Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2362/14 (D. G.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2362/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2362/14, rješavajući apelaciju Dennisa Gratza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dennisa Gratza podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 Pr 010854 14 Pžp od 10. aprila 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 Pr 010854 13 Pr od 3. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dennis Gratz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 Pr 010854 14 Pžp od 10. aprila 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 Pr 010854 13 Pr od 3. decembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Policijske stanice u Srebrenici zatraženo je 12. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske - CJB Zvornik su 23. i 25. januara 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 6. februara 2017. godine dostavio fotokopiju predmetnog spisa, ali se nije posebno očitovao o apelaciji.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 82 0 Pr 010854 13 Pr od 3. decembra 2013. godine apelant je proglašen odgovornim zbog propuštanja zato što je „5. juna 2012. godine kod nadležne PS Srebrenica izvršio prijavu prebivališta u Srebrenici, na adresi Petriča broj 10 - Srebrenica, kojom prilikom je, u momentu prijavljivanja, na navedenoj adresi dao netačne i neistinite podatke“, čime je počinio prekršaj iz člana 8. i člana 8a. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, što je kažnjivo po odredbama člana 31. stav 1. tačka 2. tog zakona. Apelant je zbog počinjenog prekršaja kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, te je obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 150,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Policijska stanica Srebrenica protiv apelanta podnijela Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 10-1-6/01207-217/13 od 31. januara 2013. godine zbog prekršaja iz čl. 8. i 8a. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Dalje je navedeno da je Osnovni sud apelantu i njegovom punomoćniku - advokatu Ešrefu Graciću dostavio poziv za usmeni pretres zakazan za 3. decembar 2013. godine. Navedeno je da apelant i njegov punomoćnik nisu pristupili na usmeni pretres, a svoj izostanak nisu opravdali. Utvrđeno je da je dostava poziva apelantu i njegovom punomoćniku bila uredna (vidljivo iz povratnica potpisanih 7. novembra 2013. godine). Slijedom toga, Osnovni sud je u skladu sa odredbama čl. 44, 50. i 55. Zakona o prekršajima Republike Srpske zaključio da se apelantovo propuštanje da pristupi usmenom pretresu smatra prihvaćanjem odgovornosti zbog prekršaja iz čl. 8. i 8a. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01 i 56/08).

7. Odlučujući o žalbi apelantovog punomoćnika, Okružni sud je donio Rješenje broj 82 0 Pr 010854 14 Pžp od 10. aprila 2014. godine kojim je žalba odbijena, a Rješenje Osnovnog suda broj 82 0 Pr 010854 13 Pr od 3. decembra 2013. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je, i prema stavu tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje u skladu sa odredbama člana 44. Zakona o prekršajima RS, te odredbama čl. 50. i 55. istog zakona kojima je regulirano da ukoliko okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog proglasiti odgovornim zbog propuštanja, a izreći će odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od ovlaštenog organa.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Smatra da je sud prije odlučivanja trebao da razmotri da li u radnjama za koje se tereti postoje elementi prekršaja. Ističe da nije imao pravo na pravično suđenje jer je „osuđen za neku radnju koja ne može biti prekršaj“. Predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja, te „obustavi postupak protiv njega“.

II.Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije da u apelantovim radnjama nema elemenata prekršaja za koji je proglašen odgovornim i da apelant nije imao pravično suđenje (osuđen je za neku radnju koja ne može biti prekršaj), te da na njegovu štetu nisu povrijeđena njegova prava zagarantirana Evropskom konvencijom.

10. CJB Zvornik je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, te je u tom smislu istakao činjenice vezane za apelantovu prijavu prebivališta u Srebrenici i zatim njegovu odjavu za Sarajevo. V.Relevantni propisi

11. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja, u relevantnom dijelu glasi:

Propuštanje pojavljivanja okrivljenog Član 44. stav 1.

(1) Okrivljeni koji se ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. ovog zakona smatraće se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem.

Član 50. st. 1 i 2. tačka b) (1) Prekršajni postupak se završava donošenjem rješenja o prekršaju.

(2) Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:

b) da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja ili Odgovornost zbog propuštanja Član 55.

Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od podnosioca zahtjeva.

VI.Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 82 0 Pr 010854 14 Pžp od 10. aprila 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

16. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

20. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Osnovni sud pogrešno zaključio da u njegovim radnjama, povodom koji je pokrenut predmetni prekršajni postupak, postoje elementi prekršaja za koji je proglašen odgovornim. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Osnovni sud, povodom Zahtjeva Policijske stanice u Srebrenici za pokretanje prekršajnog postupka broj 10-1-6/01207-217/13 od 31. januara 2013. godine protiv apelanta, zakazao usmeni pretres za 3. decembar 2013. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja proizlazi da su na usmeni pretres pozvani apelant i njegov punomoćnik te da, iako su bili uredno obaviješteni, što proizlazi iz povratnica potpisanih 7. novembra 2013. godine, nisu pristupili na usmeni pretres, niti su svoj izostanak nisu opravdali. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz osporenih rješenja, da se Osnovni sud nije bavio utvrđivanjem da li u apelantovim radnjama postoje elementi prekršaja za koji se tereti, nego je zaključio da je apelant „prihvatio odgovornost“, pa ga je i proglasio odgovornim za učinjeni prekršaj. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 44. stav 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske propisano da: „Okrivljeni koji se ne pojavi u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 33. stav 4. ili članom 43. stav 3. ovog zakona smatraće se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem.“ Dalje, da je odredbama člana 55. istog zakona propisano da: „Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će izreći odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza dostavljenih od podnosioca zahtjeva.“

22. Dovodeći predmetno činjenično stanje u vezu s citiranim odredbama, to jest da apelant, kao okrivljeni, mada je bio uredno obaviješten, nije pristupio na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te da svoj izostanak nije opravdao, i prema stavu Ustavnog suda, u odluci redovnog suda da su se ispunili zakonski uvjeti da se apelant proglasi odgovornim za prekršaj povodom kojeg je vođen predmetni postupak nema proizvoljnosti.

23. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1973/15 od 28. aprila 2016. godine u odnosu na predmet broj AP 1129/16, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud. ba ).

24. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sud donese rješenje kojim je apelant proglašen odgovornim za prekršaj u prekršajnom postupku koji je vođen protiv njega jer nije pristupio na usmeni pretres mada je bio uredno obaviješten, niti je opravdao svoj nedolazak, zbog čega je nastupila zakonska pretpostavka da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2362/14 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio