Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5006/16 (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5006/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-5006/16, rješavajući apelaciju Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 009220 15 Rev 2 od 16. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Kusturić, odnosno Dragica Međedović, podnio je 26. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009220 15 Rev 2 od 16. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Institut za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“ Beograd) isplati iznos od 415.210,48 KM (na ime obračunate zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 1. januara 2004. do 14. marta 2007. godine) sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U osporenoj odluci Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je tokom postupka utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, kojim su se sporazumjeli da tužitelj pruža zdravstvene usluge osiguranim licima iz Republike Srpske, a apelant da mu vrši plaćanje tih zdravstvenih usluga u roku od 30 dana od dana prijema računa. Nadalje je navedeno da je apelant sa Republičkim zavodom za zdravstveno osiguranje Beograd (u daljnjem tekstu: Republički zavod Beograd) zaključio ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 22. novembra 2006. godine, kojim je utvrđen dug apelanta i odnosi se na dugovanja prema zdravstvenim ustanovama Republike Srbije. Također je navedeno da je tužitelj otpisao apelantu 25% potraživanja, a preostali dio neotpisanog potraživanja glavnog duga ustupio Republičkom zavodu Beograd, odnosno da je 21. avgusta 2006. godine Upravni odbor tužitelja donio odluku, kojom tužitelj ustupa svoja neotpisana potraživanja od apelanta Republičkom zavodu Beograd, te se tužitelj ne odriče prava na kamatu na ustupljeno potraživanje, već odlučuje da će pred nadležnim sudom nastaviti spor za kamatu na osnovno potraživanje (tada je predmetna parnica bila u toku i za glavni dug i za kamatu). Vrhovni sud je naglasio da između parničnih stranaka tokom postupka nije ni bilo sporno da je tužitelj, kao ustupilac, svoje potraživanje po osnovu glavnog duga prema apelantu prenio na Republički zavod Beograd, kao prijemnika, koji je od apelanta u cijelosti naplatio potraživanje koje se odnosilo na glavni dug. Nadalje je navedeno, da je apelant tokom postupka tvrdio da su uz glavno potraživanje na prijemnika prešla i sporedna potraživanja, koja se odnose na dospjelu kamatu do časa ustupanja tog potraživanja i da stoga tužitelj nema pravo da od njega u konkretnoj parnici zahtijeva obračunatu zakonsku zateznu kamatu na taj dug. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama člana 437. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna potraživanja, između ostalih, pravo na kamatu, te da, prema stavu 2. tog člana, za dospjele, a neisplaćene kamate, postoji pretpostavka da su ustupljene sa glavnim potraživanjem, ali da je ta pretpostavka oboriva jer ugovorne strane to pitanje mogu ugovoriti na drugi način. Vrhovni sud je ukazao da su, suprotno apelantovoj tvrdnji, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tužitelj u skladu sa odredbama članova 437. stav 2. i 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ima pravo na dospjele kamate na glavni dug koje nisu isplaćene, jer je tokom parnice dokazao da ih sa glavnim potraživanjem nije ustupio Republičkom zavodu Beograd.

Apelacioni navodi

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

Relevantni propisi

4. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 437. st. 1. i 2.

(1)Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su […] prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.

(2)Pretpostavlja se da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nositelj javnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno na koji je način Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5006/16 (Fond zdravstvenog osiguranja… | Sudska praksa | Aktio