Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5052/16 („Tehnograđa“ d.d. Brčko)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5052/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-5052/16, rješavajući apelaciju „Tehnograđa“ d.d. Brčko, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tehnograđa“ d.d. Brčko protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 080300 16 Rev od 3.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tehnograđa“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Teodor Gavrić advokat iz Brčkog, podnio je 27. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 080300 16 Rev od 3. novembra 2016. godine.

2. U postupku koji je prethodio predmetnom postupku (određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti) rješenjem Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine-Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove od 30. juna 2014. godine eksproprisane su nekretnine, pobliže navedene u izreci osporenog Rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na kojima je apelant bio nosilac prava građenja. Obzirom da između korisnika ekspropijacije (Republika Srpska) i apelanta nije postignut sporazum o naknadi za eksproprisane predmetne nekretnine pred organom uprave, to je predmet dostavljen nadležnom sudu radi odlučivanja o visini pravične naknade koja pripada apelantu za izuzete nekretnine. Nakon toga, rješenjem Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 9. septembra 2015. godine određena je novčana naknada ranijem nosiocu prava građenja (apelantu) za eksproprisane predmetne nekretnine u iznosu od 244.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan predlagač (Republika Srpska) da apelantu isplati određenu naknadu. U nastavku postupka Apelacioni sud je rješenjem od 15. marta 2016. godine djelimično uvažio žalbu predlagača i preinačio prvostepeno rješenje na način što je smanjio visinu određene naknade za eksproprisane predmetne nekretnine na iznos od 116.690,68 KM, dok je Apelacioni sud osporenim rješenjem odbio kao neosnovanu reviziju apelanta.

3. Apelacioni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u predmetnom postupku prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja novčane naknade za eksproprisane predmetne nekretnine. Naime, iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da procjena tržišne vrijednosti, koju je izvršio vještak građevinske struke, ne predstavlja realnu tržišnu vrijednost nekretnina u vrijeme donošenja sudske odluke jer je uglavnom zasnovana na budućoj namjeni zemljišta (kako je to ukazao i predlagač žalbom) pa se na ovoj procjeni odluka o određivanju naknade ne može zasnovati. Dalje, obzirom da je Komisija procjenu sačinila na osnovu važećeg Pravilnika i da su prilikom procjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine korišteni relevantni parametri (površina, vrijednost po zoni, vrijednost za pristup zemljištu, faktor atraktivnosti, vrijednost za upotrebu zemljišta), onda, kod stanja stvari da je tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina utvrdila i Komisija i da njena procjena predstavlja realnu tržišnu vrijednost, koju ima u vidu odredba člana 33. Zakona o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, određeno je da protivniku predlagača – apelantu pripada naknada u ukupnom iznosu od 116.690,00 KM, kao tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina. Navedenom odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je propisano da se naknada za eksproprisano zemljište određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Apelacioni sud je istakao da je procjena tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina od strane vještaka građevinske struke G.N. na iznos od 324.288,50 KM zasnovana na budućoj namjeni zemljišta (na kojoj procjeni apelant nalazi da treba zasnovati odluku o naknadi), a da se buduća namjena kao faktor procjene ne može uzeti kod utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, dok je s druge strane procjena Komisije zasnovana na relevantnim parametrima. Apelacioni sud navodi da je drugostepeni sud u svom rješenju naveo zašto je prihvatio procjenu Komisije i zašto nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti vještaka građevinske struke (u iznosu koji kao naknadu zahtjeva protivnik predlagača), koje razloge prihvata i revizijsko vijeće kao dovoljne i pravilne, a na osnovu kojih je onda određena naknada protivniku predlagača – apelantu u iznosu koji je kao tržišnu vrijednost procijenila - utvrdila Komisija. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci osporenog rješenja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5052/16 („Tehnograđa“ d.d. Brčko) | Sudska praksa | Aktio