Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5069/16 (M. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5069/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-5069/16, rješavajući apelaciju Marijane Gugić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marijana Gugić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 027597 11 Gž od 4. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijana Gugić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnijela je 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 027597 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 027597 11 Gž od 4. septembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4834/14 od 9. decembra 2014. godine u odnosu na predmet AP-4887/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da joj tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za mirovinsko osiguranje iz plaće, na plaću i porez na plaću, na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i to 15 mjeseci za svakih 12 mjeseci provedenih u trupi.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kad je obavezao tuženu da apelantici izvrši uplatu pripadajućih doprinosa na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem. Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica bila pripadnik Oružanih snaga HR HB, a donošenjem Zakona o odbrani F BIH ustanovljuje se vojska F BiH, koju čine jedinice Armije R BiH i HVO, pa je apelantica kao pripadnik HVO po Zapovjedi F BiH, Federalno ministarstvo odbrane od 6. marta 2000. godine, raspoređena u Hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije BiH, 67 bojna inženjerijska na dužnost Časnik za informiranje i kulturu zapovjedništvo bojne. Nadalje je navedeno da apelantica prava na uplatu doprinosa na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem zasniva na Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (Narodni list HR HB od 20. decembra 1995.godine), a da u odredbi člana 92. pomenutog Zakona stoji da se vojnim osiguranicima računa svakih 12 mjeseci efektivno provedenih u trupi kao 15 mjeseci staža, te da se u stavu 2. navodi da pod dužnostima u trupi u smislu stava 1. ovog člana podrazumijevaju se dužnosti u vojnim postrojbama zaključno s brigadom i odgovarajućom postrojbom određene dužnosti u zapovjedništvu odgovarajućih postrojbi i u vojnim ustanovama u kojima se služba vojnih osiguranika obavlja pod trupnim uvjetima, a što ih utvrdi Vlada Republike na prijedlog Ministra odbrane. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da je prema članu 127. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB – HVO (Narodni list HRHB br. 19/94), na temelju kojeg je zaključen ugovor o profesionalnoj službi apelantice kod prednika tuženog, propisano da Ministar odbrane donosi propise između ostalog i o postupku za ostvarivanje prava na produljeno osiguranje, dok pitanje staža vojnih osiguranika sa uvećanim trajanjem nije bilo regulisano Zakonom o odbrani F BiH iz 1996. godine (Sl. novine F BiH br. 15/96 ), a ni Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave F BiH iz 1998. godine, jer sve do 2006. godine pripadnici Vojske F BiH nisu imali pravo na uvećani staž po osnovu MIO/PIO. Kantonalni sud je također naveo da u članu 208. navedenog Zakona o odbrani F BiH stoji da se službenicima i djelatnicima Ministarstva odbrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima pri čemu poslove iz stava 1. ovog člana, uvećanje staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž uređuje Vlada Federacije na prijedlog Ministra odbrane. Kantonalni sud je ukazao da pravo apelantice na uplatu dodatnih doprinosa nije stečeno pravo jer to pravo apelantica nije ostvarila kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB - HVO, pa tužena nije u obavezi izvršiti neku obavezu svoje pravne prednice koju ni ona sama nije započela izvršavati, a i koja rješenjem nadležnog ministra posebnim aktom nije priznato apelantici. Kantonalni sud je konstatovao da nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona utvrdio da je staž osiguranja s uvećanim trajanjem propisan za dužnost i zadatke koje je obavljala apelantica, a niti je nakon toga doneseno rješenja o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, na način da smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5069/16 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio