Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1416/14 (I. L. i M. L.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1416/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1416/14, rješavajući apelaciju Ivice Lamešića i Mande Lamešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Lamešića i Mande Lamešić podnesena protiv presudā Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 0006776 13 Rev od 20. decembra 2013. godine i 96 0 P 006776 11 Gž 2 od 31. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006776 06 P od 26. septembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivica Lamešić i Manda Lamešić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Dubrava, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 28. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 0006776 13 Rev od 20. decembra 2013. godine i 96 0 P 006776 11 Gž 2 od 31. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 006776 06 P od 26. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Navedeni učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 11. novembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 13. marta 2006. godine pred Osnovnim sudom pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete.

6. Osnovni sud je Presudom broj 096-0-P-06-000128 od 28. oktobra 2008. godine odbio u cjelini tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime pričinjene materijalne štete isplati iznos od 274.388,60 KM.

7. Apelacioni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Presudu broj 097-0-Gž-09-000026 od 28. decembra 2009. godine kojom je žalba usvojena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Apelacioni sud je ocijenio da je žalbom osnovano ukazano na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer prvostepeni sud, kako proizlazi iz obrazloženja presude, nije proveo dokaze uvidom u akta tuženog a odluku je donio bez ocjene tih dokaza.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao ročište za 14. oktobar 2010. godine na kom su apelanti predložili donošenje presude zbog propuštanja, jer tuženi nije postupio po relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno suprotno odredbama tog zakona (čl. 183. i 184), nije dostavio pismeni odgovor na tužbu sa elementima koji su u zakonu propisani. Tuženi se posredstvom svog zakonskog zastupnika usprotivio takvom prijedlogu ukazujući da je već u prvostepenom postupku dao pismeni odgovor na tužbu, te da niti jednom odredbom ZPP nije propisano ponovno davanje odgovora na tužbu u ponovljenom postupku.

9. Osnovni sud je van ročišta donio Rješenje broj 96 0 P 006776 06 P od 28. oktobra 2010. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanata za donošenje presude zbog propuštanja, uz obrazloženje da su nakon ukidanja prethodne prvostepene presude apelanti pozvani da urede tužbu u smislu odredaba ZPP, koji je u međuvremenu stupio na pravnu snagu. Apelanti su podneskom od 16. marta 2010. godine postupili po navedenom pozivu suda a podnesak s uređenom tužbom je blagovremeno dostavljen tuženom, koji je svojim podneskom od 5. maja 2010. godine obavijestio sud da osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, te da u svemu ostaje kod ranije datog odgovora na tužbu. Imajući to u vidu, naročito da je tuženi u pismenom odgovoru od 5. maja 2010. godine ponovno osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, te ostao kod ranijih navoda iz pismenog odgovora, zbog čega se odgovor ne može smatrati ni nerazumljivim ni nepotpunim, ocijenjeno je da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje presude zbog propuštanja.

10. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 006776 10 Gž od 17. januara 2011. godine odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje od 28. oktobra 2010. godine kojim je odbijen prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja, ocjenjujući da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak prema kom se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja.

11. Nakon toga je nastavljen postupak pred Osnovnim sudom u kom je izložena uređena tužba apelanata, odgovor na tužbu, te su izvedeni predloženi dokazi. Navedeni prvostepeni postupak je okončan Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 006776 06 P od 26. septembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, kojom je odbijen u cjelini tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi na ime pričinjene materijalne štete isplati iznos od 274.388,60 KM s kamatama i troškovima postupka. Apelanti su tužbu zasnovali na odredbama čl. 170. i 172. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ističući da im je tuženi, u sklopu provođenja Ugovora o građenju, finansiranju, projektovanju i upravljanju tržnicom „Arizona“, nezakonito srušio osam poslovnih objekata i na taj način im nanio štetu.

12. Tuženi je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući da su ulaganja koja su navodno apelanti izvršili na predmetnim nekretninama bila bespravna, da nekretnine nisu evidentirane u zemljišnim knjigama i da stoga apelantima ne pripada naknada po osnovu ulaganja, odnosno vrijednosti bespravno izgrađenih objekata.

13. U obrazloženju presude je navedeno da su tokom dokaznog postupka izvedeni mnogobrojni dokazi, između ostalog, saslušanje apelanata kao parnične stranke, saslušanje svjedoka na okolnost investiranja u objekte koje je tuženi srušio (upravni postupak) i saslušanje vještaka povodom datih nalaza i mišljenja, nakon čega je tužbeni zahtjev odbijen zbog sljedećih razloga: Osnovni sud je naveo sadržaj relevantnih odredaba ZOO (čl. 154. i 172) i odredaba Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), konkretno odredbe čl. 56. i 79. ZUP-a kojima je propisano da je organ uprave koji vodi postupak ovlašten da poziva lice čije je prisustvo potrebno, da ako se radi o jednom ili više lica koja organu nisu poznata, ili se ne mogu odrediti, dostavljanje vrši javnim saopćenjem na oglasnoj tabli. Osnovni sud je te odredbe doveo u vezu s konkretnim slučajem, te je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ocjenom izvedenih dokaza (saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, te uvidom i čitanjem materijalnih dokaza – pismene dokumentacije) utvrdio da je Odlukom Skupštine tuženog od 7. juna 2002. godine usvojen Regulacioni plan „Arizona market“. Tim planom su, između ostalog, kako je dalje navedeno, određene granice prostora koji je obuhvaćen Regulacionim planom, čime su, po ocjeni suda, „stvorene valjane pretpostavke i osnov za provođenje radnji i mjera na području tržnice 'Arizona' u svrhu privođenja Regulacionog plana njegovoj namjeni“. Time je nadležnim organima tuženog dato ovlaštenje da u postupku mogu poduzimati radnje i aktivnosti u vezi s realizacijom usvojenog Regulacionoig plana na način propisan zakonom, što podrazumijeva i radnje rušenja objekata za koje se utvrdi da je to neophodno učiniti. S tim u vezi je nadalje obrazloženo da je, nakon usvajanja Regulacionog plana za tržnicu „Arizona“, tuženi putem Urbanističko-građevinske inspekcije objavio javni poziv kojim su svi vlasnici poslovnih prostora pozvani da se jave radi reguliranja statusa svojih objekata, u kome su navedeni rok, vrijeme i mjesto javljanja. Javni poziv je, kako je dalje utvrđeno, objavljen na oglasnoj ploči Vlade Brčko distrikta i u sredstvima javnog informiranja, pa su, u skladu sa odredbom člana 79. ZUP-a, sva zainteresirana lica upoznata s navedenim aktivnostima i obavezama koje proistječu iz Odluke o usvajanju Regulacionog plana. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je naveo da apelanti tokom postupka niti jednim uvjerljivim, pravno valjanim i objektivnim dokazom nisu dokazali da upravni postupak koji je proveden u vezi s rušenjem bespravno podignutih objekata koji se ne uklapaju u Regulacioni plan tržnice „Arizona“ nije proveden u skladu sa odredbama ZUP-a, niti su dokazali da je tuženi u tom postupku u odnosu na apelante povrijedio bilo koje od osnovnih načela ZUP-a.

14. Osim toga, ukazano je na relevantne odredbe ZOO kojima su propisane pretpostavke odgovornosti pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu, te je s tim u vezi istaknuta neophodnost postojanja štete, krivice i uzročne veze između poduzete radnje i nastale štete. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, šteta nije prouzrokovana niti grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada tuženog, jer su organi koji obavljaju svoje dužnosti u okviru tuženog postupali u skladu sa zakonom, što isključuje protivpravnost kao dio odštetne odgovornosti. Osnovni sud je, zatim, naveo sadržaj odredbe člana 127. stav 1. tač. 4. i

7. Zakona o prostornom uređenju koji je važio u vrijeme započinjanja aktivnosti na realizaciji Regulacionog plana tržnice „Arizona“, kao i relevantne odredbe istog zakona koji je u međuvremenu 2007. godine stupio na snagu, kojima je propisano da inspektor, kao upravni organ, u vršenju inspekcijskog nadzora ima pravo da naredi rušenje građevine i njenih dijelova i uspostavljanje prvobitnog stanja ako utvrdi da su radovi izvršeni poslije donošenja rješenja o obustavi građenja, bez odobrenja ili suprotno datom odobrenju. U konkretnom slučaju je izvršen uvid u Ugovor o najmu kuće i zemljišta sa slobodno ugovorenom najamninom od 28. aprila 1999. godine koji su zaključili apelantica kao zajmodavac sa tri fizička lica kao zajmoprimca (u daljnjem tekstu: najmoprimci ili investitori). Navedenim ugovorom, koji je zaključen na određeno vrijeme (od 1. maja 1999. do 30. aprila 2004. godine) apelantica je najmoprimcima dozvolila nadogradnju prostorija na temeljima njene kuće s tim da u ovom periodu ne plaćaju najamninu, ali da zauzvrat renoviraju kuću i pomoćnu zgradu. Najmoprimci su, kako je utvrđeno njihovim saslušanjem u svojstvu svjedoka, na zemljištu i kući u vlasništvu apelantice vlastitim sredstvima izgradili poslovne objekte za koje je u upravnom postupku utvrđeno da su podignuti bespravno, zbog čega su 16. aprila 2004. godine porušeni. Budući da su najmoprimci radove poduzeli bez valjane dokumentacije

- urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, ispunili su se, po ocjeni suda, uvjeti iz člana 127. stav 1. tač. 4. i 7. Zakona o prostornom uređenju za postupanje urbanističko-građevinske inspekcije i ostalih organa tuženog u vezi sa radnjama rušenja bespravno podignutih objekata koji se ne uklapaju u Regulacioni plan tržnice „Arizona“. Stoga, apelanti nisu bili pozvani da učestvuju u upravnom postupku povodom rušenja poslovnih prostora na tržnici „Arizona“, nego treća lica koja su kao najmoprimci svojim sredstvima podigli objekte na apelanticinoj nekretnini. Također je napomenuto da objekt – motel „Romansa“, apelanticino vlasništvo, koji je legalno podignut, u predmetnom upravnom postupku nije doveden u pitanje i nije bio predmet rušenja. Stoga je Osnovni sud zaključio da je tuženi posredstvom svojih organa donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje od 14. marta 2003. godine kojim je najmoprimcima, kao investitorima bespravno podignutih objekata, naloženo da izvrše rušenje – uklanjanje izgrađenog poslovnog objekta, jer se ne uklapa u usvojeni Regulacioni plan i lokaciju dovedu u prvobitno stanje. Pri tome apelanti, kao najmodavci, nisu preduzimali nikakve konkretne radnje na dogradnji ili nadogradnji tih poslovnih objekata, već samo najmoprimci, te stoga ne mogu ni postavljati pravo na naknadu sredstava u skladu s pravilima ZOO. Kako je, po ocjeni suda, dokazano da su nadležni organi tuženog u postupku realizacije Regulacionog plana tržnice „Arizona“ postupali zakonito i postupak vodili prema licima za koja je u skladu sa zakonom potpuno, pravilno i nesumnjivo utvrđeno da su investitori i vlasnici bespravno podignutih objekata (najmoprimci) koji su prinudno porušeni, to nije mogao biti prihvaćen kao osnovan i dokazan navod apelanata da im je tuženi nepozivanjem da učestvuju u postupku rušenja bespravno podignutih objekata prouzrokovao materijalnu štetu. Apelanti, osim toga, niti jednim pravno valjanim dokazom nisu dokazali da su vlasnici bespravno podignutih objekata zbog čega, po ocjeni prvostepenog suda, nemaju pravnog osnova da od tuženog zahtijevaju naknadu materijalne štete, pa je njihov tužbeni zahtjev na osnovu odredaba iz člana 154. stav 1. i člana 172. ZOO odbijen kao neosnovan.

15. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 006776 11 Gž 2 od 31. oktobra 2012. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda pri čemu je naglasio činjenicu utvrđenu u upravnom postupku na koju su apelanti ukazali, i to da je upravni postupak proveden prema trećim licima (najmoprimcima, investitorima) kao investitorima bespravno sagrađenih, a onda porušenih objekata, ocijenivši da je neosnovana tvrdnja apelanata prema kojoj im je, zbog neučestvovanja u tom postupku, nastupila šteta. Apelacioni sud smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer apelanti u žalbi nisu ukazali da su u tom postupku pogrešno utvrđene činjenice koje su navedene u obrazloženju pobijane presude, već su istakli da su se poslovni prostori koje su izgradili najmoprimci (investitori, treća lica) nalazili s lijeve strane posmatrano u pravcu njihovog objekta kojeg su dali u najam a da su njihovi objekti, koje su legalno napravili prije rata, također bili predmet upravnog postupka a da pri tome oni u tom postupku nisu učestvovali. S tim u vezi je istaknuto da se sud u parnici može služiti samo činjenicama koje su stranke istakle u tužbi, odnosno tužbenom zahtjevu, a da su navedenu činjenicu apelanti istakli tek u podnesku od 15. marta 2010. godine, pri čemu niti u tužbi, niti u uređenoj tužbi nisu predložili a ni proveli dokaze o rušenju objekata za koje tvrde da su njihovi, te je o osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva moglo biti odlučeno samo na osnovu činjenica koje su iznijeli u konkretnom postupku i dokaza koje su iznijeli tokom postupka. Po ocjeni drugostepenog suda, pravilno je i sa valjanim razlozima, na podlozi činjenica koje su iznijeli apelanti, prvostepeni sud utvrdio da su u upravnom postupku porušeni objekti koje su bespravno izgradili najmoprimci (investitori), te slijedom te činjenice nije bilo potrebno učešće apelanata u tom postupku bez obzira što zemljište na kom su objekti bespravno sagrađeni pripada apelantici. Kod takvog stanja stvari, apelanti ne mogu tražiti naknadu štete, jer su pretpostavke za takav zahtjev propisane odredbama čl. 154. i 172. ZOO. Stoga je zaključeno da je prvostepena presuda pravilna, da nije donesena ni povredom odredaba parničnog postupka, niti uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je žalba apelanata kao neosnovana odbijena, a prvostepena presuda potvrđena.

16. Odlučujući o reviziji apelanata, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 006776 13 Rev od 20. decembra 2013. godine kojom je revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbijena. Apelacioni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, te naglasio da je predmet spora zahtjev za naknadu materijalne štete radi rušenja objekata. Također je naglašeno da je revizijom ukazano na povrede odredaba parničnog postupka, jer drugostepena presuda nije ispitana u granicama žalbenih razloga zbog čega je, po ocjeni apelanata, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Budući da apelanti i u reviziji ustrajavaju da im je šteta nastala zbog neučestvovanja u upravnom postupku u kom su kao vlasnici morali učestvovati, Apelacioni sud je, prije svega, naveo relevantne odredbe ZUP-a u kom su sadržana osnovna načela upravnog postupka, te s tim u vezi potvrdio pravilnost nižestepenih presuda. Pored toga, Apelacioni sud je naglasio da je tuženi putem nadležnog organa javnim pozivanjem koje je objavljeno na oglasnoj ploči Vlade Brčko distrikta i u sredstvima javnog informiranja, a koje je upućeno svim licima (neodređenom broju), pozvao sva lica, dakle i apelante, koja polažu određena prava na bespravno izgrađene objekte da se jave radi reguliranja statusa tih objekata. Iz navedenog, po ocjeni revizijskog suda, proizlazi da su apelanti bili obaviješteni o pokretanju tog postupka i da su mogli učestvovati u postupku. Na podlozi činjenica koje su apelanti iznijeli u postupku, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak, koji je potvrdio drugostepeni sud, prema kojem apelanti nemaju pravni osnov za naknadu štete zbog čega je njihov tužbeni zahtjev, po ocjeni Apelacionog suda, pravilno u cjelini odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelanti obrazlažu, prije svega, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, i to zbog neučestvovanja u upravnom postupku, zatim, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te prekomjernoj dužini trajanja postupka. Apelanti, naime, smatraju da je njihovo učešće u upravnom postupku bilo neophodno, jer je obaveza tuženog da putem svojih organa utvrdi sve činjenice neophodne za rješenje konkretne upravne stvari a u konkretnom slučaju je, po njihovom mišljenju, bilo neophodno utvrditi koje nekretnine pripadaju njima kao vlasnicima a koje nekretnine su investirane i bespravno izgrađene od najmoprimaca. Budući da u tom postupku nesporno nisu učestvovali, po mišljenju apelanata, proizlazi da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Apelanti su nadalje hronološki opisali upravni postupak u kom nisu učestvovali čiji je ishod bilo rušenje objekata, a koji je, po njihovoj ocjeni, zbog nezakonitosti tog postupka stvorio preduvjete za podnošenje tužbe radi naknade štete iz kog su proizašle osporene presude. Smatraju da su osporene presude potpuno pogrešne i da je osnov njihove tužbe sadržan u nezakonitom postupanju tuženog zbog čega im je pričinjena šteta.

18. U pogledu prekomjerne dužine trajanja postupka, apelanti su istakli da nisu pokretali upravni spor, ali su tužbu radi naknade štete podnijeli u martu 2006. godine a konačna presuda kojom je njihov tužbeni zahtjev odbijen donesena je u decembru 2013. godine.

b) Odgovor na apelaciju

19. Apelacioni sud je naveo da su u apelaciji ponovljeni razlozi isticani u žalbi i reviziji, a da su u obrazloženjima osporenih presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi u pogledu njihove neosnovanosti. Naročito je naglašeno da je u obrazloženju revizijske presude jasno odgovoreno zašto sudjelovanje apelanata u upravnom postupku nije bilo potrebno, te je jasno odgovoreno zbog čega u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu materijalne štete. Slijedom navedenog, Apelacioni sud smatra da donošenjem pobijanih odluka nije došlo do povrede prava apelanata na koja su apelacijom ukazali.

20. Osnovni sud smatra da u postupku koji je okončan osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

21. Tuženi je naveo da je apelacija u potpunosti neosnovana, da su pobijane presude pravilne i zakonite, budući da tim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje, imovinu i djelotvoran pravni lijek. S tim u vezi je naglašeno da je tuženi u okviru Regulacionog plana „Arizona“ izvršio uklanjanje bespravno sagrađenih objekata pri čemu apelanti nisu bili nosioci tih radnji (bespravne gradnje ili dogradnje), već treća lica, pa stoga nema mjesta za primjenu odredaba ZOO za naknadu štete koju su tužbenim zahtjevom od tuženog tražili. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09 i 52/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 184.

(1)U odgovoru na tužbu tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje, u skladu s odredbama člana 72 ovog zakona, mora imati svaki podnesak.

(2)Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog. Član 289.

(1)Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

(2)Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 295.

(1)Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

[...] Član 357.

Revizijsko vijeće Apelacionog suda će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

[...].

Član 172.

(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2)Ako za određeni slučaj nije nešto drugo zakonom određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje ej štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. [...].

24. Zakon o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 2/00, 5/00, 9/02, 8/03, 8/04, 25/05, 8/07, 10/07, 19/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

(1) Tijelo koje vodi postupak ovlašteno je da poziva osobu čija je prisutnost u postupku potrebna a koja boravi na njegovom području. Po pravilu, pozivanje se ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka, rješenja i zaključaka, ili radi priopćenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se priopćenje ima učiniti.

(2) Iznimno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi van područja tijela koje vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne prouzroči veće troškove ili veće gubljenje vremena za pozvanog.

(3)Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način.

Član 79.

Ako se radi o osobi ili više osoba koje tijelu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj ploči tijela koje je pismeno izdalo i objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja.

Smatra se da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj ploči odnosno od dana objavljivanja u sredstvima javnog informiranja, ako tijelo koje je pismeno izdalo ne odredi dulji rok.

25. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 12/87, 23/88, 24/89, 10/90, 15/90 i 14/91, „Službeni list RBiH“ broj 20/95 i „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 9/03, 23/03, 15/04 i 19/07), koji je bio na snazi u spornom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 127.

(1)U obavljanju inspekcijskog nadzora inspekcija ima pravo i obavezu da odgovarajućem subjektu iz člana 125 stav 2 naloži da u određenom roku izvrši obavezu određenu ovim zakonom ili podzakonskim aktom, kao i da preduzme druge mjere u tom cilju, a posebno:

[...] 4. da rješenjem naloži rušenje građevine koja se gradi ili je izgrađena bez odobrenja za građenje ako investitor nastavi sa građenjem i nakon dostavljanja rješenja o obustavljanju građenja, građenja, ili 5. da, pod uslovima iz tačke 4, rješenjem naloži rušenje dijelova građevine koji se grade ili su izgrađeni bez odobrenja za građenje ili suprotno odobrenju za građenje, [...] 7. da od nadležnog Odjeljenja zatraži ukidanje ovlaštenja (licence) ako utvrdi da imalac ovlaštenja (licence) ne ispunjava uslove (član 112 stav 7), [...]

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 006776 13 Rev od 20. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili posredstvom svog opunomoćenika 31. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…] A) U odnosu na osporene presude

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

34. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

35. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su apelanti svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete utemeljili na tvrdnji da im je materijalna šteta prouzrokovana propustom tuženog, odnosno nezakonitim postupanjem nadležnih organa tuženog u upravnom postupku u kojem oni nisu učestvovali, već treća lica (najmoprimci) kojima su svoje objekte dali u najam. S obzirom na navedeno, imajući pri tome u vidu prigovore apelanata kojim su ukazali da su bili uskraćeni za učešće u upravnom postupku i da, stoga, činjenično stanje u upravnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud posebnu pažnju posvetio navedenim prigovorima, dovodeći ih u vezu s konkretnim pravnim osnovom na kojem su apelanti utemeljili svoj tužbeni zahtjev, dakle, pravnim osnovom za naknadu materijalne štete. U vezi s tim je nakon izvođenja dokaza, između ostalog, saslušanjem apelanata u svojstvu parnične stranke, saslušanja svjedoka na okolnost ishoda upravnog postupka – rušenja bespravno izgrađenih objekata na kog su apelanti ukazali i konačno uvidom u pismenu dokumentaciju, prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio, a sudovi na ostale dvije instance potvrdili, da tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete nije osnovan. Naime, svi izvedeni dokazi su dovedeni u vezu s pravnim osnovom na kojem su apelanti utemeljili svoj zahtjev, nakon čega je izveden zaključak da u konkretnoj tužbi (tužbenom zahtjevu) ne postoje pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženog, jer postojanje štete i krivice, kao i uzročne veze između preduzete radnje i nastale štete u konkretnom slučaju nije prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada tuženog (Urbanističko-građevinske inspekcije). S tim u vezi je u konkretnom postupku radi naknade štete utvrđeno da su organi tuženog, nasuprot tvrdnjama iz tužbe, postupali u skladu sa odredbama ZUP-a i Zakona o prostornom uređenju, što isključuje protivpravnost kao dio odštetne odgovornosti, budući da je uklanjanje bespravno sagrađenih objekata trećih lica (investitora, najmoprimaca) izvršeno u okviru provođenja Regulacionog plana pijace „Arizona“, i to u odnosu na njih (treća lica), a ne u odnosu na apelante, čije učešće u upravnom postupku stoga nije ni bilo neophodno. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, naglašavajući pri tome pravni osnov na kom su apelanti utemeljili svoj zahtjev, veoma jasno i decidirano naveo relevantne zakonske odredbe na osnovu kojih je u konačnici došlo do rušenja bespravno sagrađenih objekata trećih lica na zakonit način (primjenom relevantnih odredaba ZUP-a), što u smislu odredaba iz čl. 154. i 172. ZOO, na kojima su apelanti utemeljili svoj tužbeni zahtjev, isključuje odgovornost tuženog za naknadu materijalne štete. Navedeni stav su potvrdili sudovi u žalbenom i revizijskom postupku uz jasno i argumentirano obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava.

37. Osim navedenog, pri činjenici da apelanti tokom postupka nisu izvodili dokaze kojima bi dokazali tvrdnje suprotne od onih u pobijanim presudama (da su porušeni njihovi objekti, a ne objekti trećih lica) i nespornoj činjenici da nisu pokretali upravni spor, za koje Ustavni sud smatra da su dovoljno i jasno obrazložene kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu prigovora koje su apelanti isticali tokom postupka, Ustavni sud, nasuprot navodima iz apelacije, ne može zaključiti da su osporene presude donesene kršenjem prava apelanata na pravično suđenje.

38. Imajući u vidu navedeno, kao i apelacione navode kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava, te da osporena konačna presuda Apelacionog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na navode apelanata koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) U odnosu na apelacione navode u vezi sa dužinom trajanja postupka

39. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim navoda da je upravni postupak rušenja objekata okončan donošenjem osporene presude trajao 11 godina, nisu jasno definirali u čemu i u kom postupku se ogleda kršenje ovog prava. Ipak, imajući u vidu trajanje konkretnog parničnog postupka za naknadu štete koji je započeo u martu 2006. godine, a okončan u decembru 2013. godine, dakle, nakon sedam godina i šest mjeseci, pri čemu je doneseno sedam odluka, od kojih pet meritornih (presude) i dva rješenja (povodom zahtjeva apelanata da se u ponovnom postupku donese presuda zbog propuštanja), proizlazi zaključak da su navodi apelanata u pogledu dužine trajanja postupka paušalni, te su stoga neosnovani navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Osim toga, u vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje zbog neučestvovanja u upravnom postupku o čemu je u prethodnim tačkama bilo govora. Ustavni sud, ipak, naglašava da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da su apelanti u predmetnom postupku okončanom osporenim odlukama imali i koristili mogućnost podnošenja tužbe, žalbe i revizije, a činjenica da navedena pravna sredstva i pravni lijekovi nisu rezultirali upjehom apelanata ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoj zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Osim toga, ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada apelanti nisu jasno definirali u čemu i u kom postupku se ogleda kršenje ovog prava, pri činjenici da je u konkretnom parničnom postupku za naknadu štete u periodu od sedam godina i šest mjeseci doneseno ukupno sedam odluka od kojih pet meritornih.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja tužbe, žalbe i revizije, a činjenica da navedena pravna sredstva i pravni lijekovi nisu rezultirali upjehom apelanata ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1416/14 (I. L. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio