantonalni sud je naglasio da apelanti tokom postupka nisu dokazali, na što žalba tuženog ukazuje, da je bilo kakvom odlukom Kantonalnog tužiteljstva TK bilo naloženo operativno dežurstvo apelantima, iz koga bi se eventualno moglo utvrditi koliko iznose sati prekovremenog rada apelanata kao i sati noćnog rada, a sukladno Zakonu o sudačkoj i tužilačkoj funkciji u F BiH istima ne pripada niti naknada za redovno dežurstvo, na što žalba tuženog utemeljeno ukazuje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4276/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman