Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1081/14 (P. P.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1081/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1081/14, rješavajući apelaciju Petka Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Petka Pavlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007954 08 Gž od 27. decembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Petku Pavloviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Petku Pavloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Petka Pavlovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007954 08 Gž od 27. decembra 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-3171/05 od 12. juna 2008.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Petka Pavlovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007954 08 Gž od 27. decembra 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-3171/05 od 12. juna 2008. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 7. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 007954 08 Gž od 27. decembra 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-3171/05 od 12. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Mirsada Fazlića, Adnana Buturovića i Senada Avdića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 2. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 28. oktobra i 1. i 3. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj P-3171/05 od 12. juna 2008. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu po osnovu naknade štete i zbog pretrpljenih duševnih bolova isplate iznos od 10.000,00 KM sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te objave demanti tekstova u istom listu i u cijelosti. Apelant je obavezan da „četvrto i petotuženom“ na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.347,84 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju se navodi da je apelant 17. marta 2005. godine podnio tužbu, a opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 16. oktobra 2007. godine tražio je da sud, nakon sprovedenog postupka, donese presudu kao u izreci. Istaknuto je da je apelant u tužbi naveo da su tuženi u listu „Slobodna Bosna“ od 13. januara 2005. godine objavili članak „Mladić u BiH“ i podnaslov ekskluzivno „Krvnik iz Srebrenice u BiH ilegalno ulazi pod lažnim imenom Milan Milić“ sa objavljenom fotografijom i pored nje aktom najave „Ulaska Lovaca iz SCG na GP Višegrad“ na naslovnoj stranici, a u istom listu od 20. januara 2005. godine, na strani 14, takođe je objavljen članak pod naslovom „Bosanska granica kao švicarski sir“. Ukazano je da su autori teksta od 13. januara 2005. godine prvotuženi i drugotuženi, a od 20. januara 2005. godine prvotuženi. Nadalje je apelant naveo da na str. 14, 15 i 16 izdanja od 20. januara 2005. godine, na krajnje neistinit, tendenciozan, drzak i sračunat način s ciljem nanošenja štete apelantu i članovima njegove porodice, opisan je navodni prelazak državne granice Ratka Mladića, a na strani 16 u podnaslovu „Uloga Petka Pavlovića“ u cijelosti je objavljena neistina, a novinari se nijednom riječju ne pozivaju na izvor dezinformacija, niti se upuštaju u njihovu provjeru. U listu od 20. januara 2005. godine sa istim ciljem kao u prethodnom slučaju prvotuženi sam objavljuje članak, na strani 14, sa naslovom kao naprijed i iznosi gnusne laži, neargumentovane i sračunato kleveće apelanta. Apelant je u tužbi naveo da je, uslijed navedenog, pretrpio teške uvrede i patnju, kao i članovi njegove porodice.

7. Opštinski sud je 23. novembra 2007. godine donio rješenje kojim je primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na „četvrtotuženog i petotuženog“.

8. Opštinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je 13. januara 2005. godine u listu „Slobodna Bosna„, na prvoj naslovnoj stranici broj 426, objavljen članak „Mladić u BiH“ sa podnaslovom ekskluzivno „Krvnik iz Srebrenice iz BiH ilegalno ulazi pod lažnim imenom Milan Milić“ sa objavljenom fotografijom i pored nje aktom najave ulaska Lovaca iz SCG u BiH na graničnom prelazu Višegrad, čiji je autor prvotuženi, a koautor drugotuženi. Dalje je Opštinski sud naveo da je u istom listu „Slobodna Bosna“ broj 427 od 20. januara 2005. godine, na strani 14, objavljen članak pod naslovom „Bosanska granica kao švicarski sir“, čiji je autor prvotuženi, a da je glavni i odgovorni urednik lista „Slobodna Bosna“ trećetuženi.

9. Opštinski sud je ukazao da nije sporno da je Visoki predstavnik donio Odluku 17. decembra 2004. godine kojom je, između ostalih, smijenio i apelanta sa mjesta komandanta jedinice Državne granične službe u Zvorniku, jer je bio dio mreže pomagača u zaštiti optuženih za ratne zločine Radovana Karadžića i Ratka Mladića, te da je Savjet ministara BiH donio Odluku o mjerama radi djelotvornog sprovođenja mandata Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju („Službeni glasnik“ broj 72), kao i da apelant nije uputio pismeni demanti trećetuženom u vezi sa spornim člancima u smislu odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete.

10. Opštinski sud je naveo da tuženi nisu iznijeli nikakve tvrdnje o apelantu koje bi, u smislu člana 4 stav 1 tačka c. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, imale obilježje klevete, već da su tuženi dali pojašnjenja Odluke Visokog predstavnika, i to samo iz okvira navoda sadržaja navedene odluke, a ne lična. Po mišljenju suda, navedeno potvrđuje i Odluka Savjeta ministara BiH, te navodi iz dopisa „OHR-a, BIA-e“ i izvori iz Državne granične službe. Kako apelant nije dostavio pisani demanti u smislu člana 8 navedenog zakona, po mišljenju suda, nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 6 st. 2 i 3 Zakona o zaštiti od klevete FBiH zbog čega je tužbeni zahtjev u pogledu prvotuženog odbio u cijelosti, kao i u pogledu drugotuženog za tekst od 13. januara 2005. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva u vezi sa tekstom od 20. januara 2005. godine u odnosu na drugotuženog odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, istaknut od punomoćnika tuženih. Nadalje je istaknuto da sud nije mogao utvrditi ni odgovornost zbog nastanka štetnih posljedica u smislu člana 10 Zakona o zaštiti od klevete FBiH, jer iz osnovnog i dopunskog nalaza vještaka neuropsihijatra jasno proizilazi da su tegobe opisane u osnovnom nalazu mogle nastati i zbog Odluke Visokog predstavnika, kao i zbog gubitka posla, a takođe i zbog objavljenih članaka. Istaknuto je da u nalazu vještak nije naveo da je došlo do umanjenja opšte životne sposobnosti kod apelanta. Ukazano je da ostale sprovedene dokaze prvostepeni sud nije posebno ocijenio smatrajući da su irelevantne za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 P 007957 08 Gž od 27. decembra 2013. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

12. U obrazloženju presude se navodi da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno raspravnom načelu, koje obavezuje stranke da izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoje navode i zahtjeve, dopustio izvođenje svih dokaza koje su stranke predložile na pripremnom ročištu. Izvedene dokaze sud je naveo u obrazloženju presude, te je dao ocjenu dokaza iz kojih je utvrdio odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava-odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Takva ocjena, po mišljenju Kantonalnog suda, potvrđuje da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu čl. 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer se dokazi izvode i njihova ocjena vrši da bi sud utvrdio činjenično stanje koje je osnov za pravilnu primjenu materijalnog prava. Kako prema odredbi člana 8 ZPP sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ne stoje i ne mogu se prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud dokaze koje su izveli apelant i tuženi nije pravilno ocijenio i da je presudu zasnovao na dokazima tuženih.

13. Dalje je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ukazano je da se šteta nanesena klevetom ocjenjuje u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao nematerijalna šteta za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, te se ocjenjuju sve okolnosti slučaja, ali samo ako je kleveta izazvala štetne posljedice promjenom ponašanja sredine u kojoj apelant boravi, ako je uticala na njegov rad i posao, što bi opravdalo postojanje većih duševnih bolova.

14. Po mišljenju Kantonalnog suda, tuženi su pasivno legitimisani u smislu člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete, ali odgovaraju za štetu ako namjerno ili iz nepažnje iznose ili prenose neistinite činjenice. Ukazano je da su tuženi, prema stanju spisa, suprotno navodima žalbe, istinitost informacija u objavljenim člancima u listu „Slobodna Bosna“ br. 426 i 427 dokazali u smislu odredbe člana 6 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete izvođenjem dokaza čitanjem Odluke Visokog predstavnika o smjeni apelanta u vršenju poslova komandira Državne granične službe u Zvorniku i ostalih javnih i stranačkih funkcija a zbog toga što je, uslijed svojih postupanja, odnosno propusta u djelovanju na odgovornoj funkciji, sastavni dio sveopšteg plana unutar Republike Srpske da se održava kultura ćutanja i prevare u kojoj su optuženi za ratne zločine zaštićeni od pravde, kao i čitanjem informacija iz dopisa „OHR-a, BIA-e“ i izvora Državne granične službe. Objavljenim člancima javnost se obavještava o stanju i kontroli bosanskohercegovačke granice od Državne granične službe čiji je službenik bio apelant. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom na Odluku Visokog predstavnika, nema neistina, a ako je pri tome navedeno izražavanje netačno, to može biti samo u nebitnim elementima, što u smislu člana 7 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete ne podliježe odgovornosti za klevetu.

15. Navedeno je da na pravilnost zaključka prvostepenog suda da izneseno izražavanje kroz objavljene članke u listu „Slobodna Bosna“ ne predstavlja radnju klevete, potvrđuje i postupanje apelanta kao oštećenog, jer, prema stanju spisa, nakon objave članaka nije postupio po imperativnoj odredbi člana 8 Zakona o zaštiti od klevete i listu „Slobodna Bosna“ uputio zahtjev (demanti) za ispravku spornog izražavanja. Pravilnost zaključka nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima da protiv apelanta zbog „afera“ o kojim se pisalo u objavljenim člancima državni organi nisu pokretali nikakve postupke. Te navode, odnosno tvrdnje, po mišljenju Kantonalnog suda, upravo pobija Odluka Savjeta ministara donesena dvije godine od objavljivanja spornih članaka kojom se uvode mjere radi sprečavanja ulaska i tranzita preko teritorije BiH pojedinaca koji učestvuju u aktivnostima koje pomažu licima u bijegu da izbjegnu pravdu za koju ih je optužio Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju a među kojim licima je i apelantovo ime.

16. Ukazano je da, sve i kada bi postojala kleveta, šteta nanesena njome se, shodno članu 200 ZOO, ocjenjuje kao nematerijalna šteta za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, ali samo ako je kleveta izazvala štetne posljedice promjenom ponašanja sredine u kojoj apelant boravi, ako je uticala na njegov rad i posao, što bi opravdalo postojanje većih duševnih bolova, a što u predmetnom slučaju, osim apelantove tvrdnje, nema uporišta u izvedenim dokazima. Navedeno, po mišljenju suda, nema uporišta ni u nalazu vještaka neuropsihijatra shodno kojem su duševni bolovi i strah mogli nastati zbog Odluke Visokog predstavnika koja je imala kao posljedicu gubitak posla. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra.

17. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio i ostale apelantove žalbene navode, ali da ih neće obrazlagati, jer ne utiču na drugačiju odluku suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Navodi da su predmet spora bili članci objavljeni u listu „Slobodna Bosna“ od 13. januara 2005. godine pod naslovom „Mladić u BiH“ i podnaslov ekskluzivno „Krvnik iz Srebrenice u BiH ilegalno ulazi pod lažnim imenom Milan Milić“, te članak objavljen u istom listu od 20. januara 2005. godine pod naslovom „Bosanska granica kao švajcarski sir“. Ističe da se u oba članka apelant neosnovano dovodi u vezu sa navodnim prelascima granice i bjekstvom od haških istražilaca generala Ratka Mladića, kao i navodnom učešću apelanta u švercu oružja iz „Orla“ u Irak. Ukazuje da je postupak u apelantovom predmetu počeo sa znatnim kašnjenjem, odnosno dvije godine i devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Smatra da je prvostepeni sud tokom postupka favorizovao tužene, što ukazuje na povredu principa jednakosti strana u postupku. Tako, po apelantovom mišljenju, sud nije vršio ocjenu apelantovih dokaza. Ukazuje da, iako se radilo o hitnom postupku, drugostepeni sud apelantovu žalbu nije uzeo u rad sve do kraja 2013. godine. Navodi da su u predmetu drugog tužioca redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev, a da se radilo o istom spornom članku i protiv istih tuženih.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na povrede odredaba parničnog postupka, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te da ostaje kod svih razloga navedenih u obrazloženju svoje presude.

20. Opštinski sud je naveo hronologiju predmeta. Ističe da se prvostepeni sud rješenjem od 31. marta 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari uz obrazloženje da je za zahtjev za naknadu štete za klevetu nadležan Kantonalni sud, u skladu sa članom 13 Zakona o zaštiti od klevete. Nakon pravosnažnosti navedenog rješenja predmet je dostavljen Kantonalnom sudu 20. juna 2005. godine. Ukazuje da se Kantonalni sud rješenjem od 28. jula 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari, te je predmet, nakon pravosnažnosti rješenja, vraćen 12. septembra 2005. godine prvostepenom sudu. Istaknuto je da je Opštinski sud 24. oktobra 2005. godine pokrenuo pitanje rješavanja sukoba nadležnosti, te da je Vrhovni sud Federacije BiH rješenjem od 8. novembra 2005. godine sukob riješio na način da je odredio da je Kantonalni sud nadležan u ovoj pravnoj stvari. Nadalje je Opštinski sud naveo da je predmetni spis prvostepenom sudu vratio Kantonalni sud 3. marta 2006. godine uz obrazloženje da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ broj 73/05). Ukazano je da je nakon toga prvostepeni sud zakazao pripremno ročište za 7. juni 2006. godine, te da u spisu postoji apelantov podnesak od 15. maja 2006. godine kojim je tražio odgodu tog ročišta. Nadalje je ukazano da u spisu postoji i službena zabilješka prethodno uredujućeg prvostepenog sudije od 27. oktobra 2006. godine u kojem se navodi da u periodu od 1. juna do 27. oktobra 2006. godine nije izabran sudija koji bi preuzeo referat koji se vodio pod signaturom broj IV (organizacioni razlozi zbog imenovanja sudije na Kantonalni sud). Naglašeno je da iz stanja spisa sada uredujući sudija ne može utvrditi kretanje predmeta za period od 7. juna 2006. godine do pisanja službene zabilješke, kao i za period od 27. oktobra 2006. godine pa do 13. avgusta 2007. godine. Takođe, Opštinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o favorizovanju tuženih, kao i navodi u pogledu dužine predmetnog postupka.

21. Tuženi navode da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na drugi predmet na koji apelant ukazuje, a u kojem je tužba tužioca usvojena, tuženi navode da taj predmet nema nikakve direktne veze sa apelantovim predmetom i da ne bi mogao imati uticaja na rješavanje predmetne apelacije.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(…)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(…) Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(…) Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta Član 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika;

činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

26. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

27. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca koji je tražio naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju se odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

29. U odnosu na ostale apelantove navode, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 007954 08 Gž od 27. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) U odnosu na osporene presude

35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povrede principa jednakosti strana u postupku prilikom ocjene dokaza. Takođe, ukazuje i na uporedni predmet smatrajući da se radi o identičnom predmetu, te da su redovni sudovi trebali usvojiti i njegov tužbeni zahtjev.

36. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog objavljivanja spornih članaka od tuženih. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak u kojem je apelant, kao i tuženi, imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da svojim argumentima opovrgava argumente suprotne strane. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze posebno, a onda ih doveo u međusobnu vezu, te na osnovu takve ocjene dokaza zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Navedena utvrđenja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda prihvatio je i Kantonalni sud. Naime, redovni sudovi su utvrdili da tuženi spornim izražavanjem nisu iznijeli nikakve neistinite tvrdnje o apelantu koje bi, u smislu Zakona o zaštiti od klevete FBiH, imale obilježje klevete. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali da su tuženi iznijeli pojašnjenja u vezi sa Odlukom Visokog predstavnika kojom je apelant smijenjen sa mjesta komandira jedinice Državne granične službe Zvornik, jer je utvrđeno da je bio dio mreže pomagača u zaštiti optuženih za ratne zločine. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da su se tuženi kretali u okviru Odluke Visokog predstavnika, ne iznoseći svoja lična mišljenja. U navedenom stavu redovnih sudova Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi u takvim okolnostima, kad su, dakle, utvrdili da u konkretnom slučaju nema klevete, jer sporna izražavanja predstavljaju istinite tvrdnje tuženih, bespotrebno bavili utvrđivanjem naknade štete kroz sprovođenje dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra. Ovo iz razloga što je utvrđivanje štete direktno determinisano zaključkom suda vezanim za utvrđenje da li sporno izražavanje predstavlja klevetu, pa se dosljedno tome šteta utvrđuje samo u okolnostima kad je utvrđeno da su tuženi, u smislu relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete, iznijeli neistinite činjenice, a nesporno je da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o takvoj situaciji.

39. Nadalje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može zaključiti da su redovni sudovi u predmetnom postupku, a posebno prvostepeni sud, favorizovali tuženu stranu prilikom ocjene dokaza. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u toku cijelog postupka apelant imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima tuženih, čime je zadovoljen princip „jednakosti oružja“ kao važnog segmenta prava na pravično suđenje. Dakle, iz osporenih presuda redovnih sudova ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužene. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa jednakosti strana u postupku, te da u obrazloženjima redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

40. U odnosu na apelantove navode da su u gotovo identičnom predmetu redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužioca, Ustavni sud zapaža da iz odluka redovnih sudova donesenih u tom uporednom predmetu proizilazi da su redovni sudovi u tom postupku utvrdili da objavljeni članci sadrže neistinite navode o tužiocu. Naime, utvrđeno je da u toku postupka nije dokazano da je apelant kao vođa Državne granične službe bio glavni obavještajac i informator o pokretima pripadnika vojnih međunarodnih snaga, te lokalne policije i EUPM, niti da je bio glavni koordinator sa srbijanskom policijom prilikom prolaska konvoja u kojem se nalazio optuženi za ratne zločine Mladić sa pratnjom. Navedeno zbog toga što suprotno proizilazi iz iskaza tužilaca i saslušanih svjedoka. Stoga su redovni sudovi zaključili da su u tom predmetu ispunjeni zakonski uslovi da se sporno izražavanje može smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da su tuženi izveli dokaz čitanjem Odluke Visokog predstavnika od 17. decembra 2004. godine kojom je apelant smijenjen sa mjesta komandanta jedinice Državne granične službe Zvornik, jer je bio dio mreže pomagača u zaštiti optuženih za ratne zločine Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Navedeno je potvrdila i Odluka Savjeta ministara kojom su donesene mjere radi djelotvornijeg sprovođenja mandata Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koju su kao dokaz izveli tuženi. Prema tome, za razliku od uporednog slučaj,a u konkretnom slučaju je utvrđeno da tuženi nisu iznijeli nikakve neistinite tvrdnje o apelantu, već su dali pojašnjenja iz Odluke Visokog predstavnika, i to samo iz okvira navoda te odluke, a ne svoja lična mišljenja. Imajući u vidu navedeno, proizilazi da je činjenična situacija u uporednom slučaju i u konkretnom slučaju potpuno različita zbog čega slijedi da je i različit zaključak redovnih sudova u odnosu na postojanje, odnosno nepostojanje klevete u ova dva slučaja. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u kojim se poziva na uporedni slučaj, smatrajući da praksu iz tog predmeta treba primijeniti na njegov slučaj, neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 17. marta 2005. godine, te da je postupak meritorno okončan presudom Kantonalnog suda od 27. decembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao osam godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

45. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem, ni u vezi s primjenom propisa. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je traženje apelanta da se odgodi pripremno ročište od 7. juna 2006. godine imalo odlučujući uticaj na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant svojim radnjama u postupku nije u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

46. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su se u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni sud oglašavali stvarno nenadležnim, te da je konačno Kantonalni sud dostavio predmetni spis 3. marta 2006. godine prvostepenom sudu kao stvarno nadležnom. Nakon toga Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku u ovom predmetu donio 12. juna 2008. godine, dakle, nakon perioda od dvije godine. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u navedenom predmetu do 3. marta 2006. godine postojale objektivne okolnosti zbog kojih predmet nije bio uzet u rad, budući da nije bila definisana stvarna nadležnost redovnih sudova. Međutim, navedeno nikako, po mišljenju Ustavnog suda, ne može ići na apelantovu štetu, imajući u vidu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Nakon tog perioda prvostepeni sud je odluku donio u periodu od dvije godine, a taj se period u okolnostima konkretnog slučaja sam po sebi ne može smatrati pretjerano dugim. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u ovom predmetu Kantonalni sud rješavao po žalbi u periodu dužem od pet godina. Navedeno je, po mišljenju Ustavnog suda, u značajnoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije dostavio razumno i objektivno obrazloženje zbog čega je postupak po žalbi trajao više od pet godina. Imajući u vidu okolnosti predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da navedeni period ne zadovoljava načelo donošenja odluke u razumnom roku u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Iako apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

49. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijumima, trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred drugostepenim sudom trajao duže od pet godina zbog čega je i utvrđeno da je odlučujući uticaj na ukupnu dužinu postupka imao Kantonalni sud, koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na kršenje principa jednakosti strana u postupku, kao ni na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

52. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1081/14 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio