Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3602/16 (Opština Brod)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Hipoteka
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3602/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3602/16, rješavajući apelaciju Opštine Brod, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Brod protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 017980 14 Rev od 2. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Brod (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ilija Jovičić načelnik Opštine Brod, podnijela je 26. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 017980 14 Rev od 2. juna 2016. godine. Apelantica je 20. septembra 2016. godine dopunila apelaciju.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla razlučno pravo na nepokretnostima upisanim u z.k. ul. broj 3339 k.o. SP Brod (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da je tuženi (a.d. „Adapter“ Brod u stečaju) dužan priznati i trpjeti da se apelantica, kao razlučni povjerilac, namiri iz iznosa dobijenog prodajom cjelokupne predmetne imovine, za iznos potraživanja od 565.000,77 KM priznat od strane stečajnog upravnika u stečajnom postupku koji se vodi kod Okružnog privrednog suda u Doboju pod brojem 60 0 St 016056 12 St, te da se isto unese u tabelu potraživanja kao razlučno pravo. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je nad imovinom dužnika otvoren stečajni postupak, da je apelantica na osnovu rješenja o dozvoli izvršenja i upisa tereta u zemljišnoj knjizi prijavila svoje potraživanje, da predmetne nekretnine nisu sadržane u stečajnoj masi tuženog, te da je u „C“ listu Zemljišno knjižne kancelarije Osnovnog suda u Doboju zabilježeno rješenje o izvršenju od 2. septembra 2010. godine (apelantica kao tražitelja izvršenja) na predmetnim nepokretnostima. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2. Zakon o zemljišnim knjigama, koji je bio na snazi u vrijeme upisa zabilježbe, propisano da je zabilježba upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama, a može se odnositi na lične odnose (maloljetnost, starateljstvo, i sl.), ali i na činjenice kao što je otvaranje stečaja, postojanje spora ili eksproprijacije, prinudne uprave, prvenstvenog reda i sl. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se, prema odredbama člana 28. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, u zemljišnu knjigu, pored ostalog, upisuje se hipoteka, zemljišni dug, sudsko založno pravo i nadzaložno pravo. Dakle, iz navedenog slijedi da se zabilježba ne odnosi na zemljišno knjižna prava, već na upis činjenica i prava od utjecaja na raspolaganje nepokretnostima, pa zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi ne daje tražitelju izvršenja, kao stečajnom povjeriocu, svojstvo razlučnog povjerioca. Dalje, zabilježbom se ne konstituiše hipotekarno pravo na nepokretnosti dužnika, već samo stavlja do znanja trećim licima odnos povjerioca prema zemljišnoknjižnom vlasniku kao dužniku. Povjerilac stiče pravo da se namiri iz nepokretnosti iako bi pravo svojine prešlo sa dužnika na treće lice, tj. pravo da se namiri prije lica koje na istoj nepokretnosti kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje, ali ga kod otvaranja stečaja nad zemljišnoknjižnim vlasnikom kao dužnikom, ne može staviti u red razlučnih povjerilaca, saglasno odredbi člana 42. Zakona o stvarnim pravima. Naime, odredbom člana 42. stav 2. navedenog zakona je taksativno određeno da u razlučne povjerioce spadaju hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo, povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo i povjerioci kojima pripada pravo zadržanja. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nema stečeno založno pravo na predmetnoj nepokretnosti da bi se mogla smatrati razlučnim povjeriocem u smislu odredbe člana 42. Zakona o stvarnim pravima, pa je iz tog razloga njen zahtjev neosnovan bez obzira da li predmetna nepokretnost ulazi ili ne ulazi u stečajnu masu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman