Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/17 (A. B.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1/17, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 11 od 15. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 16 Kv 18 od 6. decembra 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 11 od 15. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 16 Kv 18 od 6.

decembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ado Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Belma Balijagić-Džuho, advokat iz Tuzle, podnio je 30. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024169 16 Kž 11 od 15. decembra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 16 K 18 od 6. decembra 2016. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelantu ukinuo pritvor.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 13. januara 2017. godine, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kv 18 od 6. decembra 2016. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati do 7. februara 2017. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podiglo optužnicu 8. decembra 2015. godine (koja je potvrđena 9. decembra 2015. godine) protiv apelanta i Faruka Balijagića (u daljnjem tekstu: saoptuženi) zbog osnovane sumnje da su: pod tačkom 1.a) počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 32. st. 2. i 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pod tačkom 1.b) krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi ili imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 32. stav 2. i članom 31. istog zakona i krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona u vezi sa članom 32. stav 2. i članom 31. KZFBIH, a sve to u vezi sa članom 54. istog zakona. Konstatirano je da je Rješenjem Kantonalnog suda od 10. februara 2016. godine, preciziranim u konkretnom rješenju, apelantu produžen pritvor koji mu je određen rješenjem od 18. septembra 2015. godine koji je u međuvremenu četiri puta produžavan. Rješenjem tog suda broj 09 0 K 024169 15 Kps od 6. aprila 2016. godine također je odlučeno da se postupak protiv apelanta i saoptuženog Faruka Balijagića razdvoji.

7. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da je vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora apelantu po proteku dva mjeseca od donošenja prethodnog rješenja, vijeće tog suda na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, nakon uvida u kompletan spis, ocijenilo da i dalje postoje opravdani zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, proizlazi iz činjenice da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio naprijed precizirana krivična djela, što, prema mišljenju tog suda, proizlazi iz dokaza i priloga dostavljenih uz potvrđenu optužnicu koji su precizirani na str. od 2. do 4. osporenog rješenja, te da se navedeni dokazi sastoje od zapisnika o saslušanju svjedoka i apelanta, izvještaja i potvrda o izvršenim pretresima i oduzimanju predmeta, vještačenja mobitela i SIM kartica, izvoda iz krivične evidencije. Kantonalni sud je naveo da je nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio da i dalje postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja, kao primarni uvjet za produženje pritvora, da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Navedeno je da je, prema ocjeni vijeća tog suda, opći uvjet za produženje pritvora apelantu činjenica da je počinio krivična djela podstrekavanja na krivično djelo ubistva, razbojništva, teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi i imovine, što, kako je obrazložio taj sud, proizlazi iz subjektivnih i objektivnih dokaza, među kojima su iskazi svjedoka poimenično navedenih u rješenju, rezultata provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, kao i iz potvrđene optužnice. Pri tome je Kantonalni sud na str. od 4. do 10. detaljno interpretirao iskaze navedenih svjedoka i ostale dokaze. Kantonalni sud je, također, interpretirao i izjave ovih svjedoka date na glavnom pretresu na str. od 10. do 14. predmetnog rješenja.

8. Prema interpretiranim, navedenim dokazima, apelant i saoptuženi su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu, posredstvom apelanta stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete apelantov automobil kako bi on mogao prijaviti svjedokinju E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom se, također, raspitivao i ima li neko ko bi „izranjavao“ A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelant i saoptuženi planirali baciti bombu na kuću svjedokinje E. A., odnosno opljačkati je jer je navodno u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano, apelant i saoptuženi su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja, te u svrhu ostvarivanja ovog plana stupili u kontakt i sa svjedokom N. G. jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za „preuzimanje“ drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, svjedocima E. Ž. i N. G. obećana je nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Obojica svjedoka su, također, bila izložena prijetnjama i ucjenama ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M. slučaj je prijavljen policiji, a prema izjavi svjedoka A. M. motiv za ovakvo djelovanje apelanta i saoptuženog je činjenica da su svjedokinja E. A. i svjedok A. M saoptuženom dali označeni novčani iznos kako bi saoptuženi supruga svjedokinje E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli preko apelanta, ali je to naljutilo saoptuženog pri čemu je, kako je naveo taj sud, apelant prijetio svjedokinji E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G. koji je u međuvremenu, također, dao izjavu policiji, prema obrazloženju rješenja, ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.

9. Dalje je navedeno da, prema ocjeni Kantonalnog suda, postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant za vrijeme boravka na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Navedeno je da, imajući u vidu činjenicu da su saoptuženi i apelant nakon saznanja da se prema njima provode posebne istražne radnje, nastavili sa podsticanjem drugih lica, poimenično navedenih u rješenju, da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela, te kada se uz sve to uzme u obzir i kompleksnost ovog krivičnog postupka, prema mišljenju Kantonalnog suda, opravdano se zaključuje da okolnosti koje prate predmetni slučaj upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa za zadržavanje apelanta u pritvoru. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz okolnosti predmeta jasno proizlazi da bi se boravkom na slobodi apelant, u međusobnom dogovoru sa saoptuženim, dao u potragu za angažiranjem novih lica iz kriminalnog miljea koja bi izvršila tražene krivičnopravne radnje kojim prijete i na koje uporno podstrekavaju duži vremenski period. Prema mišljenju Kantonalnog suda, i činjenica da postoji osnovana sumnja da je apelant sa saoptuženim u relativno kratkom periodu, od juna do septembra 2015. godine, počinio krivična djela koja su im stavljena na teret predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti izvršenje predmetnih krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je prethodno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH umjesto pritvora, pa i mjera zabrane iz člana 140. istog zakona, ali da smatra da se isti cilj i svrha ne bi mogli postići blažom mjerom od mjere pritvora, pa ni mjerama zabrane, sve to imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela, način njihovog izvršenja, za koje je apelant osnovano sumnjiv.

10. Rješenjem Vrhovnog broj 09 0 K 024169 16 Kž 7 od 15. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kv 18 od 6. decembra 2016. godine.

11. U obrazloženju su ponovljene činjenice i pravni stav Kantonalnog suda, te istaknuto da oni nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima apelantove braniteljice. Istaknuto je da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud za svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao općeg uvjeta za produženje pritvora, naveo određene i sasvim dovoljne razloge koji ukazuju na opravdanost takvog zaključka. Pri tome se Kantonalni sud pozvao ne samo na iskaze naprijed navedenih svjedoka E. Ž. i N.G. nego i na druge konkretne dokaze na kojima se zasniva takav zaključak. Kantonalni sud je tako uz iskaze navedenih svjedoka cijenio i iskaze svjedoka A. M., E. A., M. Ž., A. A. i M. H., kao i rezultate provedenih posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH, preduzimanih u periodu od 30. juna 2015. do 5. septembra 2015. godine i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKPFBiH preduzimanih u periodu od 30. juna 2015. do 2. septembra 2015. godine, kako je to detaljno navedeno i obrazloženo na str. od 4. do 14. prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je dalje istakao da se sadržina dokaza koje je cijenio Kantonalni sud ne dovodi u pitanje konkretnim navodima žalbe kojima je ukazano na odstupanja u iskazima svjedoka E. Ž. i na pojedine dijelove iskaza svjedoka N. G. i na osnovu toga nastoji dovesti u pitanje pravilnost zaključka Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje na strani apelanta u počinjenju navedenih krivičnih djela. Naime, u žalbi je navedeno da iskaz svjedoka E. Ž. nije upućivao na zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen i da je, kada su u pitanju radnje izvršenja za koje se apelant tereti, preduzete 13. juna 2015. godine, u iskazima datim u istrazi i na glavnom pretresu jedino potvrdio činjenične navode koji se odnose na podstrekavanje na bacanje bombi na kuću E. A. Međutim, Vrhovni sud je istakao da ovakvi navodi žalbe nisu tačni jer se svjedok E. Ž. u iskazima datim u istrazi, a i na glavnom pretresu, u odlučnim činjenicama identično izjašnjavao, navodeći da mu je apelant, dok su sjedili u kafeu ,,Boss“ u Sarajevu, ponudio da za iznos od 5.000,00 eura, te uz dodatno čašćenje, pištoljem kojeg bi apelant nabavio, rani A. M., odnosno da ga ukoliko bude pružao kakav otpor i ubije, na šta je on pristao, kao i da mu je istog dana u večernjim satima, kada ga je apelant odvezao svojoj kući u Tuzlu i saoptuženom saopćio da je pronašao lice koje će riješiti njihove probleme i izvršiti ispaljenja u A. M., saoptuženi pokazao dvije ručne bombe i veću sumu novca, govoreći mu da se radi o iznosu od 50.000,00 eura i da će mu taj iznos dati ukoliko navedene bombe baci na kuću E. A. u Sarajevu, na što je također pristao, pa mu je apelant narednog dana pokazao kuću A. M. i džamiju u kojoj on klanja.

12. Dalje je istaknuto da ukazivanje žalbe na pojedine dijelove iskaza svjedoka N. G. u vezi sa sastajanjem sa apelantom u ugostiteljskom objektu ,,Cicibela“ u Brčkom ne dovodi u pitanje zaključak Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje za koje se tereti. Naime, svjedok N. G. je u svom iskazu datom i u istrazi, kao i na glavnom pretresu naveo da se, nakon što mu se apelant požalio da ima probleme sa E. Ž. i da sumnja da je E. Ž. sposoban da izvrši ranjavanje A. M. i bacanje bombe na kuću E. A., te nakon što je na nagovor saoptuženog pristao da on izvrši predmetna djela, sastao sa apelantom i saoptuženim u ugostiteljskom objektu „Cicibela" u Brčkom gdje su mu oni rekli da se njihovi telefonski razgovori prisluškuju i gdje su dogovorili detalje oko izvršenja predmetnih krivičnih djela. Dogovoreno je da svjedok za novac koji bi mu apelant i saoptuženi dali kupi pištolj kojim bi, sakriven iza kontejnera u blizini kuće A. M., izvršio ispaljenja u A. M. Osim toga, istaknuto je da zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant preduzimao navedene krivičnopravne radnje Kantonalni sud nije zasnivao samo na ovom iskazu već i na drugim naprijed navedenim dokazima. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su u žalbi izdvojeni samo pojedini dijelovi iskaza svjedoka E. Ž. i N. G. i interpretirani odvojeno od cjeline tih iskaza. Međutim, s obzirom da se radi o citiranju dijelova razgovora koji su izdvojeni iz konteksta cijelog razgovora, a sve u nastojanju da se na taj način činjenično stanje predstavi selektivno, isključivanjem drugih relevantnih dokaza, te da je, nasuprot tome, Kantonalni sud kod ocjene postojanja osnovane sumnje dokaze cijenio potpuno i pravilno, dovodeći ih u međusobnu vezu, Vrhovni sud je zaključio da ni ovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja Kantonalnog suda. Osim toga, ukazano je da konačnu ocjenu vjerodostojnosti kako iskaza saslušanih svjedoka tako i drugih izvedenih dokaza, uključujući i transkripte presretnutih telefonskih razgovora će biti u mogućnosti dati sud nakon provedenog kontradiktornog postupka.

13. Također je istaknuto da okolnost da kantonalni tužilac nije izdao naredbu za pretres kuće saoptuženog kako bi se provjerila vjerodostojnost iskaza svjedoka E. Ž. i pronašli predmeti (bombe i novac) na koje je ovaj svjedok u svom iskazu ukazao nema onaj značaj koji joj se pridaje žalbom. Naime, u konkretnom predmetu se odlučuje na osnovu dokaza koje je kantonalni tužilac prikupio u toku postupka koji je prethodio podizanju optužnice i dokaza koji su do sada izvedeni na glavnom pretresu, a koji, i prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju dovoljno osnova za izvođenje zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se i tereti. Ovakav zaključak se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje navedenim žalbenim prigovorima, tim prije što i odbrana ima pravo podnijeti prijedlog za izvođenje kako navedenog tako i drugih dokaza u daljem toku glavnog pretresa.

14. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju naveo sasvim jasne, određene i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora apelantu, te da ti razlozi nisu dovedeni u pitanje žalbenim prigovorima apelantove braniteljice.

15. Nadalje, Vrhovni sud je našao da nisu osnovani ni žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost zaključka Kantonalnog suda o postojanju posebnih uvjeta za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje da zbog činjenice što apelant ranije nije osuđivan nije bilo mjesta produženju pritvora apelantu i da je na taj način povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti. S tim u vezi je istaknuto da ranija osuđivanost svakako može predstavljati okolnost koja je od bitnog značaja za ocjenu postojanja iteracijske opasnosti, no prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH takva okolnost nije isključivi uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora iz tog zakonskog osnova, nego je to postojanje okolnosti koje u svojoj ukupnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja djela. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud pošao od okolnosti da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio više krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, iskazavši pri tome naročitu upornost, pri čemu je imao u vidu da postoji osnovana sumnja da su krivična djela učinjena u kratkom vremenskom periodu, tačnije od juna do 3. septembra 2015. godine, pa je time opravdan zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi optuženi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud uzeo u obzir i okolnosti da postoji osnovana sumnja da je apelant i nakon saznanja da se prema njemu, kao i prema saoptuženom provode posebne istražne radnje, nastavio s podstrekavanjem svjedoka N. G. i drugih lica na učinjenje krivičnopravnih radnji koje po svom sadržaju predstavljaju teška krivična djela. S obzirom na sve navedeno, i prema ocjeni Vrhovnog suda, prihvatljiv je stav Kantonalnog suda da okolnosti koje prate predmetni krivični postupak upućuju na postojanje važnih razloga za produženje pritvora apelantu koji pretežu nad načelom poštovanja njegovih prava na slobodu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su i žalbeni prigovori kojima se osporava postojanje razloga za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka

c) ZKPFBiH neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c). Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant, također, ističe da mu je pritvor u konkretnom slučaju produžen bez dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva i održavanja rasprave na kojoj je morao biti saslušan.

17. Apelant je ukazao da je Ustavni sud u više svojih odluka usvojio stav da se radi o kršenju prava apelanata pri određivanju pritvora (po općem i posebnim pritvorskim razlozima) i, s tim u vezi, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3512/08, AP 1150/10, AP 2860/14, 247/05 i AP 1885/13. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda načela in dubio pro reo) apelant se pozvao na praksu koju su u pogledu prava na pravično suđenje u krivičnom postupku zauzeli Ustavni sud i Evropski sud.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje osporenog rješenja sadrži razloge iz kojih je vidljivo zašto apelacija nije osnovana. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, član 151. stav 1. ZKPFBiH obavezuje redovni sud da svaka dva mjeseca vrši kontrolu opravdanosti nakon potvrđivanja optužnice, a navedena zakonska odredba ne zahtijeva da toj kontroli prethodi obrazložen prijedlog tužioca ili da se optuženi izjašnjava u vezi s pritvorom pri svakoj takvoj kontroli. Navedeno je i da je apelant imao priliku da se o produženju pritvora izjasni u žalbi protiv prvostepenog rješenja, što je i učinio, o čemu je Vrhovni sud u svom rješenju dao odgovore. Navedeno je i da je neosnovan navod da ničim nije dokazano da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, pa ni u neuspjelom pokušaju jer, kako je istakao taj sud, članom 32. stav 2. KZFBiH jasno je propisano da su kažnjive radnje podstrekavanja na učinjenje krivičnog djela učinjene s umišljajem kada krivično djelo i ne bude pokušano, pa čak i kada kod podstrekavanog lica nije formirana odluka za izvršenje krivičnog djela.

19. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da apelant niti jednog trenutka nije bio uskraćen u bilo kojem pravu, te da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 32.

Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.

(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:

upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(...)

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…) Član 328.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 145. st. (1), (2) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146.

Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) Član 151.

Član 151.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kž 11 od 15. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

26. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, povreda načela in dubio pro reo). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedena rješenja, eksplicitno navodeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) Evropske konvencije. Međutim iz navoda apelacije proizlazi da apelant, također, ukazuje i na povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311. i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33) Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

34. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadrže referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu protiv kojeg je potvrđena optužnica, na osnovu dokaza koji su prezentirani uz potvrđenu optužnicu i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su, pri tome, detaljno interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale materijalne dokaze u spisu koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

36. Apelant dalje smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje.

37. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjenja krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).

39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH budući da postoji osnovana sumnja da je apelant u saučesništvu sa saoptuženim u relativno kratkom vremenu počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, puštanjem na slobodu, apelant mogao ponoviti izvršenje krivičnih djela za koja je osumnjičen, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu podsticanja, kao i da je apelant, i nakon saznanja da se prema njemu i saoptuženom provode posebne istražne radnje, nastavio da podstiče druga lica da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela. Navedeno obrazloženje koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, dovoljno je konkretizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.

40. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz stava 3. člana 5. Evropske konvencije zbog nedostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora i zbog toga što apelant nije saslušan u postupku kontrole produženja pritvora Ustavni sud ukazuje da je identične navode već razmatrao u predmetu istog apelanta broj AP 1895/16 (vidi Odluku broj AP 1895/16 od 20. juna 2016. godine, tač. od 48. do 51, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kontekstu ispitivanje prethodnih rješenja redovnih sudova o produženju pritvora apelantu, te zaključio da su ovi apelantovi navodi neosnovani imajući u vidu da, shodno odredbama člana 151. ZKPFBiH, ne postoji obaveza za saslušanje apelanta kao optuženog u vezi s razlozima za produženje pritvora, niti obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora budući da je optužnica potvrđena, te kada pritvor nakon potvrđivanja optužnice traje u skladu s navedenim zakonskim odredbama. U navedenoj odluci Ustavni sud je u tački 50. naveo da: „Nakon potvrđivanja optužnice, što se u konkretnom slučaju desilo 9. decembra 2015. godine, više ne postoji obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora niti saslušanja optuženog, već postoji obaveza vijeća suda da samo u okviru svoje redovne nadležnosti vrši obaveznu kontrolu opravdanosti produženja pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Kako je iz činjenica predmeta nesporno da apelant nije tražio ukidanje pritvora odnosno da nije podnio takav zahtjev o kojem bi sud bio obavezan odlučiti, te kako je iz stanja spisa vidljivo da redovni sud u rokovima propisanim zakonom vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji je određen apelantu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta vezani za nesaslušavanje apelanta pred sudom i nedostavljanje obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora prilikom donošenja osporene odluke o produženju pritvora apelantu neosnovani.“

41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda u kojima je odlučivano o apelacijama drugih apelanata podnesenih protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora. Naime, u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz prethodnih tačaka ove odluke, odluku o postojanju osnovane sumnje redovni sudovi nisu zasnovali na rekla-kazala izjavama, već na mnogobrojnim dokazima, uključujući, između ostalih, iskaze svjedoka koji su potvrđeni relevantnim materijalnim dokazima, pa to ovaj predmet razlikuje od predmeta broj AP 1885/13. U ostalim odlukama na koje se apelant pozvao u kontekstu navoda o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud je razmatrao navode apelanata u pogledu zakonitosti rješenja o određivanju ili produženju pritvora zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga „opasnost od bjekstva“ i/ili „vanredne okolnosti“ i standardi izraženi u tim odlukama u pogledu navedenih pritvorskih razloga se ne mogu dovesti u vezu sa apelantovim navodima u pogledu zakonitosti produženja pritvora apelantu zbog iteracijske opasnosti.

42. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) ZKPFBiH, te kada, shodno odredbama člana 151. ZKPFBiH, ne postoji obaveza za saslušanje apelanta kao optuženog u vezi s razlozima za produženje pritvora, niti obaveza dostavljanja obrazloženog prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora budući da je optužnica potvrđena, te kada pritvor nakon potvrđivanja optužnice traje u skladu s navedenim zakonskim odredbama.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/17 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio