Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-213/17 (F. Č. i M. Č.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-213/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-213/17 rješavajući zahtjev Farisa Čolakhodžića i Merime Čolakhodžić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Farisa Čolakhodžića i Merime Čolakhodžić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Faris Čolakhodžić i Merima Čolakhodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) oboje iz Sarajeva, podnijeli su 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojim traže od Ustavnog suda da privremenom mjerom obustavi izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 I 540958 15 I nad imovinom apelanata, do donošenje konačne odluke Ustavnog suda.
Uvodne napomene
2. Ibrahim Čolakhodžić, otac apelanata i bivši direktor odnosno savjetnik direktora „Holiday inn“ HTP Sarajevo DJL vodio je, između ostalih, radni spor protiv navedenog poslodavca radi isplate plaća. Pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) usvojen je tužbeni zahtjev i ocu apelanata je dosuđen iznos od 74.986,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, koji mu je u cijelosti i isplaćen. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine revizija poslodavca“ Holiday inn“ je uvažena, osporene presude preinačene i tužbeni zahtjev Ibrahima Čolakhodžića je u cijelosti odbijen. Navedena presuda Vrhovnog suda bila je predmet razmatranja pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2016/11 od 27. juna 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
3. Nakon toga, poslodavac „Holiday inn“ je tokom 2011. godine pokrenuo dva parnična postupka i to jedan protiv Ibrahima Čolakhodžića radi povrata sticanja bez osnova v.s.p. 125.298,67 KM, koji je u cijelosti usvojen presudom Kantonalnog suda od 5. decembra 2014. godine (uz apelaciju nije dostavljena presuda Vrhovnog suda po izjavljenoj reviziji Ibrahima Čolakhodžića), i drugi (predmetni) protiv apelanata radi pobijanja pravnih radnji dužnika Ibrahima Čolakhodžića u smislu člana 281. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Povod za pokretanje predmetnog postupka protiv apelanata tužitelj Holiday inn, odnosno Holiday Sarajevo HTD „Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) utemeljio je na činjenici što je dužnik Ibrahim Čolakhodžić 13. aprila 2011. godine raspolagao svojom nepokretnom imovnom u Sarajevu (dva stana i poslovni prostor) zaključivši tri besplatna pravna posla u korist apelanata, dok je na svim nekretninama zadržao pravo doživotnog uživanja, čime je dužnik umanjio svoju imovinu kako bi tužitelja onemogućio da povrati data sredstva.
Osporene presude
4. Odlučujući o tužbi tužitelja radi pobijanja pravnih radnji dužnika Ibrahima Čolakhodžića Općinski sud je Presudom broj 65-0-P-203289-12-P 2 od 1. februara 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 203289 13 Gž 2 od 16. septembra 2015. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev na način da je utvrdio da predmetna tri ugovora o poklonu zaključena 13. aprila 2011. godine između apelanata, kao poklonoprimaca i dužnika, njihovog oca Ibrahima Čolakhodžića, kao poklonodavca, koji su pobliže opisani u izreci presude, gube pravni učinak u odnosu na tužitelja u dijelu u kojem je potrebno da se ispuni tužiteljevo potraživanje u iznosu od 125.298,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom što su apelanti dužni trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku Ibrahimu Čolakhodžiću namiri prodajom predmetnih nekretnina (sve preciznije navedeno u stavu 1. tač. I do III izreke presude), dok je tačkom IV apelantima naloženo da plate troškove postupka. Istom presudom i to st. 2. i 3. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje gubitka pravnog učinka ugovora o poklonu u iznosima potraživanja tužitelja koja se odnose na namirenje iz predmetnih nekretnina zakonskih zateznih kamata na precizirane iznose, te dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis zabilježbe tužbe u javnim evidencijama.
5. Nakon provedenog postupka Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je dužnik Ibrahim Čolakhodžić odlukom Vrhovnog suda, kojom su preinačene odluke nižestepenih sudova kojima mu je dosuđen novac, postao stjecatelj bez osnova čime je nastala njegova obaveza vraćanja stečenog bez osnova, u smislu člana 210. ZOO-a, i to od 4. aprila 2011. godine, odnosno od momenta kada je dužnik Ibrahim Čolakhodžić zaprimio presudu Vrhovnog suda postavši tako nesavjesni stjecatelj, te je od tog dana nastala njegova obaveza vraćanja stečenog bez osnova po preinačenim presudama. U vezi s postojanjem drugog uslova, a koji se odnosi na nedovoljan iznos sredstava za isplatu duga od strane dužnika Općinski sud je utvrdio da je i taj uslov ispunjen jer je tokom postupka dostavljen dokaz o imovnom stanju dužnika i to ček iz kojeg proizlazi da dužnik uživa penziju u iznosu od 2.071,50 KM, dok drugi dokazi o imovnom stanju dužniku nisu dostavljeni, budući da je tužitelj tokom postupka dokazao da imovina koja se vodila na dužniku u javnim evidencijama (dva stana i poslovni prostor) više nije njegova jer ju je temeljem tri ugovora o poklonu zaključenim 13. aprila 2011. godine poklonio djeci odnosno apelantima, pa je na taj način dužnik preduzeo radnje uslijed kojih više nema dovoljno sredstava da tužitelju vrati dug. Općinski sud je, između ostalog, još naglasio da predmetnom tužbom tužitelj ne pobija pravne radnje u smislu poništavanja ugovora o poklonu, već ih pobija u dijelu svog potraživanja i samo u odnosu na sebe i svoje potraživanje i to isključivo u svrhu naplate svog namirenja, što predstavlja poseban institut čija je svrha zaštita povjeritelja od doloznog postupanja dužnika koji je uspostavljen još u rimskom pravu. Općinski sud je neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva i odluku o troškovima postupka detaljnije obrazložio na str. 5. i 6. obrazloženja presude.
6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata donio Presudu broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine kojom je odbio reviziju kao i zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije. Nakon ispitivanja osporenih presuda u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da nižestepene presude nemaju nedostataka na koje apelanti ukazuju (o čemu se detaljnije izjasnio na str. od 2 do 6 obrazloženja presude). Vrhovni sud je, između ostalog, pojasnio da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, pri čemu je naglašeno da je pobijanje institut obligacionog prava koji povjeriocu iz obligacionog odnosa u svrhu namirenja pruža pravo da pobija valjana imovinsko pravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koje više nisu njegova imovina. Nadalje je navedeno da prema odredbi člana 280. stav 1. ZOO-a svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca, dok je odredbom člana 281. stav 3. ZOO-a propisano da se kod besplatnih raspolaganja smatra da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, a za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. Shodno odredbi člana 283. stav 1. ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. ZOO-a, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. Polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i odredaba materijalnog prava na koja se pozvao drugostepeni sud Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su usvojili tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu.
7. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Općinski sud na prijedlog tužitelja, kao tražitelja izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 540958 15 I od 9. marta 2016. godine kojim je određeno predloženo izvršenje, protiv kojeg su apelanti, kao izvršenici, podnijeli prigovor 21. marta 2016. godine.
8. Iz raspoloživih dokaza nije vidljivo da li je Općinski sud do dana podnošenja apelacije odlučio o podnesenom prigovoru.
9. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na imovini iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, ukazuju na nezakonitost presude Vrhovnog suda jer smatraju da nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva i to dospjelost potraživanja i insolventnost dužnika. Zatim ukazuju na neosnovanost zaključka Vrhovnog suda da su apelanti dužni trpjeti namirenje potraživanja tužitelja prema njihovom ocu iz svoje imovine koja je višestruko vrjednija od samog potraživanja, precizirajući da imovinu čine dva stana i to jedan u ul. Čobanija, površine 102 m2 i drugi u ul. Ismeta Mujezinovića površine 78 m2, te poslovni prostor površine 44,44 m2, uz naglasak da je to sva imovina koju posjeduju i u kojoj žive i od koje žive. Ističu da je tužitelj paralelno sa ovim postupkom vodio još jedan identičan postupak protiv dužnika, njihovog oca Ibrahima, čime je povrijeđen princip ne bis in idem koji važi i u parničnom postupku, pa je na taj način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje. Nadalje detaljno ukazuju na kršenje principa nepristranog suda navodeći da su pojedini članovi vijeće Kantonalnog suda odlučivali u postupku koji se vodi protiv njihovog oca, zatim u predmetnom postupku, kao i u drugim postupcima po žalbama i to u sličnim predmetima (postupak radi upisa sudske mjere osiguranja, te određivanja mjere osiguranja zabrane otuđivanja ili opterećenja predmetne imovine). Apelanti tvrde da je na taj način došlo do kršenja procesnog prava i to odredaba čl. 209. stav 2. tačka 1 koji je u vezi sa članom 357. Zakona o parničnom postupku. Zbog svega navedenog traže da se apelacija usvoji, te da se utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se pozvali.
10. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti obrazlažu činjenicom da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak prodajom imovine apelanta radi namirenja potraživanja prema dužniku. Nadalje, ukazuju da je imovina sa kojom raspolažu i koja je predmet izvršenja daleko vrjednija od potraživanja, pa bi provođenjem rješenja za apelante i njihove roditelje nastupile nesagledive štetne posljedice, odnosno apelanti bi završili na ulici, a istu sudbinu bi doživjeli i njihovi roditelji koji na predmetnim nekretninama imaju konstituirano doživotno pravo korištenja, pa bi na taj način apelanti i njihovi roditelji bilo lišeni Ustavom zagarantiranih prava na dom i imovinu. Ističu da im je jedini izvor prihoda očeva penzija jer im je majka nezaposlena, a da poslovni prostor za apelante predstavlja jedinu mogućnost za privređivanje i ostvarivanje osnovnih sredstava za život. Potom ukazuju da su turbulentna dešavanja i mobing na radnom mjestu koji je doživio njihov otac, što je rezultiralo sudskim sporovima, za posljedicu dovelo do narušavanja njegovog zdravstvenog stanja jer je njihov otac obolio, tako da je otac tokom 2005. godine imao operativni zahvat na srcu (u prilogu su dostavljena otpusna pisma Klinike za bolesti srca iz Sarajeva iz 2005. godine). Nadalje ukazuju da je sve navedeno uticalo i na zdravstveno stanje njihove majke, te je u vezi s tim dostavljeno Otpusno pismo Neurološke klinike u Sarajevu iz decembra 2015. godine. Apelanti su još ukazali da bi provođenje rješenja o izvršenju ostavilo nesagledive posljedice na njih posebno zbog činjenice da se nalaze u mlađoj životnoj dobi (1990., odnosno 1992. godište). Zbog svega navedenog traže obustavu izvršnog postupka do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Usto, Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. U kontekstu zahtjeva apelanata kojim traže obustavljanje izvršnog postupku koji je prema tvrdnjama apelanata u toku kod Općinskog suda Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
15. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da bi provođenjem izvršenja na njihovoj imovini koju čine dva stana i poslovni prostor u kojima žive, odnosno rade, za njih i porodicu nastupile neotklonjive štetne posljedice, posebno za apelante, s obzirom na njihovu mladost, pri čemu su ukazali i na zdravstveno stanje njihovih roditelja, te podatak da je jedini izvor prihoda očeva penzija. Apelantima je posebno neprihvatljiva okolnost da se radi o imovini čija je vrijednost višestruko veća od potraživanja. Nakon razmatranja navoda iznesenih u zahtjevu za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju pravosnažne presude o čemu je Ustavni sud već iznio stav u prethodnoj tački ove odluke, pri čemu apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu predočili druge relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav
1. Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog Ustavni sud zahtjev smatra neosnovanim, te je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman