Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4945/16 (J. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4945/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4945/16, rješavajući apelaciju Jelenka Grahovca, na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Grahovac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 157464 16 Kž od 8. novembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Grahovac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 157464 16 Kž od 8. novembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelenko Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dalibor Pejaković advokat, iz Banjaluka, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 157464 16 Kž od 8. novembra 2016. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog dva krivična djela teški slučaj razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je primjenom odredbi čl. 38., 42. tačka 2., 43. stav 1. tačka 1. i 48. stav 2. tačka 3. KZ RS za ova krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da se predmetni krivični postupak protiv njega nije ni mogao voditi zbog zastarjelosti. Naime, predmetna optužnica je podignuta 22. marta 1995. godine i nije uručena optuženom - apelantu duži period (apelant bio nedostupan nadležnim organima), te je u odnosu na apelanta optužnica potvrđena tek 26. februara 2014. godine. Kako se apelantu stavlja na teret optužnicom izvršenje dva krivična djela iz člana 151 .stav 1. KZ RS-posebni dio, za koja se može izreći kazna zatvora najmanje 5 godina, a to znači i kazna zatvora do 15 godina (što je opšti maksimum kazne zatvora po primijenjenom KZ RS koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i pravilno je primijenjen pošto kasniji Krivični zakoni nisu bili povoljniji za apelanta), to tzv. relativna zastarjelost krivičnog gonjenja za ta krivična djela prema odredbi člana 95. stav 1. tačka 2. KZ RS nastupa protekom 15 godina od izvršenja krivičnog djela, a tzv. apsulutna zastarjelost nastupa protekom dva puta više vremena i mogla bi nastupiti tek 2023.godine. Dakle, kako nije proteklo 15 godina od izvršenja krivičnih djela (1993.godine) do podizanja optužnice 1995. godine i njenog potvrđivanja 2014. godine, kojim radnjama je nesumnjivo prekidan tok zastarjevanja i od tad počinjao ponovo da teče shodno članu 96. KZ RS, to nije nastupila ni relativna zastarjelost kao ni apsulutna zastarjelost krivičnog gonjenja optuženog - apelanta, kako to odbrana neosnovano u žalbi tvrdi. Također, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na pravilnost ocjene izvedenih dokaza i zaključka prvostepenog suda da je apelant kao saizvršilac počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud iskaze iz istrage osnovano ocijenio vjerodostojnim i po osnovu tih i drugih iskaza svjedoka kojima je poklonio vjeru (iznoseći prihvatljive razloge zbog kojih nije poklonio vjeru izjavama svjedoka odbrane, pa i samog apelanta koji je svjedočio u korist vlastite odbrane na glavnom pretresu) i dokaza objektivne prirode, čija vjerodostojnost nije bila upitna, sve te dokaze savjesno ocijenivši, shodno članu 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), potpuno je i pravilno našao dokazanim sve bitne navode optužbe koji optuženog - apelanta inkriminišu kao jednog od učinilaca djelâ za koje je optužen.

3. Vezano za odluku o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u punoj mjeri cijenio sve brojne olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio na strani optuženog - apelanta (da je porodičan, otac dvoje djece, lošeg zdravstvenog stanja, da ranije nije osuđivan, da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, protek vremena od izvršenja krivičnih djela, te okolnost da su djela učinjena u ratnom periodu, kao i blagonaklon stav oštećenih), dok otežavajuće okolnosti (što se duži niz godina nije odazivao na pozive suda i bio je u bjegstvu) nije uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, već je utvrđene olakšavajuće okolnosti smatrao osobito olakšavajućim i po tom osnovu ublažio apelantu kazne i više nego što to zakon omogućuje, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Naime, prema odredbi člana 43. stav 1. tačka 1. KZ RS, za svako od krivičnih djela iz člana 151. stav 1. KZ RS-posebni dio, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora, što znači da je prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni prvostepeni sud povrijedio navedenu odredbu KZ RS, ali je ta povreda učinjena u korist a ne na štetu apelanta, pa kako je žalba izjavljena samo u njegovu korist (tužilac nije izjavio žalbu), to Okružni sud učinjenu povredu Krivičnog zakona ne može ni ispraviti svojom presudom već je samo može konstatovati. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, u skladu sa odredbom člana 327. ZKP RS, odlučio kao u dispozitivu osporene presude.

4. Ustavni sud primjećuje da je apelant, već tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka, 15. maja 2014. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije). Ovaj predmet je u Ustavnom sudu zaveden pod brojem AP-2285/14.

5. Ustavni sud je, odlukom broj AP-2285/14 od 10. februara 2015. godine, odbio kao neosnovanu predmetnu apelaciju. U obrazloženju ove odluke je između ostalog navedeno da „Ustavni sud smatra da je činjenica da apelant nije bio dostupan organima gonjenja, odnosno sudu, u odlučujućoj mjeri uticala na dužinu postupka, koji je zbog toga duže od 10 godina bio prekinut. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina postupka preko 19 godina ne može da se stavi na teret Osnovnom sudu, jer su postojale objektivne okolnosti koje su sprečavale taj sud da postupa, a nakon otklanjanja smetnji na strani apelanta, odnosno otkad je dostupan organima gonjenja i sudu, Osnovni sud postupa ažurno (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2285/14 od 10. februara 2015. godine, tačka 32, dostupno na: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je u okviru postupka došlo do kršenja njegovog prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u tom smislu ponavlja navode iz ranije apelacije (AP-2285/14) da je od podizanja optužnice do zakazivanja ročišta za izjašnjenje krivice prošlo skoro 20 godina. Također, apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Ustavni sud već odlučivao

8. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom ponovo ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku što ponovo detaljno obrazlaže. Međutim, o tome je Ustavni sud već donio odluku broj AP-2285/14 od 10. februara 2015. godine, zaključivši da su neosnovani apelantovi navodi da je u okviru predmetnog postupka došlo do kršenja njegovog prava na suđenje u „razumnom roku“. Nakon ove Odluke Ustavnog suda prvostepeni sud je 21. augusta 2015. godine donio presudu, a nakon toga 8. novembra 2016. godine donesena je i drugostepena presuda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u ovom dijelu predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda odnosi na pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

b) Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4945/16 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio