Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/16 (Sanela Gorušanović - Butigan i N. T.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Protek roka
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3940/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3940/16, rješavajući apelaciju Sanele Gorušanović – Butigan i Naide Tabaković, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Gorušanović - Butigan protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 030791 12 Rsž od 3. septembra 2013. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Naida Tabaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 030791 13 Rev od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Gorušanović - Butigan i Naida Tabaković (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Emir Potogija, advokat iz Sarajeva, podnijele su 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 030791 13 Rev od 7. jula 2016. godine kojom je revizija prvoapelantice odbačena, a revizija drugoapelantice odbijena. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 030791 12 Rsž od 3. septembra 2013. godine, protiv koje su apelantice izjavile reviziju, odbijene su žalbe i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 030791 12 Rs od 25. okotobra 2012. godine kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica da im tuženi (Kanton Sarajevo) isplati naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva u određenom novčanom iznosu za određene vremenske periode i da se tuženom naloži da im na ime neisplaćenih doprinosa PIO za određeni vremenski period izvrši uplatu doprinosa u određenim novčanim iznosima.
2. U obrazloženju Presude Vrhovnog suda je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je konstatovao da su apelantice formalni (obični) suparničari i da se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru, te da u skladu sa navedenim revizija prvoapelantice nije dozvoljena, jer vrijednost pobijanog dijela ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij kao uslov dozvoljenosti revizije.
3. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je drugoapelantica sudija Općinskog suda u Sarajevu i da je koristila porodiljsko odsustvo u vremenskom periodu od 7. jula 2010. do 29. aprila 2011. godine, kao i da je primala naknadu za isto u skladu sa kantonalnim propisom o dječijoj zaštiti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 12. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Takođe je ukazano da je odredbama člana 125. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se naknada plata po osnovu porodiljskog odsustva do donošenja propisa u oblasti dječije zaštite, koji će regulisati porodiljsko odsustvo, ostvaruje u oblasti zdravstvenog osiguranja. U vezi s tim je konstatovano da je propis u oblasti dječije zaštite, koji je regulisao porodiljsko odsustvo, donesen u Kantonu Sarajevo 25. juna 2002. godine – Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, koji se primjenjuje od 5. jula 2002. godine i od tada se na pitanje naknade plate po osnovu porodiljskog odsustva u Kantonu Sarajevo prestao primjenjivati Zakon o zdravstvenom osiguranju. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom propisano da se naknada za porodiljsko odsustvo utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plate, a koji iznos je drugoapelantica, putem nadležnih opštinskih službi primala. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji drugoapelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Drugopelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Takođe, drugoapelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana 1, 2. i 11. Konvencije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i član 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) u odnosu na prvoapelanticu, protek roka
6. Prilikom ispitivanja apelacije koja se odnosi na drugoapelanticu, čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
7. U konkretnom slučaju revizija prvoapelantice je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 030791 13 Rev od 7. jula 2016. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na prvoapelanticu je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 030791 12 Rsž od 3. septembra 2013. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum prijema konačne drugostepene presude, jer iz stanja spisa proizlazi da je prvoapelantica 16. oktobra 2013. godine putem Općinskog suda u Visokom, izjavila reviziju protiv drugostepene presude, pa se podrazumijeva da je konačnu drugostepenu presudu primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. oktobra 2016. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.
b) u odnosu na drugoapelanticu, prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja je ukazala u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3961/11 od 25. juna 2014. godine i AP 2393/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da drugoapelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi drugoapelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da drugoapelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman