Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1316/14 (V. S.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Raskid ugovora
- Naknada
- Eksproprijacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1316/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1316/14, rješavajući apelaciju Vojka Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vojka Savića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030155 13 GŽ 2 od 11. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vojko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030155 13 GŽ 2 od 11. februara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac je dostavio odgovor 4. novembra 2016. godine, a Okružni sud 14. novembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030155 08 P od 26. decembra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se raskine Ugovor o privremenom korišćenju stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan) broj 07/1-6-124/2005 od 4. februara 2005. godine koji je zaključen između tužioca kao davaoca stana i apelanta kao primaoca-korisnika stana, preciziran u presudi, da se raskine i Ugovor broj 07/1-6-197/2005 koji je zaključen 16. februara 2005. godine između tužioca i apelanta a kojim je apelantu na privremeno korišćenje ustupljen i dvorišni objekat sa garažom na eksproprisanoj nepokretnosti, te da se apelant obaveže da preda tužiocu predmetni stan slobodan od lica i stvari i naknadi mu troškove postupka. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je tužilac 16. februara 2005. godine sa apelantom zaključio ugovor o privremenom korišćenju predmetnog stana, da je predmetni stan dodijeljen apelantu na privremeno korišćenje zbog toga što su apelantu (i njegovoj sestri) eksproprisane nepokretnosti-gradsko građevinsko zemljište, precizirano u presudi, koje je bilo u državnoj svojini i na kojem su apelant i njegova sestra imali pravo korišćenja (apelant sa 2/3 dijela, a njegova sestra sa 1/3 dijela) radi izgradnje saobraćajnice „Zapadni tranzit“, da mu je stan ustupljen na period od 18 mjeseci od dana donošenja pravosnažne odluke o dodjeli zamjenske parcele, da su tužilac i apelant 31. marta 2005. godine zaključili kod Osnovnog suda sudsko poravnanje prema kojem su isplatom iznosa od 440.000,00 KM (koja je izvršena 7. aprila 2005. godine) apelant i njegova sestra u cijelosti namireni za eksproprisanu nepokretnost, da je apelant, i pored toga, pokrenuo vanparnični postupak u kojem je tražio da mu se dodijeli zamjenska parcela i u kojem je tužilac predložio da mu se dodijeli zamjenska parcela površine 310m2, sa čime se apelant bio složio, ali je nakon toga apelant prigovorio veličini zamjenske parcele i pritom istakao da je eksproprisana nepokretnost tri puta veća i vrednija od predložene zamjenske parcele, nakon čega je postupak obustavljen zaključkom, jer je riješeno pitanje dodjele naknade apelantu za eksproprisanu nepokretnost, da je apelant protiv navedenog zaključka pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 001933 09 U od 15. marta 2010. godine apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt poništio, te predmet vratio upravnom organu na ponovni postupak, da je upravni organ u ponovnom postupku utvrdio da je izvršena isplata potpune naknade za eksproprisane nepokretnosti apelantu, i to po osnovu sudskog poravnanja koje je ugovoreno pred Osnovnim sudom, te da je na osnovu toga taj organ utvrdio da više nije nadležan u ovom predmetu, pa je predmet proslijedio Osnovnom sudu na daljni postupak koji još nije okončan.
7. Osnovni sud je nadalje, između ostalog, naveo da je odredbom člana 17 Zakona o obligacijama (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje, a obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu, ili na osnovu zakona. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 78 ZOO propisano da, kad ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, shodno se primjenjuju pravila o raskidu ugovora, dok je članom 74 stav 3 istog zakona propisano da, ako je ugovor zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje da važi kada se taj uslov ispuni. Osnovni sud je nadalje naveo da, ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugm slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja, zbog promijenjenih okolnosti, ne može da ostvari svrhu ugovora, može da zahtijeva da se ugovor raskine (član 133 stav 1 ZOO).
8. S tim u vezi je navedeno da je činjenica da je poslije zaključenja ugovora o davanju na privremeno korišćenje predmetnog stana i dijela eksproprisanih nepokretnosti apelantu kao korisniku eksproprijacije na rok od 18 mjeseci od dana pravosnažnosti odluke o dodjeli zamjenske parcele između stranaka zaključeno sudsko poravnanje kojim je određena novčana naknada za eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 440.000,00 KM i da je tužilac taj iznos u cijelosti isplatio apelantu. Osnovni sud je naveo da, međutim, ove okolnosti koje su nastupile poslije zaključenja predmetnih ugovora ne otežavaju ispunjenje ugovorne obaveze tužioca da trpi da apelant koristi predmetni stan i dijelove eksproprisane nepokretnosti sve dok ne istekne 18 mjeseci od dana donošenja pravosnažne odluke o dodjeli zamjenske parcele, niti se zbog njih, prema mišljenju tog suda, ne može ostvariti svrha ugovora za tužioca, jer u momentu zaključenja ugovora tužilac nije imao cilj da zadovolji svoj interes budući da su mu eksproprisane nepokretnosti bile predate u posjed a predmetni ugovori su zaključeni isključivo u apelantovom interesu. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovor zbog promijenjenih okolnosti, kako je to propisano članom 133 ZOO. Osnovni sud je naveo i da je tužilac predmetni stan pribavio na osnovu kupoprodajnog ugovora preciziranog u presudi, ali da tužilac nema pravo da na osnovu člana 41 Zakona o osnovim svojinskopravnim odnosima zahtijeva povrat stana od apelanta, jer se taj stan nalazi u apelantovom posjedu na osnovu punovažnog ugovora o privremenom korišćenju predmetnog stana koji ima pravo da ga koristi sve do isteka roka od 18 mjeseci od dana pravosnažnosti odluke o dodjeli zamjenske parcele. S obzirom na to da se pred tim sudom vodi vanparnični postupak za dodjelu zamjenske parcele za eksproprisane nepokretnosti i da odluka o tome još nije donesena, Osnovni sud je utvrdio da sve dok se ne okonča navedeni vanparnični postupak, tužioca zahtjev za povrat predmetnog stana od apelanta je nedospio, pa je time i tužba podnesena sa takvim zahtjevom preuranjena. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 030155 13 Gž 2 od 11. februara 2014. godine žalbu uvažio, preinačio osporenu presudu Osnovnog suda u osporenom odbijajućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se utvrđuje da se raskida Ugovor o privremenom korišćenju stana broj 07/1-6-124/2005 od 4. februara 2005. godine koji je zaključen između tužioca kao davaoca stana i apelanta kao primaoca-korisnika stana, preciziranog u presudi, da se raskida i Ugovor broj 07/1-6-197/2005 koji je zaključen 16. februara 2005. godine između tužioca i apelanta a kojim je apelantu na privremeno korišćenje ustupljen i dvorišni objekat sa garažom na eksproprisanoj nepokretnosti, te se nalaže apelantu da tužiocu preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari, kao i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tačno da se prvostepeni sud, obrazlažući razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, isključivo bavio pitanjem pravne valjanosti ugovora o privremenom korišćenju predmetnog stana, navodeći pri tome da okolnosti koje su nastupile poslije zaključenja predmetnog ugovora ne otežavaju ispunjenje ugovorne obaveze tužioca dok ne istekne rok od 18 mjeseci od dana donošenja pravosnažne odluke o dodjeli zamjenske parcele. Međutim, prema obrazloženju Okružnog suda, iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je tužilac tužbom tražio raskid navedenog ugovora o privremenom korišćenju predmetnog stana, kao i ugovora kojim je apelantu dat na privremeno korišćenje dio eksproprisanih nepokretnosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz navedenog ugovora o privremenom korišćenju predmetnog stana proizilazi da je zaključen s ciljem privremenog smještaja apelanta zbog eksproprijacije njegovih nepokretnosti radi izgradnje saobraćajnice „Zapadni tranzit”, da je članom 2 toga ugovora utvrđeno da apelant ima pravo da koristi predmetni stan 18 mjeseci, računajući od dana donošenja pravosnažne odluke o dodjeli zamjenske parcele, da iz zapisnika sa glavne rasprave, sastavljenog kod Osnovnog suda, proizilazi da su tužilac i apelant zaključili sudsko poravnanje kojim je određeno da se po osnovu preciziranih rješenja o eksproprijaciji i rješenja o preuzimanju apelantu kao naknada za eksproprisane nepokretnosti daje u iznosu od 440.000,00 KM a koji je na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti tužilac i uplatio apelantu.
10. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je članom 60 Zakona o eksproprijaciji propisano da se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta, a članom 61 stav 1 istog zakona da se visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. Slijedom navedenog, prema mišljenju tog suda, visina tržišne cijene zemljišta je faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti, a vještaci poljoprivredne i građevinske struke su u svojim nalazima i mišljenjima naveli tržišnu vrijednost eksproprisanih nepokretnosti u iznosu od 440.000,00 KM. Budući da su tužilac i apelant zaključili predmetno sudsko poravnanje koje je i izvršeno, to se, prema mišljenju tog suda, osnovano u žalbi ukazuje da je tužilac apelantu (i njegovoj sestri) u cijelosti isplatio dogovoreni novčani iznos na ime ekproprisanih nepokretnosti, pa je zbog toga razloga i tražio raskid ugovora o privremenom korišćenju stana sa apelantom i predaju predmetnog stana u posjed. Prema obrazloženju Okružnog suda, nesporno je da su isplatom naknade za preuzete i eksproprisane nepokretnosti apelanta ( i njegove sestre) prestale postojati okolnosti koje su ranije bile osnov za davanje stana na privremeno korišćenje apelantu, kako se to osnovano ukazuje i u žalbi.
11. Iz svega navedenog, prema obrazloženju presude, proizilazi da je vlasnicima eksproprisanih nepokretnosti u cijelosti isplaćena naknada za preuzete i eksproprisane nepokretnosti, u skladu sa sudskim poravnanjem, zaključenim u vanparničnom predmetu Osnovnog suda, pa stoga, po ocjeni ovog suda, apelant nema pravo na zamjensku parcelu. Osim toga, kako je obrazložio Okružni sud, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je predmetna tužba preuranjena, jer se pred prvostepenim sudom vodi vanparnični postupak za dodjelu zamjenske parcele. Ovo zbog toga što je, prema mišljenju Okružnog suda, apelant zamjensku parcelu mogao tražiti samo u postupku eksproprijacije i preuzimanja predmetnih nepokretnosti, budući da se, shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji, naknada za eksproprisane nepokretnosti može izvršiti i dodjelom zamjenske parcele, ali samo u upravnom postupku, pred nadležnim upravnim organom. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, ovaj sud je zaključio da tužilac ima pravo da traži raskid navedenog ugovora o korišćenju predmetnog stana i njegovu predaju u posjed, budući da je apelantu u cijelosti isplaćena naknada za preuzete i eksproprisane nepokretnosti, u skladu sa sudskim poravnanjem, zaključenim u vanparničnom predmetu Osnovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je Rješenjem broj 71 0 P 030155 14 Rev od 21. januara 2016. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da obrazloženje osporene presude ne sadrži pozivanje ni na jednu relevantnu normu koja se odnosi na konkretne ugovore, pa nije jasno zbog kojeg je razloga presuda donesena i zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužioca. Apelant navodi da je nesporno da vanparnični postupak oko dodjele zamjenske parcele nije okončan tako da apelant nema nikakve obaveze da vrati stan tužiocu jer to pitanje nije riješeno. Smatra da poravnanje koje je zaključeno u odnosu na predmetne ugovore nema nikakvog uticaja, jer tim poravnanjem nisu mijenjane odredbe ova dva ugovora, kao i da poravnanje nije uslov koji je trebalo da bude ispunjen da bi on vratio stan tužiocu jer je taj uslov jasno definisan kao dodjela zamjenske parcele. Apelant navodi i da redovni sud nije vodio računa o tome da bi izvršenjem njegove odluke apelant ostao na ulici, jer mu nije dodijeljena zamjenska parcela.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da je u svojoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje pri kojem i sada ostaje, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Tuženi je naveo da su u postupku ispoštovana sva apelantova prava, te da je zbog toga apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07 i 79/15) relevantne odredbe glase:
Član 53. stav 1.
(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omoguavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.
Član 54.
(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 60.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta Član 61. stav 1.
(1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. Član 68.
(1) Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave dužan je da bez odgalanja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost.
(2) Organ uprave nastojaće da stranke postignu sporazum o naknadi, upozoravajući ih na njihova prava i obaveze prema odredbama ovog zakona. (3) Radi pripremanja rasprave, stranke mogu podnijeti svoje ponude, a organ uprave pribaviće p isana obavještenja od drugih organa o činjenicama koje mogu biti od značaja za određivanje visine naknade.
Član 69.
(1) Sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kome je korisnik eksproprijacije dužan da ispuni obaveze u pogledu naknade.
(2) Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.
(3) Sporazum o naknadi ili dijelu naknade zaključen je kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.
(4) Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave. Član 70.
(1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi odrećivanja naknade u vanparničnom postupku.
(2) Organ iz prethodnog stava može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
(3) Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. stav 1.
(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.
Pretpostavke za raskidanje Član 133. stav 1.
(1)Ako nakon zaključivanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine ili izmijeni.
Član 135.
Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud će se rukovoditi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 030155 13 Gž 2 od 11. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenuu presudu apelant je primio 6. marta 2014. godine a apelacija je podnesena 22. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Predmetni postupak se odnosi na pitanje naplate naknade za eksproprisane nepokretnosti i, s tim u vezi, važenja ugovora o privremenom korišćenju zamjenskih nepokretnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
26. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
28. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi dato jasno i argumentovano obrazloženje zašto su ispunjeni uslovi za usvajanje tužbenog zahtjeva tužioca, preinačenje prvostepene presude i raskidanje ugovora o dodjeli predmetnog stana na privremeno korišćenje pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe.
29. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio tuženi zahtjev tužioca za raskid navedenog ugovora uz obrazloženje da je neosnovan, jer još nije okončan postupak vezan za dodjelu zamjenske parcele. Nakon toga u žalbenom postupku Okružni sud je presudom koja je osporena apelacijom preinačio prvostepenu presudu na način da je raskinuo navedeni ugovor i obavezao apelanta na povrat predmetnog stana uz obrazloženje da je postupak oko utvrđivanja i isplate pravične naknade apelantu za eksproprisane nepokretnosti okončan i apelant zaključivanjem sudskog poravnanja i isplatom iznosa od 440.000,00 KM namiren zbog čega više nema osnova za dodjelu zamjenske parcele i ostanak predmetnog stana u apelantovom posjedu.Okružni sud je obrazložio i da na ovaj predmet nije od uticaja vanparnični postupak vezan za dodjelu zamjenske parcele s obzirom na to da je apelantu sudskim poravnanjem isplaćena naknada i postupak eksproprijacije okončan. Pri tome se Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, pozvao na citirane odredbe čl. 60 i 61 Zakona o eksproprijaciji, kao i na odredbe člana 54 istog zakona, te člana 133 ZOO, koje je citirao iako ih nije eksplicitno naveo.
30. Ustavni sud u vezi s navedenim podsjeća na odredbe čl. 54, 60, 61 i 70 stav 1 Zakona o eksproprijaciji kojima je, između ostalog, propisano da se naknada za eksproprisanu nepokretnost u pravilu dodjeljuje u vidu zamjenske nepokretnosti, da ako korisnik eksproprijacije nije u mogućnosti da tako postupi, daje naknadu u novcu prema tržišnoj vrijednosti nepokretnosti, da se naknada za eksproprisano gradsko građevinsko zemljište daje u novcu, da se sporazum o naknadi zaključuje pred upravnim organom i unosi u zapisnik koji potpisuju sve strane nakon čega taj zapisnik postaje izvršna isprava, te da ako stranke u postupku ne postignu sporazum o pravičnoj naknadi pred upravnim organom, taj organ spis predmeta dostavlja opštinskom sudu koji će u vanparničnom postupku odrediti naknadu. Takođe, članom 133 stav 1 ZOO je propisano da, ako nakon zaključivanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine ili izmijeni.
31. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa citiranim zakonskim odredbama Zakona o eksproprijaciji i ZOO, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužioca, raskinuo sporne ugovore i obavezao apelanta da tužiocu vrati predmetni stan u posjed. Ovo stoga što je Okružni sud detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza i činjenica je zaključio da je postupak eksproprijacije apelantovih nepokretnosti okončan sporazumom o poravnanju nakon kojeg su apelant i njegova sestra namireni za procijenjenu vrijednost eksproprisane nepokretnosti, kako je to propisano Zakonom o eksproprijaciji, zbog čega raskinuti ugovor o dodjeli na privremeno korišćenje predmetnog stana apelantu do dodjele zamjenske parcele, tj. do okončanja postupka eksproprijacije više nema svrhe. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da, kako je to naveo i Okružni sud, od uticaja na rješenje ovog predmeta nije činjenica da je apelant, i pored toga što je dobio naknadu za eksproprisanu nepokretnost po osnovu sporazuma o sudskom poravnanju (dakle, naknadom na koju je pristao i primio je), ponovno pokrenuo vanparnični postupak kojim je tražio dodjelu zamjenske nepokretnosti, jer je nesporno da je predmetni postupak eksproprijacije okončan a apelant ničim nije dokazao, niti je ponudio argumente iz kojih bi proizilazilo suprotno. Zbog svega, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osprenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da činjenice nisu pogrešno utvrđene, niti je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da je apelant koristio pravne lijekove predviđene zakonom a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlučenjem u apelantovu korist ne vodi sama po sebi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenice ili proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je predmetni postupak eksproprijacije apelantovih nepokretnosti završen zaključivanjem sporazuma o poravnanju po osnovu kojeg je apelantu isplaćena novčana naknada za eksproprisane nepokretnosti i zbog čega su ispunjeni uslovi o raskidu ugovora između apelanta i tužioca kojim je apelantu dodijeljen na privremeno korišćenje stan na rok od 18 mjeseci do dodjele zamjenske nepokretnosti.
35. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, i kada je apelant koristio pravne lijekove koji su mu, shodno zakonskim odredbama, bili na raspolaganju a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlučenjem u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman