Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/14 (I. R.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2392/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2392/14, rješavajući apelaciju Igora Repajića, na osnovu člana VI/3(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Repajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002335 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002335 12 K od 30. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Igor Repajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Irena Puzić, advokat iz Doboja, podnio je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002335 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002335 12 K od 30. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 9. i 10. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su 14. i 18. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002335 12 K od 30. oktobra 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, kao sapočinilac u sticaju pod tačkom 1 počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a pod tačkom 2 krivično djelo razbojništva u pokušaju iz člana 233 stav 2 KZRS u vezi sa stavom 1 KZRS. Okružni sud je apelantu za počinjenje navedenih krivičnih djela, kao i za krivično djelo za koje je prema ranijoj Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 00857 12 K od 22. marta 2012. godine osuđen na kaznu zatvora, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Okružni sud je naveo da je nakon sprovedenog postupka, na osnovu apelantovog priznanja u istrazi, koje je sud prihvatio kao vjerodostojno i istinito, te iskaza svjedoka N. Đ., N. Ž. i predstavnika oštećene d.o.o. „Nešković“ iz Dervente, nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio radnje navedene u tački 1 izreke presude, te da je na osnovu apelantovog priznanja, iskaza svjedokinje M. T. i iskaza oštećenih Lj. T. i J. T., utvrdio da je apelant 6. decembra 2011. godine počinio radnje opisane pod tačkom 2 izreke presude. Okružni sud je zaključio da su se opisanim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret.

7. U vezi s prigovorima apelantove odbrane kojima je isticao da radnja prepoznavanja nije izvršena na zakonit način, Okružni sud je istakao da iz zapisnika o prepoznavanju proizlazi da je svjedokinja-oštećena Lj. T. opisala lice koje je trebala prepoznati tako što je navela da su tri muške osobe, maskirane kapama, tzv. fantomkama, ušle u zlatarsku radnju, da su na rukama imali rukavice, da je prvi koji je ušao u desnoj ruci držao pištolj uperen u njenom smjeru i rekao: „Ovo je pljačka“, da je počeo pucati u njenom smjeru i smjeru njenog supruga, a kada je prestao pucati, skinuo je crnu kapu i tada je vidjela da se radi o licu mlađe starosne dobi oko 20 godina, smeđe kraće kose, visine oko 180 cm, srednje tjelesne konstitucije. Oštećenoj je radi prepoznavanja lica koja su učestvovala u izvršenju krivičnog djela i lica koje je upotrijebilo pištolj predočen foto album sa osam fotografija njoj nepoznatih lica, nakon čega je izjavila da pod rednim brojem četiri prepoznaje apelanta kao lice koje je učestvovalo u izvršenju krivičnog djela, odnosno kao lice koje je pucala na nju i njenog supruga i tom prilikom je ranilo, i da je sasvim sigurna da se radi o apelantu. Okružni sud je zaključio da je oštećena prepoznavanje izvršila u skladu sa članom 150 stav 4 ZKPRS i da je u to vrijeme bilo nemoguće izvršiti prepoznavanje pokazivanjem apelanta i njoj nepoznatih lica jer se oštećena nalazila na bolničkom liječenju zbog zadobijenih ozljeda, zbog čega nisu osnovani apelantovi prigovori da prepoznavanje nije izvršeno u skladu s pravilima o prepoznavanju.

8. Okružni sud, takođe, nije prihvatio tvrdnje apelantove odbrane da su apelanta prilikom ispitivanja u istrazi maltretirala ovlašćena službena lica i da je njegovo priznanje iznuđeno, da nije imao branioca i da je zbog toga njegov iskaz od 12. januara 2012. godine nezakonit dokaz. Okružni sud je prvenstveno naveo da, prema odredbi člana 53 stav 1 ZKPRS, ispitivanje apelanta u prisustvu advokata nije bilo obavezno zato što nije bio osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, niti je nijem ili gluh, već je bio osumnjičen za krivično djelo iz člana 233 KZRS, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina. Apelant je, takođe, svjedočio na glavnom pretresu, zbog čega se ne može pozivati na odredbu člana 143 stav 2 tačka v) ZKPRS. Okružni sud je istakao da je neprihvatljiva i apelantova tvrdnja da su ga maltretirala ovlašćena službena lica i da je njegov iskaz iznuđen budući da iz obavještenja KPZ Banja Luka od 13. septembra 2013. godine proizlazi da je apelant pri ljekarskom pregledu izjavio da je 14. januara 2012. godine „korektno priveden“ u KPZ Banja Luka i da je u zdravstvenom kartonu konstatovano da je apelant na prijemu bio dobrog opšteg zdravstvenog stanja, što iz uvida u zdravstveni karton zaista i proizlazi. Prilikom razmatranja iskaza svjedoka apelantove odbrane D. P. i S. G., koji su tvrdili da je apelant prilikom dolaska u Pritvorsku jedinicu bio vidno pretučen, Okružni sud je naveo da iskazima tih svjedoka nije poklonio vjeru, smatrajući da nisu uvjerljivi i istiniti i da su u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu i da su usmjereni na pomaganje apelantu koga su upoznali prilikom boravka u Pritvorskoj jedinici. Osim navedenog, Okružni sud je naveo da navedeni svjedoci u svojim iskazima nisu spomenuli da im se apelant žalio da su ga udarala i fizički maltretirala upravo ovlašćena službena lica u CJB Doboj. U vezi sa apelantovim navodima da je njegov iskaz iznuđen, Okružni sud je istakao da je apelant na glavnom pretresu različito tvrdio, od toga da nije davao nikakvu izjavu do toga da mu je doneseno da potpiše pripremljenu izjavu, da ne zna šta je potpisao, a zatim da je potpisao da je imao branioca iako branioca nije imao. Nasuprot takvom apelantovom iskazu s glavnog pretresa „stoje“ jasni i kategorični iskazi ovlašćenih službenih lica CJB Doboj S. A. i N. Š. iz kojih slijedi da su prilikom apelantovog ispitivanja poštovana sva njegova prava i da to proizlazi i iz zapisnika o ispitivanju. Da je apelantov iskaz s glavnog pretresa neuvjerljiv i neistinit vidi se i iz toga što u zapisniku o njegovom ispitivanju uopšte nije konstatovano da je imao branioca iako je tvrdio da je i to morao potpisati. Okružni sud je zaključio da je apelantov iskaz, dat ovlašćenim službenim licima, detaljan, da sadrži podatke koji nisu u vezi s predmetom optužbe, kao npr. namjera odnosno pokušaj izvršenja razbojništva u Orašju odnosno Odžaku, te da sadrži podatke koje je samo apelant mogao dati, kao npr. da je novac otuđen iz BP ,,Nešković“ potrošio na vraćanje dugova. Najzad, u vezi sa apelantovim prigovorom zakonitosti dokaza, Okružni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog da se u materijalne dokaze uvrsti Izvještaj Vlade BiH o posjeti BiH Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) od 5. do 11. decembra 2012. godine smatrajući da on nije relevantan za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari budući da apelantov iskaz i iskazi svjedoka odbrane nisu potvrđeni materijalnim dokazima.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002335 14 Gž od 18. marta 2014. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba, a žalba apelantovog branioca odbijena je kao neosnovana i potvrđena presuda Okružnog suda. U obrazloženju presude, u vezi sa žalbenim navodima da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitom dokazu - apelantovom iskazu iz istrage koji je iznuđen, Vrhovni sud je naveo da izneseni žalbeni prigovori nisu osnovani i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelantov iskaz iz istrage zakonit dokaz. Naime, prvostepeni sud pravilno je ocijenio nedosljednosti u apelantovom iskazu na glavnom pretresu u pogledu okolnosti pod kojima je potpisao izjavu, te je dovodeći ih u vezu sa obavještenjem Uprave KPZ Banja Luka i uvidom u njegov zdravstveni karton iz KPZ Banja Luka izveo pravilan zaključak da je zapisnik o apelantovom ispitivanju od 12. januara 2012. godine zakonit dokaz na kome se može zasnivati presuda. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud iskaze svjedoka odbrane, s kojima se apelant upoznao dok je bio u pritvoru u KPZ Banja Luka, pravilno ocijenio neuvjerljivim jer su u suprotnosti sa ostalim dokazima provedenim pred prvostepenim sudom i da su dati u cilju izbjegavanja apelantove krivične odgovornosti. Dalje, u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da radnja prepoznavanja nije provedena u skladu s procesnim odredbama, Vrhovni sud je naveo da se oštećena nalazila na bolničkom liječenju zbog povreda zadobijenih kao posljedica izvršenja krivičnog djela, zbog čega se, prema stavu Vrhovnog, suda radnja prepoznavanja nije mogla izvršiti u skladu sa članom 150 stav 3 ZKPRS. Vrhovni sud je zaključio da je prepoznavanje pravilno izvršeno u skladu sa odredbom člana 150 stav 4 ZKPRS, dakle nakon što je oštećena opisala učinioca krivičnog djela i na osnovu apelantovih fotografija i fotografija većeg broja njoj nepoznatih lica apelanta prepoznala kao učinioca krivičnog djela. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da se apelantovim žalbenim navodima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da je apelant počinio krivično djelo razbojništvo u sticaju za koje je proglašen krivim. Vrhovni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda rezultat pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Naime, Okružni sud je analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe N. G., N. Ž., M. T., Lj. T. i J. T., pravilno ih ocijenio sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa apelantovim iskazom iz istrage, kao i sa nalazima i mišljenjima vještaka sudske medicine i vještaka balističara, te sa objektivnim dokazima (zapisnicima o uviđaju, fotodokumentacijom, potvrdama o oduzetim predmetima), pa je zaključio da se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka, a u vezi s tim i ocjena vjerodostojnosti apelantovog iskaza (iz istrage i sa glavnog pretresa) ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbi. Istovremeno, Okružni sud je izložio sadržaj iskaza svjedoka odbrane, pravilno ih ocijenivši kao neuvjerljive, dajući o tome valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima. Naime, apelant ističe da su osporene presude zasnovane, uglavnom, na zapisniku o njegovom ispitivanju iz istrage koji je iznuđen, o čemu je tokom postupka dao vrlo uvjerljive dokaze. S tim u vezi, Okružni sud nije prihvatio da se kao dokaz uvrsti Izvještaj Vladi BiH o posjeti BiH Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) od 5. do 11. decembra 2012. godine u kojem se spominju gotovo identična maltretiranja u CJB Banja Luka u periodu kada je i apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog. Dalje, radnja prepoznavanja nije izvršena na zakonit način i taj odlučujući dokaz se ne može prihvatiti kao vjerodostojan s obzirom da svjedokinji-oštećenoj nisu predočena lica radi prepoznavanja, niti su u fazi pribavljanja opisa postavljena pitanja koja se odnose na uslove i okolnosti pod kojima je izvršeno opažanje, da su građani koji se predočavaju morali imati ista grupna obilježja kao i osumnjičeni i da su oštećenoj fotografije naknadno predočavane. Na kraju, apelant je naveo da postoji protivrječnost između onoga što je navedeno u obrazloženju osporenih presuda i sadržaja zapisnika o saslušanju svjedoka i apelanta, te da obrazloženje presude ne sadrži valjane razloge o nekim odlučnim činjenicama i okolnostima. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju i utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene presude i naloži ponovno donošenje odluke.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer su savjesno cijenjeni svi žalbeni navodi i o njima su dati sasvim jasni i iscrpni odgovori, a navodi apelacije, u većem dijelu, odnose se na činjenična utvrđenja presuda redovnih sudova.

12. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i da su pravilna činjenična i pravna utvrđenja izložena u prvostepenoj presudi.

13. Okružno tužilaštvo je navelo da su svi apelacioni navodi već isticani u apelantovoj žalbi, da se o svim navodima izjasnio drugostepeni sud u osporenoj odluci, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Krivična djela protiv imovine Razbojništvo Član 233. st. 1. i 2.

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina zatvora (2) Ako je pri izvršenja djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je izvršeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000,00 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovima sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom mora se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima

4. Ispitivanje osumnjičenog Osnovne odredbe o ispitivanju Član 142.

(1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlašćena službena lica.

(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava 2. ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150.

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

(2) Tokom postupka svjedok se može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.

(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovoga člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.

Obveze sudije, odnosno predsjednika vijeća Član 254.

(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.

(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se brine za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća uvijek se objavljuju sa kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav 2.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 002335 14 Gž od 18. marta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 4. aprila 2014. godine, a da je podnio apelaciju 23. maja 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela razbojništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se prvenstveno na tvrdnjama da se pobijane presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, i to zapisniku o ispitivanju u istrazi koji su navodno iznudila ovlašćena službena lica, te na zapisniku o prepoznavanju. Apelant, takođe, smatra da postoji protivrječnost između onoga što je navedeno u obrazloženju osporenih presuda i sadržaja zapisnika o saslušanju, te da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži valjane razloge o nekim odlučnim činjenicama i okolnostima.

25. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu da budu prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

26. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).

27. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa apelantovim navodima da su zapisnik o njegovom ispitivanju u istrazi iznudila ovlašćena službena lica, Ustavni sud naglašava da pravo da se neko ne prisiljava da inkriminiše sam sebe je jedno od osnovnih principa pravičnog saslušanja u krivičnim postupcima. Krivični sud, koji koristi dokaze dobijene prisilom, krši član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI i Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud, pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao važnim rasvjetljavanje pitanja postojanja ili nepostojanja prisile prilikom apelantovog ispitivanja u istrazi. Naime, Okružni sud je u obrazloženju naveo da iz obavještenja KPZ Banja Luka od 13. septembra 2013. godine proizlazi da je apelant prilikom vršenja ljekarskog pregleda izjavio da je 14. januara 2012. godine „korektno priveden“ u KPZ Banja Luka, da je u zdravstvenom kartonu konstatovano da je apelant na prijemu bio dobrog opšteg zdravstvenog stanja i da su ovlašćena službena lica izjavila da su u cijelosti poštovana sva apelantova prava prilikom ispitivanja. U vezi sa apelantovim navodima da je njegov iskaz iznuđen, Okružni sud je, takođe, istakao da je apelant na glavnom pretresu različito tvrdio, od toga da nikakvu izjavu nije davao do toga da mu je doneseno da potpiše pripremljenu izjavu, da ne zna šta je potpisao, a zatim da je potpisao da je imao branioca iako branioca nije imao. S druge strane, da je apelantov iskaz dat ovlašćenim službenim licima detaljan, da sadrži podatke koji nisu u vezi s predmetom optužbe, kao npr. namjera odnosno pokušaj izvršenja razbojništva u Orašju odnosno Odžaku, te da sadrži podatke koje je samo apelant mogao dati, kao npr. da je novac otuđen iz BP ,,Nešković“ potrošio na vraćanje dugova. Okružni sud je razmotrio i iskaze svjedoka odbrane koji su tvrdili da je apelant prilikom dolaska u Pritvorsku jedinicu bio vidno pretučen, te odlučio da iskazima tih svjedoka ne pokloni vjeru, smatrajući da nisu uvjerljivi i istiniti i da su u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu, te da su usmjereni na pomaganje apelantu koga su upoznali prilikom boravka u Pritvorskoj jedinici. U vezi sa apelantovim prigovorom zakonitosti ispitivanja u istrazi, Okružni sud je razmotrio i apelantov dokazni prijedlog da se u materijalne dokaze uvrsti Izvještaj Vladi BiH o posjeti BiH Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 5. do 11. decembra 2012. godine, te je zaključio da navedeni dokazni prijedlog nije relevantan za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari, o čemu je dao obrazloženje. Zaključke Okružnog suda u pogledu nepostojanja dokaza da je apelant prilikom ispitivanja u istrazi maltretiran, odnosno da je zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog pribavljen nezakonito u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pri čemu je razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio neosnovanim. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u ovakvoj konstataciji i zaključku Okružnog suda, koji je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud, jasno i argumentovano slijedi na osnovu koje i kakve ocjene dokaza su redovni sudovi zaključili da prilikom apelantovog ispitivanja u istrazi nije primjenjivana prisila, odnosno da nema dokaza da su njegov iskaz na takav način iznudila ovlašćena službena lica, zbog čega je i odbijen apelantov prigovor zakonitosti dokaza. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje jemstava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant ukazao da je radnja prepoznavanja izvršena na nezakonit način jer svjedokinji-oštećenoj nisu predočena lica radi prepoznavanja, niti su joj postavljena pitanja koja se odnose na uslove i okolnosti pod kojima je izvršeno opažanje, te da su građani koji su predočeni na fotografijama morali imati ista grupna obilježja kao i apelant i da su oštećenoj fotografije naknadno predočene. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali da li je prilikom vršenja radnje prepoznavanja postupano protivno odredbi člana 150 ZKPRS, odnosno da li je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz. S tim u vezi, u obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je prepoznavanje izvršeno u skladu sa odredbom člana 150 stav 4 ZKPRS zato što se oštećena, koja je vršila prepoznavanje, nalazila na bolničkom liječenju zbog povreda zadobijenih kao posljedica izvršenja krivičnog djela. Zatim je navedeno da je prilikom vršenja radnje prepoznavanja oštećena opisala okolnosti pod kojima je djelo izvršeno i lice koje je trebala prepoznati, da joj je predočen foto album sa osam fotografija njoj nepoznatih lica i da je izjavila da pod rednim brojem četiri prepoznaje apelanta kao lice koje je učestvovalo u izvršenju krivičnog djela, odnosno kao lice koje je pucalo na nju i njenog supruga i tom prilikom je ranilo, te da je sasvim sigurna da se radi o apelantu. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 150 stav 3 ZKPRS propisano da, ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja, i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno s predmetima iste vrste, te da je odredbom člana 150 stav 4 ZKPRS propisano da ako prepoznavanje lica nije moguće na navedeni način, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica. Prema tome, dovodeći predmetne odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjima osporenih presuda iz kojih jasno proizlazi da su u cijelosti poštovane odredbe ZKP-a koje regulišu radnju prepoznavanja, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da radnja prepoznavanja nije izvršena na nezakonit način, odnosno da zapisnik o prepoznavanju predstavlja nezakonit dokaz.

29. Najzad, apelant smatra da postoji protivrječnost između onoga što je navedeno u obrazloženju prvostepene presude i sadržaja zapisnika, te da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži valjane razloge o nekim odlučnim činjenicama i okolnostima. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore iznio u žalbi pred Vrhovnim sudom, o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud u prvostepenoj presudi analizirao sadržaj iskaza svjedoka optužbe, pravilno ih ocijenio sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa apelantovim iskazom iz istrage, kao i sa nalazima i mišljenjima vještaka sudske medicine i vještaka balističara, te sa objektivnim dokazima (zapisnicima o uviđaju, fotodokumentaciji, potvrdama o oduzetim predmetima). Istovremeno, Okružni sud je izložio sadržaj iskaza svjedoka odbrane, pravilno ih ocijenivši neuvjerljivim, dajući o tome valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Dakle, iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da se pristup Okružnog suda u ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka, a u vezi s tim i ocjeni vjerodostojnosti apelantovih iskaza (iz istrage i sa glavnog pretresa) ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbi. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u osporenim presudama nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama. Ustavni sud, takođe, smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, zbog čega Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/14 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio