Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/16 (P. V.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3937/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3937/16, rješavajući apelaciju Pere Vukovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Vuković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032680 14 Rev od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032680 14 Rev od 14. jula 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032680 12 Gž od 10. septembra 2013. godine kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032680 08 P od 16. jula 2012. godine. Presudom Osnovnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je valjan usmeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen između tuženog Ljubomira Vukovića, kao prodavca i apelanta, kao kupca, kojim je kupljeno zemljište (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), što odgovara suvlasničkom dijelu od 5/33. Osim toga, Presudom Osnovnog suda utvrđeno je da nije valjan ugovor o zamjeni nekretnina između tuženog Ljubomira Vukovića, sa jedne strane i tuženih Branke Gajić i Branka Gajića, sa druge strane kojim je zamijenjeno predmetno zemljište, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi Branko Gajić i Branka Gajić da trpe da se apelant upiše sa dijelom 5/33 na predmetnoj parceli.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant u dva navrata kupio zemlju od tuženog Ljubomira Vukovića, da je prvi put izvršena kupovina k.č. br. 639 i tada je zaključen pismeni ugovor, a da je naknadno kupljen dio parcele broj 640/1 (oko 660 m ) na osnovu usmenog dogovora. Dalje je navedeno da je na predmetnoj parceli Opština Banja Luka uknjižena kao nosilac prava raspolaganja sa udjelom 1/1, a tuženi Branko Gajić i Branka Gajić uknjiženi kao nosioci privremenog prava korišćenja sa udjelima po ½ i upisani kao posjednici sa udjelima po ½. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da apelantova tvrdnja da je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između njega i tuženog Ljubomira Vukovića ugovor u pismenoj formi, nema uporište u provedenim dokazima, te je suprotna postavljenom tužbenom zahtjevu kojim se traži pravna valjanost usmenog kupoprodajnog ugovora. Takođe je ukazano da je odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog usmenog ugovora, propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Isto tako je ukazano da je odredbama člana 70. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da su ispravno nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti usmenog ugovora o prometu nepokretnosti, iz razloga što nije zadovoljena propisana pismena forma, te da usmeni ugovor ne može uživati pravnu zaštitu u smislu citirane odredbe člana 70. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavih prava, na koja se pozvao apelant u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o obligacionim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/16 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio