Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/16 (S. Ć.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4886/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4886/16, rješavajući apelaciju Senaida Ćosovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senaid Ćosović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 020486 16 Gž od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senaid Ćosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 020486 16 Gž od 26. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (JŠP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Vučevica“ Čajniče) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine, pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se izvrši upis u javnim knjigama o evidenciji nekretnina kao vlasništvo apelanta, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da apelant u zemljišnoj knjizi nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine (šume), te da upisani posjed nije dokaz o pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dalje, apelant nije dokazao da je on ili neki njegov pravni prednik stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva, odnosno suvlasništva na svoje ime, ili da je pravo vlasništva stekao po samom zakonu na osnovu odredbe člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, čak i da su apelant i njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine (šume) nisu mogli steći pravo vlasništva održajem (član 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), jer je odredbom člana 9. Zakona o šumama SR BiH bilo propisano da se na šumi kao društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva održajem. Okružni sud je istakao da bi postavljeni zahtjev apelanta bio osnovan samo da je apelant dokazao da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao od lica koja su prije njega bila uknjižena kao vlasnici od kojih on izvodi svoje pravo vlasništva, ili ako dokaže da su ta lica imala pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). Dakle, sam upis posjeda u korist tužitelja-apelanta ili njegovog pravnog prednika ne bi mogao dovesti do usvajanja tužbenog zahtjeva, jer za šumu nikada nije važilo pravilo imovinskog prava prema kome se posjednik smatra vlasnikom. Okružni sud je naveo da iz ugovora o kupnji, na koji se apelant poziva, proizlazi da su se prodate nepokretnosti (koje je kupio apelantov prednik, pa između ostalih i predmetnu nepokretnost) vodile kao posjed prodavaca ali nisu bile upisane kao njihovo vlasništvo u zemljišnim knjigama. Okružni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da je apelant oborio pravnu pretpostavku da je predmetna nekretnina (šuma) u državnom (ranije društvenom) vlasništvu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/16 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio