Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4735/16 (V. B.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4735/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4735/16, rješavajući apelaciju Vojina Bere, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojin Bera protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 025283 16 Rev od 30. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojin Bera (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mileta Bošković, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 025283 16 Rev od 30. augusta 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (Republike Srpske) od 10. jula 2008. godine, da se obaveže tužena da apelanta vrati na radno mjesto pomoćnik direktora za opšte poslove u Republičkoj upravi za geodetsko i imovinsko pravne poslove, te da se obaveže tužena da isplati apelantu određene iznose na ime razlike plate za period od 21. maja 2008. godine do 8. februara 2015. godine, sa zakonskom zeteznom kamatom i dospjelim kamatama, te uplati pripadajuće doprinose, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravilna drugostepena presuda kojom je, suprotno zaključku prvostepenog suda, zaključeno da je apelantu zakonito prestao radni odnos kod tužene u skladu sa odredbama člana 56. st. 1., 2. i 3. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o administrativnoj službi). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 56. Zakona o administrativnoj službi propisano da ako je u organu državne uprave došlo do smanjenja broja postavljenih, odnosno imenovanih lica usljed promjene u organizaciji i metodologije rada, odnosno smanjenja obima ili ukidanja poslova, postavljena, odnosno imenovana lica i ostali zaposleni raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom organu državne uprave koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi (stav 1.), te da ukoliko državni službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa stavom 1. i 2. ovoga člana, prestaje mu radni odnos (stav 3.). Dalje, Vrhovni sud navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant bio radnik tužene na poslovima pomoćnika direktora za opšte poslove u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, da je rješenjem Predsjednika Vlade RS od 21. februara 2008. godine apelant razriješen dužnosti, u smislu odredaba člana 56. stav 1. i 2. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske, da je rješenjem tužene od 10. jula 2008. godine apelant raspoređen na drugo radno mjesto (viši stručni saradnik za imovinsko-pravne poslove) i da apelant nije prihvatio raspored na to radno mjesto, kao i da je u međuvremenu zasnovao radni odnos sa punim radnim vremenom u Zavodu za izgradnju Banjaluka i to od 21. maja 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je apelantu radni odnos kod tužene prestao zakonito u smislu odredaba člana 56. stav 3. Zakona oadministrativnoj službi u upravi Republike Srpske. Naime, odbijanjem apelanta da prihvati raspored na drugo radno mjesto, u skladu sa rješenjem tužene od 10. jula 2008. godine, apelantu je po sili zakona prestao radni odnos, u smislu odredaba člana 56. stav 3. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske i time je apelant izgubio pravo da se poziva na eventualne nezakonitosti prilikom donošenja rješenja o njegovom rasporedu na drugo radno mjesto. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i „pravo na rad“, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Relevantni propisi
4. U Zakonu o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02, 62/02, 38/03, 42/04, 49/06 i 20/07) relevantne odredbe glase: Član 56.
Ako je u organu državne uprave došlo do smanjenja broja postavljenih, odnosno imenovanih lica usled promene u organizaciji i metodologiji rada, odnosno smanjenja obima ili ukidanja poslova, postavljena, odnosno imenovana lica i ostali zaposleni raspoređuju se na radna mesta u istom ili drugom organu državne uprave koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.
Odluku o raspoređivanju državnih službenika iz stava 1. ovog člana donosi organ koji ih je postavio, odnosno imenovao, ili starešina organa državne uprave u koji je državni službenik raspoređen.
Ukoliko državni službenik ne prihvati radno mesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o administrativnoj službi, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman