Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1711/16 (D. S.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o gradu bihać
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1711/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1711/16, rješavajući apelaciju Dušanke Santrač, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušanke Santrač.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 035167 13 I od 22. jula 2013. godine.
Ova odluka se dostavlja Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštovanje ljudskih prava, tako što će preduzeti mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Nalaže se Gradu Bihaću da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Santrač (u daljem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog podnijela je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 035167 13 I od 22. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 29. aprila i 12. oktobra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Grada Bihaća 21. oktobra 2016.
3. Odgovor na apelaciju Opštinski sud dostavio je 12. maja i 14. oktobra 2016. godine, a Grad Bihać 2. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 15. jula 2013. godine Opštinskom sudu, na osnovu Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 035167 11 Rev od 27. novembra 2012. godine, kojom je revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena tako da je žalba tužene Opštine Bihać odbijena i potvrđena Presuda Opštinskog suda broj 017-0-P-07- 000578 od 12. decembra 2008. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: izvršenik), gdje je kao sredstvo izvršenja opredijelila novčana sredstva koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika broj 3385002200163231, koji se vodi kod UniCredit Bank d.d. Mostar, kao i na ostalim transakcijskim računima izvršenika.
6. Opštinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem o izvršenju broj 17 0 P 035167 13 I od 22. jula 2013. godine.
7. Predmetno rješenje o izvršenju Opštinski sud je 23. septembra 2013. godine dostavio UniCredit Bank d.d. Mostar radi daljeg sprovođenja.
8. UniCredit Bank d.d. Mostar dopisom od 30. septembra 2013. godine obavijestila je Opštinski sud da je navedeno rješenje zaprimila i po njemu postupila tako što ga je zavela u evidenciju redoslijeda koji tereti transakcijski račun izvršenika.
9. Nadalje, apelantkinja je 21. avgusta 2015. godine zatražila od Opštinskog suda da donese dopunsko rješenje o izvršenju kojim će se obavezati izvršenik da donese odluku o rebalansu budžeta za 2015. godinu i odluku o izvršenju odluke o rebalansu budžeta, i to tako što će tim odlukama predvidjeti sredstva za izvršenje rješenja, te da donese odluku o budžetu za 2016. godine i odluku o izvršenju budžeta za 2016. godinu, i to tako što će tim odlukama predvidjeti sredstva za izvršenje rješenja.
10. Dopisom od 20. januara 2016. godine Opštinski sud je obavijestio apelantkinju da je prilikom donošenja rješenja o izvršenju sud vezan izvršnom ispravom na temelju koje je apelantkinja i podnijela prijedlog za izvršenje, te da je u konkretnom slučaju Opštinski sud rješenjem odredio sprovođenje izvršenja u svemu onako kako je to i određeno izvršnom ispravom.
11. Prema stanju spisa, proizilazi da predmetno rješenje o izvršenju nije sprovedeno.
12. Nakon stupanja na snagu Zakona o Gradu Bihać, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 80/14, Opština Bihać je dobila status Grada.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da je, zbog nesprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela okolnosti predmetnog postupka zbog čije dužine traži da Ustavni sud naloži Opštinskom sudu da izvrši Rješenje broj 17 0 P 035167 13 I od 22. jula 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
14. Opštinski sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
15. Grad Bihać je naveo da je Služba za finansije - Odsjek za budžet predmetno rješenje o izvršenju zaprimila od UniCredit Bank d.d. Mostar 13. novembra 2013. godine, da je dopisom od 15. novembra 2013. godine obavijestila banku da su na poziciji budžeta – izvršenje sudskih presuda i rješenja o izvršenju budžeta Opštine Bihać za 2013. godinu planirali 40.000,00 KM, a da su izvršili 43.614,80 KM, u skladu sa članom 138 stav 4 Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12, u daljem tekstu: ZIP). Takođe, istaknuto je da je isplata sa planirane stavke sudskih presuda bilo po vansudskoj nagodbi po zahtjevima stranaka koje su tražile nagodbu uz odustajanje od kamata.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 6.
(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.
(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarivanja potraživanja.
(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih osoba, u skladu sa ovim zakonom.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138.
Ograničenje izvršenja (4) Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta.
Član 167.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.
Član 169.
(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražitelj izvršenja.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno.
(3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.
Član 175.
Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.
VI.Dopustivost
17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesene pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom nesprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažne presude, te da apelantkinja nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje.
23. Na osnovu odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja ukazuje da joj je, zbog nesprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je određeno predloženo izvršenje, a koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske odluke, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Pravo na imovinu
27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetno rješenje o izvršenju dostavljeno UniCredit Bank d.d. Mostar na sprovođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravosnažnoj sudskoj odluci, nije izvršen prenos novčanih sredstava na transakcijski račun apelantkinje. Tačnije, do izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo novčanih sredstava na kojim bi se izvršenje moglo sprovesti u korist apelantkinje.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud nije konstatovao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi člana 64 ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelantkinju. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do sprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju nije došlo, jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo sprovesti, Ustavni sud smatra da navedeni postupak Opštinskog suda (neobavještavanje apelantkinje o nemogućnosti sprovođenja predmetnog rješenja) nije ugrozio pravo apelantkinje na izvršenje pravosnažne sudske odluke.
31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelantkinje da realizuje izvršenje pravosnažne sudske odluke na teret budžetskih sredstava s računa izvršenika. Konkretno, riječ je o pravosnažno dosuđenim potraživanjima koja treba namiriti iz opštinskog, odnosno gradskog nivoa vlasti.
32. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1 Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni da obezbijede poštovanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jedne opštine, odnosno grada, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo sprovesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39) na koji se Evropski sud ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi, Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).“
33. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda prema kojem: „...nedostatak sredstava ne može biti izgovor za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora da utiče na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanesena ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovu pravosnažnih sudskih odluka prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Opština, odnosno sada Grad Bihać, preduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138 st. 4 i 5) propisano da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije i kantona sprovodi „[…] u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta […], te da više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“.
34. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvatanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan broj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koje mora isplatiti iz svojih budžetskih sredstava na osnovu izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja budžetskih sredstava namijenjenih za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će povjerioci biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjerilaca sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom dalje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjerioce, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u budžetu svake godine iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriocima u razumnom roku izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obavezu obezbjeđenja poštovanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravosnažne sudske odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju).
35. Osim toga, imajući u vidu da „...novčani iznos koji je u korist apelantkinje dosuđen pravosnažnom sudskom odlukom predstavlja imovinu apelantkinje u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...“, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem predmetne sudske odluke dovedeno u pitanje i apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, izvršenje predmetne presude odvijaće se u skladu sa odredbama člana 138 stav 4 ZIP-a. Dalje, može se konstatovati da na izvršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje prema navedenoj sudskoj presudi, te da, stoga, treba čekati dok se za tu namjenu ne odobre i planiraju sredstva u budžetu izvršenika, prema citiranoj odredbi člana 138 stav 4 ZIP-a.
36. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje predmetnih sudskih presuda zasnovano na odredbama člana 138 stav 4 ZIP-a. Ustavni sud smatra da je usvajanje navedenih odredaba bilo u javnom interesu (a što do sada niko nije osporio relevantnim dokazima) jer bi istovremeno izvršenje velikog broja pravosnažnih presuda dovelo u pitanje funkcionisanje izvršenika. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka dovelo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji „fer-balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštovanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju, jer odredbe člana 138 stav 4 ZIP-a ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelantkinja mogla da namiri svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravosnažnim sudskim presudama. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalazi apelantkinja kao imalac pravosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno novčano potraživanje prema izvršeniku, pa je i opravdan apelantkinjin strah da li će uopšte doživjeti da naplati svoja potraživanja.
37. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obaveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obavezan isplatiti povjeriocima na osnovu izvršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zloupotrebe, koja uključuje svakog povjerioca posebno, bez obzira na datum pravosnažno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih budžetskih sredstava postaće moguće da povjerioci naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali istovremeno neće ugroziti funkcionisanje izvršenika.
38. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stanovišta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta izvršenika.
39. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Zeničko-dobojskog kantona – razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnim odlukama Ustavni sud je zaključio da, „imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizilazi da apelanti, kao imaoci izvršnog sudskog naslova, nemaju garancije da će moći naplatiti svoja potraživanja od Zeničko-dobojskog kantona u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 54)“.
40. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne vlasti izvršenika nisu izračunale ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizilazi da apelantkinja kao imalac izvršnog sudskog naslova nema garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od izvršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju činjenica da je izdat nalog Gradu Bihaću da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelantkinja i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Bihaća naplate svoja potraživanja u što kraćem roku odgovarajuća satisfakcija za apelantkinju.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelantkinja kao imalac izvršnog sudskog naslova u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman