Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4997/16 (S. J.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4997/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4997/16, rješavajući apelaciju Stanka Jovanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanko Jovanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 065329 16 Kž od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 065329 16 Kž od 20. septembra 2016. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. KZ RS, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta (nakon što je u dvorištu rekao licu G. S. da će ubiti njegovu majku P. S. i da živa neće doći kući, pred određenom kapijom sačekao P. S. i njenog unuka, maloljetnog N. S., pa prvo majicom po licu udario P. S., a kada je N. S. stao ispred nje da je zaštiti, fizički napao mldb. N. S. i u namjeri da ih povrijedi, prvo ošamario N. S. i pesnicom ga udario u bradu, nanijevši mu lake tjelesnu povredu, a potom P. S. dograbio i gurnuo na ogradu, zbog čega je oštećena P. S. pala na tlo i tom prilikom zadobila tešku tjelesnu povredu i u tom stanju je nastavio tući nogama po tijelu prijeteći da će je silovati, ali je P.S. uspjela pobjeći jer je mldb. N. S. vikao da je pusti, pa je apelant potrčao za njim), stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrste i visine krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.
3. U osporenoj odluci Okružni sud je naveo, između ostalog, da se ne može prihvatiti apelantovo stanovište po kome prvostepeni sud nije mogao apelanta oglasiti krivim za krivično djelo laka tjelesna povreda, učinjenog na štetu N. S., s obzirom da oštećeni nije stavio prijedlog za krivično gonjenje, te da je donoseći takvu presudu prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Okružni sud je istakao da treba imati u vidu da prema odredbama člana 311. stav 2. ZKP ta povreda postoji ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Dakle, Okružni sud konstatuje da je za postojanje navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jedan od uslova da su se povrede procesnih odredaba dogodile na glavnom pretresu ili prilikom donošenja presude, te da je to važno pitanje s obzirom da je oštećeni na glavnom pretresu jasno stavio do znanja da traži krivično gonjenje apelanta, traži da se isti kazni po zakonu i nadoknadi štetu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prijedlog oštećenog na kojem apelantova žalba insistira postojao prije nego što je prvostepena presuda donesena, pa se ne može smatrati da su propusti u pogledu navedenog prijedloga, ukoliko su u ranijim fazama postupka i postojali, bili od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, obzirom da se pitanje zakonitosti postupka koji je vođen prema apelantu posmatra u cjelini. Okružni sud je pojasnio da određeni proceduralni nedostaci nastali u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni kasnijim fazama, a da se sačuva integritet i zakonitost postupka u cjelini, kako je učinjeno u konkretnom slučaju. Okružni sud je također naveo da su iskazima oštećenih, te iskazima svjedoka G. S., R. P. i C. I. koji se u bitnim dijelovima podudaraju, u potpunosti opovrgnuta apelantova teza po kojoj su oštećeni došli pred kuću C. S. nepovrijeđeni, a da su povrede zadobili prilikom fizičkog napada na apelanta koje su izvršili zajedno sa G. S..
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni KZ RS i ZKP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman