Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4982/16 (R. K.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4982/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4982/16, rješavajući apelaciju Ranka Kundačine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Kundačina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001922 14 Uvp od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Kundačina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 001922 14 Uvp od 22. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 1. aprila 2014. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ponovnog određivanja srazmjerne starosne penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je odbijen apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije na osnovu odredbe člana 85. stav 3. tačka a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 85. stav 3. tačka a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se korisniku kome je penzija određena u manjem iznosu od najnižeg iznosa penzije utvrđenog ovim članom, isplaćuje najniža penzija koja ne može biti niža od 50% od prosječne penzije na teret Republike isplaćene za decembar prethodne godine, te da za 15 godina penzijskog staža i više, a manje od 20 godina najniža starosna i invalidska penzija se određuje u visini od 60%. Dalje, odredbom člana 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da se odredbe člana 85. Zakona ne odnose na srazmjerne penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH. S obzirom da iz podataka spisa proizilazi da apelant ostvaruje srazmjerni dio starosne penzije u Republici Srpskoj, kao i da u Crnoj Gori također ostvaruje srazmjerni dio starosne penzije, to se prema apelantu ne primjenjuje odredba člana 85. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (kojom su propisani najniži iznosi penzije koji se isplaćuju korisnicima penzije u zavisnosti od dužine penzijskog staža) jer je primjena ove odredbe isključena članom 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Vrhovni sud je istakao da je pravilna i zakonita odluka Okružnog suda odnosno, da su organi uprave pravilno odbili apelanta sa zahtjevom za ponovno određivanje srazmjernog dijela starosne penzije prema odredbi člana 85. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1942/12 od 16. septembra 2015. godine, tačka 13, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4982/16 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio